Duh čovjeka ne može se ubiti – Moja osveta je oprost!

Piše: Lili Benčik

Velika mržnja usađena komunističkom ideologijom u svijest ljudi bila je toliko snažna da je tražila ljudsku krv. U toj zaluđenosti uzimaju si pravo odlučivati o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost da i poslije 75 godina doživimo da Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom Saboru, izjavi: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!”…

Veličanstveni završetak tjedna obilježavanja 77. obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića

U ovom vremenu globalizacije, rodne ideologije i agresivnog nametanja LGBTIQ ideologije, koje znače razgradnju i raspad svih vrijednosti po kojima živimo, otvorenih napada na kršćanstvo po svijetu, kao lijek za dušu i duhovnu obnovu, došlo je obilježavanje 77. obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića.

Porečka i pulska biskupija osmislila je program obilježavanja po hodočasničkom putu Bl. Miroslava Bulešića Lanišću i Svetvinčentu. Program se odvijao po Dekanatima, pod geslom “Budi volja tvoja”, što je dio blaženikova mladomisničkog gesla, pa su se vjernici mogli bez velike gužve posvetiti duhovnoj obnovi.

Središnje misno slavlje bilo je u Svetvinčentu 24. kolovoza na dan kada je prolivena nevina krv našeg mučenika i blaženika Miroslava Bulešića i završilo veličanstvenom procesijom sa svijećama tisuća vjernika, hodočasnika u Svetvinčenat, od kojih su mnogi došli, pješačeći i po 25 kilometara, iz Medulina, Vrsara, Rovinja, Fažane, Vodnjana, Pazina, Labina…

Bl. Miroslav Bulešić, istarski hrvatski sin, svećenik i blaženik, simbolizira u svojem liku i djelovanju hrvatski narod u Istri i Katoličku crkvu kao dva tijela jedne duše. Miroslav Bulešić potekao je iz naroda koji je sastavni dio Katoličke crkve u Istri, Crkve koja je ponikla iz naroda i u kojoj se kao svećenik posvetio narodu.

Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli.

Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge, što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos, predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave, i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Istra je kroz povijest dala 4 blaženika: Bl. Julijan iz Bala, Bl.Oton iz Pule, Bl.Miroslav Bulešić iz Svetvinčenta i talijanski svećenik Bl. Francesco Bonifacio iz Pirana. Istarski blaženici ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti Istarskog puka. Dokaz su da je Istarski puk bio duboko kršćanski-katolički i da je većinski bio hrvatski.

Hrvatski u ruralnim dijelovima Istre, a talijanski u priobalnim gradovima. Istarski blaženici dokaz su i suživota u Istri između hrvatskog i talijanskog puka, koji je postojao kroz povijest, ali ne u ovakvoj IDS-ovoj multikulturalnosti koja negira hrvatsku većinu!

“Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.” napisao  je don Miro (Duhovni dnevnik, str. 155)

Istarski hrvatski svećenici prolazili su križni put skupa s hrvatskim narodom za vrijeme vladavine Italije ‘u ime rase’ (nacije), i u vrijeme komunističke Jugoslavije ‘u ime klase’ (ideologije).

Nakon kapitulacije Italije dolaze Nijemci a potom komunisti

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943., i početnog oslobađanja od talijanskog fašizma, dolaze Nijemci s Rommelovom ofenzivom, terorom, masovnih kaznenim ekspedicijama spaljivanja sela i likvidacijom stanovništva. Završetkom rata, nastupaju komunističke vlasti s progonom Katoličke crkve.

Komunističke vlasti htjele su u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri, upravo zbog povezanosti s narodom, kojemu je u vrijeme fašističke talijanske vlasti katoličko svećenstvo bilo jedina uzdanica i zaštita.

Stoga su progonili vjernike i svećenstvo, jer pored totalitarne komunističke ideologije nije smjela postojati nikakva druga vjera ni ideologija. Komunisti su u Istri ubili 8 svećenika, 23 narodnjaka i osudili na dugogodišnje zatvorske kazne 83 svećenika i bogoslova.

Tada je mladi svećenik u svoj Dnevnik upisao: Na svoj 25. rođendan 13. svibnja 1945. godine Miroslav Bulešić upisao je u svoj Dnevnik, str.161-162: “Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako je sve potučeno. Ljudi su odvedeni obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj, kako je teško ravnati se u dušebrižništvu. Pomozi mi!”

Stanje je bilo sve teže u Istri. Komunističke vlasti javno su se na skupovima i u medijima obračunavale s Crkvom i Katoličkim svećenstvom. Biskup Radossi pokušavao je napraviti neki kompromisi, naći neki dijalog s novim vlastima, pa je 28. travnja 1945. godine imenovao vlč. Miroslava Bulešića da u njegovo ime razgovara s vlastima o vjerskim stvarima i odnosu prema svećenicima. Također, biskup ovlašćuje vlč. Miroslava da može dijeliti svete sakramente vojsci koja se nalazi u Istri, kao vojni kapelan.

Bilo je jako teško evangelizirati i djelovati

U takvoj atmosferi evangelizirati i djelovati bilo je jako teško. Komunističke vlasti nastojale su spriječiti dijeljenje krizme po istarskim župama koja se zbog rata nije dijelila pa je bilo puno krizmanika. Komunisti su bili bijesni i frustrirani gledajući kako cijele obitelji, a posebno mladi idu u crkvu, spremaju se za krizmu, a na njihove se sastanke slabo odazivaju.

Bulešić je u takvoj atmosferi mržnje divljački ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašist, bio je svećenik koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente:

“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu”, znao je govoriti.

Velika mržnja usađena komunističkom ideologijom u svijest ljudi bila je toliko snažna da je tražila ljudsku krv. U toj zaluđenosti gubi se svaku ljudskost i po njima  neistomišljenici nemaju pravo na život. Uzimaju si pravo odlučivati o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost da i poslije 75 godina doživimo da Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom Saboru, izjavi: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!”

Još gore su sramotne izjave prof.dr.sc. Ive Goldsteina kao tzv. znanstvenika, 79 godina nakon završetka 2. svjetskog rata:

“Lažljiva priča da Bulešić nije bio mučenik vjere kao što tvrdi Crkva i krije da je bio bjedni Talijančić.” piše ‘vrli’ profesor, doktor znanosti Ivo Goldstein.

I meni osobno piše da o Bulešiću imam priču “prožvakanu iz kojekakvih kuhinja”.

Zatim još veće nebuloze da je “optirao za Italiju, te su ga skojevci upozorili da to ne čini, pa je došlo do natezanja i guranja u kojem je stradao.” (i ‘naletio’ baš na nož?)

Te izjave samo dokazuju koliko je duh čovjeka bezbožnika ispunjen zlom i mržnjom, za razliku od Bulešićeve: “Moja osveta je oprost!” Tu veličinu čovjeka, koja proizlazi iz vjere u Boga, takvi nikada neće postići! Ostaju zarobljeni u svojoj mržnji i zlu!

Ničeg se ne bojim

“Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ Bulešićev je odgovor!

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s Komunističkom partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice totalitarnih zločinačkih režima fašizma, nacizma i komunizma, samoproglašenih antifašista.

Međutim duh čovjeka ne može se ubiti. Nijedna ideologija ne može u čovjeku ubiti vjeru. Vjera je nešto duboko osobno u čovjeku s čim živi, razmišlja i osjeća. Društveno se može kontrolirati, ali osobno ne.

To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!

I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi, licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije i njihova antifašizma!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Udruga Hrvatski Ratnik