Piše: Miro Perković
Austrijski policajac nas je pitao jesmo li mi Ustaše, kao da postoje Ustaše danas u Hrvatskoj, a ja sam njega pitao u čemu je problem s Ustašama? Poplašili se naše zastave, htjeli ju oduzeti. Ali eto, mi im zahvaljujemo na pratnji, na koncu i ljubaznosti, skužili su da nismo nikakvi teroristi ili nešto još i gore što su im naše jugoslavenske komunističke beštije rekle o nama, i od, na prvu, namrgođenih likova postali su prave ljubice…
Nekako na brzinu smo se odlučili da kao predstavnici Udruge Hrvatski Ratnik, jučer u nedjelju 14. svibnja 2023., odemo na Bleiburg, pomolimo se i upalimo svijeće za sve nedužne žrtve koje su Britanci predali partizanskim krvnicima na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. godine, i koji su ubijani duž cijelog Križnog puta od prethodnika istih tih jugoslavenskih komunističkih beštija. Ali čini se kako su Austrijanci znali da mi dolazimo, Hrvatski Ratnici, te su nas srdačno dočekali i čuvali, i na povratku nam dali policijsku pratnju sve do granice sa Slovenijom.
U nastavku je kratki opis kako je izgledao taj naš jučerašnji dan:
Još se nije bilo svanulo kad je Gordan došao po mene. U pet sati smo se trebali naći s ostatkom ekipe koju su pored nas dvojice činili Andrej Sajko, Jure Modrić, Dalibor Gakić i Hrvoje Kraljević. Nas šestorica iz UHR-a smo se odlučili te kišne nedjelje krenuti put Bleiburga.
Kako nije bilo puno zainteresiranih autobus je otkazan te smo put nastavili osobnim vozilima. A i bolje da nismo išli busem jer smo kasnije saznali da bi nas na granici zadržali dok ne prođe misa, i onda nas ispratili samo do unakaženog spomen obilježja Hrvatima pobijenim duž Križnog puta koji je počeo upravo tu, na poljani u blizini Bleiburga. A beštije ne samo da su uklonili šahovnicu, nego su promijenili i tekst na spomeniku.
Neću puno pričati o prekrasnim slovenskim krajolicima kojima nas je vodila navigacija i lijepoj gotičkoj crkvi u Bleiburgu, samo ću reći da nisam bio siguran da ćemo tim nekakvim uskim, ponegdje i neasfaltiranim puteljcima doći na odredište. Ali, evo, nakon nešto manje od 3 sata smo stigli do Austrijske granice kada je jedan granični policajac, očito očekujući nas, istračao iz postaje i zaustavio nas tražeći dokumente i naredivši Sajku da prebaci zastavu Udruge na drugu stranu.
Do crkve u Bleiburgu smo stigli prije 9 sati tako da smo se pitali tko je bio tako pametan da je organizirao okupljanje u 5 sati ujutro na glavnom zagrebačkom kolodvoru kad put do Bleiburga traje najdulje 3 sata, i to samo putem kojim smo mi išli. Uglavnom, misa za žrtve Bleiburga i Križnog puta počela je u 10 sati, i pogodite što…? Bila je na slovenskom.
Ali kako bilo, do tada je sve bilo u redu, ali kad smo krenuli prema spomeniku niti 50 metara od crkve nas je dočekala i zaustavila policija, desetak njih, samo nas i kombi koji je išao ispred nas. Dali smo dokumente i čekali da nas puste, ali daj Bože, nikako da nam vrate dokumente, nešto se dogovaraju, gledaju ovamo, gledaju tamo, telefoniraju… i nakon nekih 15-ak minuta traže od Sajka da otvori gepek. Na to je Sajko njih upitao imaju li oni nalog za pregled auta? To ih je malo zbunilo pa se ispraviše i zatražiše da vide ima li svu obveznu opremu u autu, a u biti zanimala ih je zastava naše Udruge. Htjeli su ju oduzeti.
E to nismo mogli dopustiti pa smo i nas dvojica izašli iz auta i pitali koji je problem?
Bože dragi, ni moj engleski nije savršen, ali oni… Prvo su nas pitali jesmo li mi Ustaše, kao da postoje Ustaše danas u Hrvatskoj, a ja sam glavnog pitao u čemu je njihov problem s Ustašama?
A Keleminca su pustili i uopće ga nisu niti kontrolirali.
Prvo bijelo polje je problem, mač je problem, ali poseban im je problem bio tekst molitve „Oče naš“ na zastavi, valjda su mislili da je to neka ustaška zakletva Poglavniku ili što slično. Bilo je malo i smiješno jer sam im molitvu morao prevoditi na engleski, a oni i dalje ne svaćaju pa pitaju jesmo li onda neka vjerska udruga.
Pa ipak ti policajci nisu loši dečki. Nije bio problem u njima nego u njihovim šefovima i politici „zelenih“ koji su na vlasti u Austrij, braća po svjetonazoru s našim možemovcima. Uostalom, prije nije bilo problema ni s ustaškim znakovljem, ni s okupljanjima.
Nakon što su vidjeli da nema šanse da im damo zastavu, postali su nekako ljubazniji. Rekli su da ipak ne bi željeli da ističemo ikakvu zastavu tu u Austriji i da će nam ju vratiti kad budemo odlazili. Pitao sam ih mogu li nas otpratiti do mjesta komemoracije, jer ni jedan od nas trojice (Jure, Dalibor i Hrvoje su bili s drugim autom i nisu ih niti zaustavili) nije znao put, a svi drugi su već bili otišli.
I zbilja jesu, vozili su se ispred nas, došli smo, zapalili svijeće, nevino stradale smo preporučili milosrđu Boga Stvoritelja, napravili par fotografija, uzeli svoju zastavu, ljubazno se oprostili od svoje pratnje i uputili u našu Domovinu.
I naravno da sam rekao policajcima da im nećemo raditi probleme. Zbog njih, a ne zbog njihovih beštija na vlasti. A uostalom i kakve bi probleme mogli raditi? U tuđoj zemlji? Zapišati teritorij?
Ali naš Andrej je ipak, prije nego smo napustili Austriju, morao obilježiti teritorij. Nije mogao odoljeti. On ili njegov mjehur? Nebitno.
Iako ja osobno ne volim velike gužve, ipak je bilo malo žalosno kako je relativno malo ljudi iz Hrvatske došlo na misu i komemoraciju. Tome je očito kumovala propaganda kako je zabranjena komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnog puta u Austriji, a nije.
I što reći za ove naše beštije koji nas prate, blate i ciljaju svim mogućim sredstvima? Tko visoko leti prije ili poslije će pasti, a što je veća visina leta to je pad bolniji. A ničija nije gorjela do zore pa neće ni njihova.
Naslovna fotografija je montirana upravo zato da se beštije uznemire, bar dok ne skuže montažu ili dođu do kraja ovog članka.
Ispod je galerija fotografija.
Kako su se Jure, Dalibor i Hrvoje odvojili od nas nemamo ih na fotografijama jer se poslije crkve nismo niti vidjeli.
Udruga Hrvatski Ratnik
Takva je “naša” diplomacija da su nam i grb uklonili sa spomenika! Toliko o poštivanju mrtvih i njihovoj demokraciji! Eto, na trenutak sam i ja bio s vama! Bog i Hrvati!