Posted by Hrvatski Ratnik
U ovom trenutku ne mogu razlučiti što u meni izaziva više bijesa i prijezira, činjenica da je netko mogao tako bezobzirno iskoristit svoju nadmoć nad djecom za koju se trebao brinuti, ili činjenica da postoji netko tko bi taj njezin perverzno-bestijalni rad išao čitati i to proglasio umjetnošću. – piše Anđa Ćosić o osječkoj “autorici” Maji Urban koja je snimala autističnu djecu i onda o njihovom samozadovoljavanju napisala “literarani uradak”…
Prekjučer čitam tekst o osječkoj “autorici” Maji Urban koja je, zloupotrebljavajući svoje radno mjesto, snimala naročito ranjivu, autističnu djecu i onda o njihovom samozadovoljavanju napisala nekakav “literarani uradak”, dubokoumno nazvan “O čemu šutim kad govorim o drkanju”, koji je čak dospio u finale natječaja Lapis Histriae.
U ovom trenutku ne mogu razlučiti što u meni izaziva više bijesa i prezira: činjenica da je netko mogao tako bezobzirno iskoristit svoju nadmoć nad ranjivom djecom za koju se zapravo trebao brinuti, ili činjenica da postoji netko tko bi taj njezin perverzno-hinjski i bezdušno-bestijalni napad na privatnost i dostojanstvo te djece išao čitati i još to proglasio “umjetničkim izričajem”.
Zamislite da odete u bolnicu na operaciju i kad vas uspavaju kirurg uzme telefon i krene snimati vaše intimne dijelove. A ona dođe kući i raspiše se o dojmovima i na kraju sve to javno objavi zajedno s vašim imenom. A sad zamislite da to netko napravi vašem djetetu.
Jučer čitam reakciju predsjednice Saveza udruga za autizam Hrvatske, gđe Lidije Penko, koja stvari naziva njihovim pravim imenom – dječjom pornografijom. Ono što me potpuno zbunjuje danas je izostanak reakcije pravosudno-policijskih tijela. Nikako ne razumijem što radi policija i zašto se Hrvatska država pravi luda? Zašto se čekalo da se udruge žale? Gdje su prijave po službenoj dužnosti?
Zar je to, svima koji su za to znali, bilo normalno sve dok roditelji djece nisu podigli glas? Zar smo toliko oguglali na devalvaciju ljudskog dostojanstva? Samo dva dana ranije, u našim je medijima objavljeno da je policija uhapsila češkog turista koji je došao na plažu, uzeo mobitel i počeo snimati djecu.
U članku fino stoji da su građani tog monstruma držali dok nije stigla policija. Pa evo, ja sad koristim priliku javno pitati ministra Božinovića u čemu je razlika između Čeha koji je mobitelom snimao djecu na plaži i ove Hrvatice koja je mobitelom snimala autističnu djecu kako se samozadovoljavaju u obrazovnoj ustanovi?
Ako je policija uhapsila Čeha za kazneno djelo povrede privatnosti djeteta, zašto jednako agilno nije uhapsila i ovu pedofilsku predatoricu? Zašto joj nije zaplijenjen laptop i svi ostali elektronski uređaji koji se koriste za dijeljenje pedofilskih sadržaja? Kako policija zna da na njezinim uređajima nema drugih sadržaja koji za sobom povlače kaznenu odgovornost?
DORH kaže, budući da su u pitanju djeca, kako oni ne mogu davati nikakve izjave. To razumijem, nitko ni ne očekuje detalje o djeci. “Autorica” je ionako već sve njihove najintimnije detalje, uključujući i imena, objavila u svom bolesnom “literarnom uratku”.
Ali, javnost itekako očekuje potvrdu da se izvidi provode, da je laptop i svi uređaji koji su se mogli koristiti za dijeljenje pedofilskog sadržaja zaplijenjeni, da se stan pretražuje i da će se poduzeti sve da se razjasni koji su razmjeri “autoričinog” pedofilskog iživljavanja.
Ne znam što uopće zbunjuje policiju u ovoj situaciji, umjetničke slobode? Stvarno? Znači li to, ako češki turist svoje impresije o goloj djeci s plaže stavi na papir, i predoči to drugim pedofilima da uživaju dok čitaju, da će ga naše pravosuđe pustiti na slobodu bez ikakave sankcije jer će se onda naglo od pedofilskog predatora pretvoriti u autora/književnika?
Priprosti Čeh je svoj zločin držao na mobitelu u formi fotografija, kasnije bi ih vjerojatno prodao ili razmijenio za druge fotografije djece, kako to u tom svijetu obično biva. Naša “autorica” je svoj zločin “oprala” kao proznu fikciju. Zar će policija pasti na tu jeftinu foru?
I jedno i drugo su počinili potpuno isti zločin na krajnje neljudski način iskorištavajući one koji se od njih nisu mogli braniti. Za razliku od Čeha, naša “autorica” je proizvodila sadržaj za “umjetnički nastrojene” ljubitelje dječje pornografije u pisanom obliku. Je li to olakotna okolnost? I da, razlika je u tome da je ona svoj zločin morala duže planirati. Namjera je ista, priroda djela ista, izvedba još perfidnija i bestijalnija.
Drugo kazneno djelo ovdje je zloporaba institucije i radnog mjesta koje joj je osiguravalo poziciju nadmoći nad ranjivom djecom u cilju stjecanja materijalne i nematerijalne koristi. Ciljano je odabrala radno mjesto koje joj je omogućilo praktički neograničen pristup ranjivoj djeci i neograničenu mogućnost da ih iskorištava za svoje perverzne ciljeve. Da situacija bude strašnija, ova djeca čak nisu u stanju ni reći da su vidjeli “tetu koja ih snima ili čiku koji ih dira”. S obzirom da nije imala moralnih ograda uraditi ovo za što očigledno smatra da je prilično “cool”, kako možemo biti sigurni da je stala samo na voajerizmu?
Tko su konzumenti njezine “umjetnosti”? Možete li zamisliti ikoga koga poznajete da čita kako se samozadovoljavaju djeca s posebnim potrebama?
Što je u glavama tog ocjenjivačkog suda koji je jedan takav pedofilsko-voajerski akt agresije nad ranjivim osobama uvrstio u finale svog literarnog natječaja? Jesu li svi neosvješteni pedofili koji su se bacili na serviranu poslasticu, ili su neki ipak samo šupljoglavi pomodari? Odgovor je u našoj široj okolini. Mi živimo u vremenu intenzivne normalizacije svega što razara dostojanstvo osobe.
Može li uistinu baš sve biti normalno? Ja nisam ni naročito konzervativna ni naročito moralna, ali čvrsto vjerujem da naše seksualne, umjetničke ili bilo koje druge slobode moraju prestati kad dođemo do onih koji se od nas ne mogu braniti. U što ćemo se pretvoriti ako maknemo sve moralne ograde, čak i prema onima koji ne mogu svjesno i informirano dati svoj pristanak na bilo kakave radnje koje odrasli poduzimaju vezano za njihovu seksualnost?
Muzeji trebaju poticati dječji seksualni identitet
Budući da se trenutno nalazim u Velikoj Britaniji, isti dan jučer u njihovim novinama čitam članak da su muzeji dobili uputu, 44 stranice dugačku, u kojoj se sugerira da muzeji trebaju poticati djecu da istražuju svoj seksualni identitet. Ni manje ni više nego muzeji? Zar je to uloga muzeja? Zašto baš djecu? Kakve kvalifikacije imaju muzeji da bi to mogli raditi na stručan način?
Uputu za muzeje je napisala grupa stručnjaka sa Sveučilišta Leicester. U britanske osnovne škole se već odavno maloj djeci dovode takozvani “drag queen”. To su u pravilu muškarci obučeni kao prostitutke koji djeci čitaju i pričaju o tome kako je promjena spola za njih bila oslobađajuće iskustvo i kako su oni sad sretni ljudi. Ovdje imate poveznicu na članak u listu The Telegraph, koji govori o nelagodi i bijesu roditelja:
A na ovoj poveznici imate članak na istu temu u listu Metro, koji kaže da su takve priče edukativne i korisne jer su inkluzivne i svi oni koji im se protive su homofobi.
https://metro.co.uk/2020/03/02/backlash-drag-queens-visiting-schools-pure-homophobia-12329820/
Djeca od 4 godine podvrgavana promjeni spola
Britanska vlada je početkom kolovoza ove godine izdala smjernice koje ograničavaju roditelje i medicinske ustanove da ne smiju pristupiti promjeni spola djeteta prije navršene sedme godine života. Ove smjernice su rezultat velike istrage provedene u klinici Tavistock (koja je u međuvremenu zatvorena) gdje je utvrđeno da su djeca od četiri godine bila podvrgnuta promjeni spola bez jasnih medicinskih razloga.
https://www.ft.com/content/a45a9a0b-5d2f-4c4a-b2ef-6a8796ea5d10
Istraga je pokazala da su pojedini psihički nestabilni roditelji koji pate od poremećaja Munchausen syndrome by proxy (MSP), mijenjali spol svojoj djeci iz razloga koji se mogu teško objasniti osim na način da je to trenutno prilično moderno. A moderno je zato što već godinama traje vrlo agresivna kampanja normalizacije nastranosti.
Vrlo vješte kampanje ciljaju ranjivu djecu u pubertetu, predstavljajući promjenu spola kao rješenje za sve njihove pubertetske probleme. Broj djece, naročito ženske, koja žele promijeniti spol, se u zadnjih deset godina povećao za 4.400% u odnosu na prethodno desetljeće.
Autorica ohrabrena globalnim trendovima
Posve je jasno da se osječka “autorica” osjetila dovoljno ohrabrena globalnim trendovima da javno iznese svoje pedofilske aktivnosti. Isto su tako ona i konzumenti njezine pedofilsko-pornografske umjetnosti jasno dali do znanja da računaju na paragraf 6, u 163. članku Kaznenog zakona koji definira iskorištavanje djece za pornografiju.
Kao i dječak Kosta iz Beograda koji je prije ubojstva svojih kolega znao da ne može kazneno odgovarati zbog rupe u zakonu, i naša “autorica” je očigledno dobro pročitala zakon prije izvršenja kaznenog djela.
Ovakvi perverzni slučajevi iskorištavanja ranjive djece obično žive na tamnoj strani interneta gdje norlmani ljudi ne zalaze. Ovaj mučni slučaj javnog serviranja i promoviranja pedofilsko-pornografskog sadržaja je presedan čak i u ovoliko izopačenom svijetu. Je li hrvatsko pravoduđe toliko impotentno da ovakav čin pedofilsko-voajerske agresije na ranjivu djecu ne može i ne zna kazniti?
U trenutku dok završavam ovaj članak, Jutarnji list je objavio da je ocjenjivački sud natječaja Lapis Histriae skinuo članak s mrežne stranice i odlučili da ga neće uvrstiti u zbornik radova. Zamislite aroganciju i poremećenost tih piskarala kojima ništa neobično oko tog “autorskog djela” nije bilo dok ih izbezmljeni roditelji nisu počeli kontaktirati.
Kažu, nije autorica pisala o sebi nego o izmišljenom liku koji promatra djecu i kako oni nisu znali da je ona volontirala u centru za autističnu djecu. Ali što će autistična ili bilo kakva djeca u bilo kakvoj priči koja ima eksplicitno seksualni sadržaj?
Anđa Ćosić/Tomislavcity
Photos by Pexels
Više možete pročitati na poveznici ovdje.
Udruga Hrvatski Ratnik
Morbidno dno osijecanke.
Mozda policija ni ne zna sta je sluzbena duznost…?
Ima otvorenih predmeta ? Cija je osijecka pitanje je??
Odlicno gospodo Cosic!