Piše: Josip Žgela
Svjedoci smo toga da nam se podmeću razne povijesne krivotvorine i manipulacije. Ono što ni mnogi Hrvati ne znaju sada imaju priliku saznati, izvući pouke i djelujući svesti račune s balkan-dezinformatorima. Najstariji pisani spomen Hrvata iz srednjeg vijeka je Trpimirova darovnica iz 852. godine, a u kamenu uklesani natpis kneza Branimira iz Šopota kod Benkovca iz 879. godine. U antici, u Perziji, spominju se ‘Harauvatoši’…
A što je zapravo bilo i kako?
Svjedoci smo, svatko na svoj način, toga da nam se podmeću razne povijesne krivotvorine i manipulacije. To se očituje tako da se pojedine stvari vade iz konteksta te prenaglašavaju dok se druge prešućuju ili minimiziraju. A upravo je to omiljena metoda ‘beogradske’ i ‘sarajevske’ kuhinje. Najviše na račun Hrvata, Hrvatske i Herceg-Bosne, a dobrim dijelom i Albanaca te Kosova.
Ali i Katoličke crkve u Hrvata, i kao institucije ali i kao vjerske zajednice, te nešto manje islamske vjerske zajednice, uglavnom u Albanaca. Dovoljno je samo retrospektivno analizirati primjere iz 20. stoljeća koji se pretaču i u 21 stoljeće. Pa vidimo te primjere…
Inverzija povijesnih činjenica
Često se može čuti iz redova srpsko-srbijanskih nacionalista kako su Hrvati ‘umjetna’ nacija bez vlastite kulture, jezika, ukorijenjenosti i sl. Naglašavaju se nekakvi regionalni pojmovi kojima se želi potisnuti hrvatsko ime i identitet. Pa se onda hrvatski prostor želi što više prikazati što užim te da je Hrvatska, kako današnja a i iz nekih prethodnih razdoblja, poput ‘umjetne’ tvorevine i sl.
I onda se na tome manje-više stalno vrti priča, ovisno o kontekstu, od toga da je ‘prava’ Hrvatska ono što su činile bivše županije: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Severinska – uglavnom gorski ili planinski dio današnje Primorsko-goranske županije – pa do toga da Hrvatska nije ni postojala prije 1918., ili čak 1945.
Pa teza da je južno hrvatsko primorje, odnosno Dalmacija, tek 1945. ušlo u sastav Hrvatske iako je dobro poznato, uz pregršt karata, da je od 26. 8.1939. u sastav Banovine Hrvatske ušla cjelokupna jadranska obala s pripadajućim akvatorijem od Sušaka pa do Boke kotorske, osim obalnog pojasa oko Zadra, te svi otoci, otočići, grebeni i hridi osim Cresa, Lošinja, Unija, Suska (današnja prijespomenuta PGŽ) te Lastova, ali i Jabuke i Palagruže.
Ali ti isti prešućuju ono što ni mnogi Hrvati ne znaju, a sada imaju priliku saznati, izvući pouke i djelujući svesti račune s balkan-dezinformatorima. A to je…
A što je stvarno bilo?
Bilo je to da je najstariji pisani spomen Hrvata iz srednjeg vijeka Trpimirova darovnica iz 852. godine, a u kamenu uklesani natpis kneza Branimira iz Šopota kod Benkovca iz 879. godine. U antici, u vrijeme Perzijskog carstva, spominju se ‘Harauvatoši’.
U knjizi ‘Srbi među europskim narodima’ autora Sime M. Ćirkovića iz 2009. jasno i nedvosmisleno se kaže: Stare župe Hlijevno, Dlamoč i Dumno, te Sana, Pliva i Psat su dijelovi srednjovjekovne države Hrvatske.
Hlijevno, Dlamoč i Dumno su u današnjoj Hercegbosanskoj županiji u Federaciji BiH, a Sana, Pliva i Psat su u Unsko-sanskom kantonu i istočnije (Bosanska krajina ili Turska Hrvatska u današnjoj FBiH i RS). S tim da se pojam Turska Hrvatska spominje s početka 17. stoljeća i jasno na tadašnjim kartama označava tim imenom.
Bihać je bio glavni grad Hrvatske prije osmanske najezde, kasnije je dobio turcizirani oblik imena Bihać. I nikada Hrvatska nije bila u bilo kakvim granicama kao nekakva ‘umjetna tvorevina’ nego prirodna, etnička i politička cjelina koja je okupljala vlastite povijesne zemlje (regije) uključujući i Istru i Rijeku, kao i istočni Srijem do Zemuna i Boku.
A što je bilo s ‘balkanskim zaleđem’ znamo li?
Ali zato je istina da na jednoj etnografskoj karti Srbije, u granicama iz 1878. (od Berlinskog kongresa), veći njezin dio nije bio etnički srpski. Naime, Timočka Vlaška krajina je bila vlaška odnosno rumunjska, a južno Pomoravlje (niška makroregija) šopsko tj. bugarsko.
Ta Srbija je tada bila bez Vojvodine i dijela Beograda, bivšeg Novopazarskog sandžaka, Preševske doline i prostora između, kao i bez prostora Dimitrovgrada (Caribroda) i Bosilegrada, i Timočke Vlaške krajine (odnedavno prozvane zapadnom provincijom NR Kine zbog kineske rudarske kompanije Zi Jin Mining).
Mnoštvo toponima po užoj Srbiji, ali i dijelovima Bosne i Hercegovine s većinskim pravoslavnim stanovništvom, ima značenje imena Hrvat ili Hrvati poput naselja Rvatska kraj Rasa u okolici Raške ili Arvati južno od Beograda te Hrvaćani u BiH kraj Prnjavora i Kotor Varoši.
Danas milijun ljudi, uglavnom u istočnom dijelu uže Srbije ali i dijelu Vojvodine, vlaški tj. rumunjski jezik smatra svojim materinjim jezikom. Većina ih se možda i izjašnjava ‘Srbima’ ali u srcu su puno prije Vlasi i Rumunji nego Srbi, što oni između sebe, ali i u svakodnevnom životu, jasno pokazuju te onim ‘etničkim Srbima’ jasno stavljaju do znanja.
Upravo je ta srbijanska politika htjela ‘sličnom propagandnom mašinerijom’ odnaroditi ljude i u današnjoj Sjevernoj Makedoniji namećući pojmu Vardarska Makedonija ime ‘Južna Srbija’.
I danas ista mašinerija to radi. Služi se istim metodama samo prilagođenim vremenu i okolnostima. Čak postoje jaki argumenti da su Srbijanci nastali zapravo u velikoj mjeri od Hrvata, što se osobito odnosi na Mačvu, i Bugara u dolini Morave. Isto im je i s jezikom, kulturom itd.
Za Nemanjiće mnogi tvrde da su od hrvatske dinastije Trpimirovića kao i dukljanski Vojislavljevići. Još kad uzmemo u obzir da su predstavnici ljudi iz Crne Gore pri Visokoj Porti u Stambolu, ili Carigradu, nosili titulu ‘hrvatbaša’, što znači poglavari Hrvata, onda nam stvari postaju još jasnije.
A tek kada pop Dukljanin u svom ljetopisu antičku Duklju zove Crvena Hrvatska, a bivši kotarevi Apatin, Sombor, Subotica i Odžaci su još tridesetih godina prošlog stoljeća prozvani Bačkom Hrvatskom. Tada se govorilo “Stoji Subotica na pragu Domovine svoje Hrvatske”.
Zaključak, koji se nameće sam od sebe, je da srpski nacionalisti podmeću Hrvatima i drugim narodima (Albancima, Bugarima pa i Crnogorcima) ono što njih ustvari spada.
Sufliranje Sarajeva Beogradu
Isto tako slično Srbo-srbijancima i mnogi bivši Muslimani, koji se tek 1993. prozvaše ‘Bošnjacima’, tvrde kako je još od srednjeg vijeka bila nekakva nacija pod tim imenom ali, eto, to se otkrilo baš 1993. A kako nije prije? I inače je Bošnjak hrvatsko prezime, odnosno pleme.
Kako im ranije nije smetalo da ih se zove Muslimanima, i sami su se tako bez problema zvali. Zašto su o svom duboko ukorijenjenom identitetu i ‘nacionalnom’ imenu šutjeli do 1993.?
Kako se mogu poistovjećivati s kršćanskim, uglavnom katoličkim, vladarima i kraljevima Bosne a veličati i oponašati gotovo u svemu, pa i samoj odjeći, one koji su srušili istu tu kršćansku i katoličku Bosnu i detronizirali njezine kraljeve na najokrutniji način? Što oni imaju s Katarinom Kosača, posljednjom bosanskom kraljicom koja je istu tu Bosnu predala rimskom papi?
Opake i prijetvorne podvale spram Hrvata
Isti ti balkan-dezinformatori znaju često dijelove današnje Hrvatske označavati talijanskim ili mađarskim ozemljem, ali šute o tome da je cijela današnja zapadna Slovenija, neslužbena regija Primorska, predmet želja talijanskih iredentista. Radi se, naime, o oko 20% teritorija iste te današnje Slovenije.
Prešućuju da su općine Piran, Izola, Ankaran, Koper ili Capodistria, Hrpelje-Kozina i Ilirska Bistrica u Istri te da su na meti talijanskih iredentista, boraca za ‘veliku Italiju’. Muggia i San Doligo della Valle, s talijanske strane granice, također su Istra.
Talijanski iredentizam cilja i na Boku kotorsku sve do Spiča, što je skoro tik do Bara. Zašto se to prešućuje, a prenaglašava se samo ono što se tiče Hrvatske? Nisu tu čista posla.
Jednako tako maksimalno nastoje šutjeti o tome da albanski krugovi žele Albaniju do Niša. U Bugarskoj jake snage žele proširiti se zapadno sve do doline Morave. I Rumunjska ima aspiracije na susjedne joj zapadne predjele. Mađarska, na čelu s Orbanom, je jako zagrizla za Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Albanci žele sav zapad Sj. Makedonije.
Jesmo li ikada čuli da netko govori zbog čega bivši Novopazarski sandžak, Boka, zapad današnje Sjeverne Makedonije ili Timočka Vlaška krajina pa i južno Pomoravlje, kao i mnogo zapadnija već spomenuta Primorska na zapadu današnje Slovenije, nisu dobili status autonomnih pokrajina. A mogli su.
Znamo li da je Srbija pristala na autonomiju Vojvodine i Kosova u zamjenu da oni kao takvi uđu u njezin okvir? Kakva je to ‘nepravda’ učinjena Srbiji? Ako već nije htjela njihovu autonomiju onda je mogla odustati od toga da one uđu u njezin sastav. I riješen problem.
Bio je plan da Boka, Sandžak, Crna Gora i Metohija budu jedna republika pa se odustalo od toga. Na štetu koga? Srbije? Ma dajte… dosta je toga zamagljivanja.
I još kad uzmemo u obzir da se današnja Crna Gora (u drugoj Jugoslaviji) zvala Crna Gora i Boka, poput Bosne i Hercegovine, stvari su nam puno jasnije. A mogla je biti i republika Srbija i Vojvodina umjesto Srbija, analogno Bosni i Hercegovini. Da, ako ne znaš što je bilo sada znaš.
Rasplet ‘balkanske priče’
Iščitavajući opisane stvarne činjenice i uviđajući podvale Hrvatima s istočnih balkanskih strana važno je preuzeti ispravan stav i na temelju iznesenih činjenica pobijati protivnike uz naglašavanje ispravnih teza istodobnim anuliranjem izvrtanja istih u njihovoj režiji.
Valja to stalno isticati koristeći se njihovim metodama. Zašto? Zato što to znači pobjedu istine i slamanja ‘carstva laži prepunoga obmana i prijetvornosti’. To znači i definitivno zbacivanje balkanskog jarma, osobito u vidu ‘mentalnih okova’ kojima su mnogi Hrvati još uvijek dobrano okovani. I da budemo slobodni od svih tih skaradnosti.
Nama stalno predbacuju da kako mi možemo tvrditi da je Nikola Tesla bio Hrvat, što i jest, a kada su podignuli bistu, negdje u užoj Srbiji, Josipu Pančiću, Hrvatu koji je bio prvi predsjednik srbijanske akademije, onda su napisali ‘Josif’ premda mu je ime bilo Josip.
I kada netko pročita o čuvenom znanstveniku po kome se nazvala ‘pančićeva omorika’ on misli da se radi o ‘Josifu’ umjesto Josipu Pančiću. Zaista, licemjerje par exellance.
Udruga Hrvatski Ratnik
Odkičan tekst dodatno pokojni Milan Šuflay je istraživao podrijetlo Hrvata a svi njegovi zapisi su pokradeni preporučan da istražite staro Hrvatski jezij gan veyan koji je još prisutan na otoku Krku i poveznise sa perzijom https://croativ.net/legenda-o-pomorskim-matanima-i-gradu-koryntija-642/
Super tekst, a svaka čast i Vlahi na komentaru, nisam znao za ploče iz Tanaisa koje spominju “Horoathos” i “Horúathos”. To je još samo jedan od brojnih dokaza koji potvrđuju kretanja naših predaka i njihovu direktnu povezanost sa 12 Izraelovih plemena. Naši preci, koji nisu židovi, ljudi su opisani u Bibliji, koji su protjerani u ropstvo i od tuda prije oko 2500 godina lagano su širili utjecaj po planinama Kavkaza pa prema zapadu. Laž je koju propovijeda katolička crkva da su židovi narod opisan u Bibliji, da je Isus bio židov. Sve je to samo namjerno krivi prijevod izvornih tekstova koji je namjerno tako prevađan krivo kako bi držao ljude u neznanju. Izgubljena Izraelova plemena su današnji narodi Europe, koji su se proširili i na zapad, SAD, pa Australija. Biblija je rodoslovlje bijelog naroda a ne svih ljudi svijeta kako lažnim prijevodima propovijeda crkva. Židovi nisu Izraeliti, a pravi stvarni Izraeliti zaboravili su na svoje prave korijene.
Svaka čast. Vrijedi spomenuti i ploče iz Tanaisa iz 3. stoljeća u kojima se spominje hrvatski etnik “Horoathos”, a budući da se na tom području našlo dosta hrvatskih toponima možemo zaključiti kako je uistinu to izravna veza sa Hrvatima. Imamo još dosta i kasnijih primjera.
Uz to, uvijek je zgodno prilikom srbijanskog posezanja za hrvatskom kulturom ukazati na činjenice o vremenskoj razlici nastanka prvog hrvatskog rječnika, romana, opere, sveučilišta, dramskog teskta, zakonika, gimnazije, kazališta i ostalih bitnih kulturoloških čimbenika, a koji su svi redom uglavnom nastajali od dva stoljeća do četiri stoljeća prije.
Neka mladosti.