Ante prijatelju, moram ti nešto priznati!

Piše: Jozo Krajinović

Ante prijatelju, bit ću ti iskren, da ti pravo kažem mi se Srbi malo bojimo vas Ustaša. Što sve radi ta rakija, rekli bi naši stari što trijezan misli to pijan govori. Gleda ga Ante malo ispod oka, kako i ne bi kada je i njega rakija pomalo izbacila iz ravnoteže. Ispi i on zadnji gutljaj lozovače pa će Miloradu. Milorade prijatelju, bit ću ti iskren, i ja se bojim ali samo onih ljudi kojima sam zlo nanio, dok se onih kojima sam dobro napravio ne bojim…

Osamdeset je i koja godina na kalendaru ovog puka prolaznoga. Vrijeme prolazno kao i sve ostalo ispod ovog nebeskoga svoda. Tek što se veliki tiranin ohladio, narod se malo opustio, puna je kavana dima. Noć je gotovo neprimjetno spustila svoje brane na Beogradske ulice, mokre i vlažne od neprestanih kiša ove kasne jeseni.

Puste ceste, mračni zidovi starih zgrada, tek se pokoja starica žuri doma da se sakrije od ove tuge i nelagode što se nad grad nadvila. Ali zato su kavane prepune, što su ružnije to su punije pijanaca i propalica.

Nedaleko od društva književnika jedna je kavana posebna. Ima i ona svoje pijance i propalice, ali se svejedno, uz dobru čašu rakije, ovdje od davnina bistrila politika. Uzalud je konobar već po treći put u ovo predvečerje otvarao prozore, da se dim malo raziđe, kada je vlaga tolika da se ni dim ne da potjerati van iz kavane.

U samome kutu, kao u nekom separeu, jedva da se razaznaju lica dvojice književnika. Premda prirodni neprijatelji nekako su se uz čašu vina i koju rakiju ipak sprijateljili. Sami su pa se sada slobodno mogu rasteretiti teških misli koje ih godinama pritišću.

Milorad ispi i zadnji gutljaj rakije iz sada već prazne čaše, nasloni se na dlan desne ruke i gleda ravno u svog prijatelja Antu, stranca u njegovoj otadžbini. Nešto mu se večeras duša rastopila, što od rakije što od silne vlage, pa ne može više držati u sebi pa reče.

“Ante prijatelju bit ću ti iskren, da ti pravo kažem mi se Srbi malo bojimo vas Ustaša.” Što sve radi ta rakija, rekli bi naši stari što trijezan misli to pijan govori. Gleda ga Ante malo ispod oka, kako i ne bi kada je i njega rakija pomalo izbacila iz ravnoteže.

Ispi i on zadnji gutljaj lozovače pa će Miloradu: “Milorade prijatelju, bit ću ti iskren, i ja se bojim, ali samo onih ljudi kojima sam zlo nanio, dok se onih kojima sam dobro napravio ne bojim. Bolan Milorade, pa tvoji su zajedno s vašim i našim partizanima pobili pola milijuna Hrvata. Dobro znam, ti ćeš reći Ustaša, svejedno bolan, pa normalno je da se bojite.”

Najedanput se i dim prestao kovitlati, kao da stoji i sluša njihove priče, i ne bi zadugo, Milorad podiže ruku u zrak i doviknu: “Konobar, daj još dvije brlje da isperemo grlo.”

Tužna je ova kratka priča nažalost istinita.

Radnja se zbila u Beogradu, odmah preko puta naše Domovine, ali ne bi niti puno drukčije radnja završila sve i da se desila u glavnome grada svih Hrvata. Da je, za primjer, na mjestu Milorada bio bivši predsjednik Josipović, to je onaj što se boji ustaške zmije. Pa kako se ne bi jadan bojao kad mu je ćaća pobio tolike Hrvate, a da ne nabrajam još i svećenike.

Koga da vam još stavim na mjesto Milorada? Spisak je toliko velik da bi nam na kraju ispis bio duži od same Biblije.

Zašto ovo pišem, što me to nagnalo da podijelim s vama ovu trunku istine. Nije strah tamo negdje daleko pa da se možemo sakriti pod stepenice trošne kuće. Gospodo, strah je u nama. Bez obzira koliko netko velik, moćan i hrabar bio, nitko ga se ne bi trebao bojati ako mu nije zlo učinio. Mi se u biti bojimo svojih djela, ako su nam dobra i po Božjem i po ljudskom zakonu, glava je uzdignuta a čelo vedro.

Ova se kratka priča može primijeniti na svaki segment našega života počevši još od Adama: “Gdje si Adame, zašto se skrivaš? Ja sam Bog dobri, Otac pun ljubavi, sudac pravedni… ne trebaš se mene bojati.” Kako tada tako i danas bježimo od naših zlih djela, prljavih misli i sebičnih propusta.  

Udruga Hrvatski Ratnik