Piše: Lili Benčik
Nije točno da je Aleksandra Zec ubijena samo zato jer je bila Srpkinja, ali je točno da je 402 hrvatske djece ubijeno samo zato što su bili Hrvati! Velikosrpsko-svetosavska ideologija, preimenovana u Srpski svet, živa je i ratuje protiv hrvatskog naroda i države Hrvatske i u miru na kulturnom, medijskom i gospodarskom planu. Nemaju Hrvati ni Načertanije, ni Memorandume SANU, niti Hrvatskog svijeta, nisu Hrvati u Srbiji rušili, palili i ubijali…
“Aleksandra Zec ubijena je samo zato jer je bila Srpkinja.” – Nije točno, ali 402 djece je ubijeno samo zato što su bili Hrvati!
Tko je krivac? Velikosrpsko-svetosavska ideologija iliti danas Srpski svet! To treba naglasiti u svakoj prigodi!
Ubojstvo obitelji Zec nije bilo nacionalno motivirano, već je to bila pljačka koja se izrodila u ubojstvo. Otac obitelji bio je poznati mesar, mešetar i kamatar koji se obogatio i kojeg su počinitelji krenuli opljačkati. Pri tom je ubijena nedužna djevojčica Aleksandra Zec, njena majka Hrvatica i otac Srbin.
U Hrvatskoj javnosti, medijima i politici poremećenih i nakaradnih vrijednosti, godinama se već medijski manipulira i ističe ubojstvo obitelji Zec i njihove kćeri Aleksandre Zec s ciljem naglašavanja da je hrvatska država nastala na zločinu, s ciljem ponižavanja hrvatskih branitelja i kriminalizacije obrambenog Domovinskog rata.
Uzaludno i nepoželjno je pisati o nekažnjenim zločinima jugo-komunizma, o rudnicima, jamama i fojbama gdje su svoj život skončale stotine tisuća ljudi, bez suđenja i presude, nakon završetka 2. svjetskog rata i prestanka ratnih operacija.
Uzaludno je ukazivati na ubojstva 663 katolička svećenika i 31 časne sestre, na okrutnost, ponižavanje i mučenje kojima su bili izloženi prije smrti.
Počinitelji nikada nisu optuženi ni kažnjeni nego baš suprotno, nagrađeni su funkcijama i radnim mjestima koja su im osiguravala sasvim udoban život.
Njihovi potomci ne priznaju zločine svojih predaka, čak ih i opravdavaju u ime ideologije, jer oni su ‘napredni’ ljevičari koji su pobijedili fašizam i nacizam. A to što su se služili istim metodama i u miru likvidirali svoje neistomišljenike, za njih to nije zločin nego opravdana odmazda!
Upravo ti sljednici jugo-komunističkog nakaradnog sustava vrijednosti zgražaju se i spremno osuđuju Hrvatsku za ubojstvo obitelji Zec a da ih uopće ne spominju ubojstva koja su počinjena u velikosrpskoj agresiji.
Formalno je tek na ovoj komemoraciji Anja Šimpraga malo promijenila retoriku i usput rekla kako Srpsko narodno vijeće (SNV) sa svojim partnerima odaju priznanje svim žrtvama, a isto tako ne daju da izblijedi kultura sjećanja na stradale Srbe u proteklim ratovima. Ali je primjer Aleksandre Zec za nju simbol stradanja sve djece u ratu, a ujedno i podsjetnik na nestajanje građana srpske nacionalnosti tijekom noći, na likvidacije, miniranje kuća i uništavanje imovine.
“Sjetimo se samo zadarske kristalne noći o kojoj u javnosti možemo jako malo čuti”, rekla je i dodala kako je obitelj Aleksandre Zec simbol stradanja svih Srba u gradovima na području Republike Hrvatske, u proteklom ratu.
Ali Anja Šimpraga mudro prešućuje ‘balvan revoluciju’ i velikosrpsko posezanje za hrvatskim teritorijem sa namjerom brisanja postojanja Hrvata na tom području!
Nije točno da je Aleksandra Zec “simbol stradanja sve djece u ratu”. To je podlo podmetanje! 402 djece koje je su pobili četnici i velikosrbi se na komemoracijama za Aleksandru uopće ne spominju!
Aleksandri je mama bila Hrvatica i zločin nije bio nacionalno motiviran, nego materijalno, čista pljačka!
Upravo sami razotkrivaju manipulaciju s ubojstvom obitelji Zec i Aleksandre koju beskrupulozno koriste i iskorištavaju za svoje ciljeve petokolonaški mediji, razne udruge, Anto Nobilo, Milorad Pupovac i cijela njihova jugo-bulumenta.
Bi li ti Srbi stradali da nije bilo velikosrpske pobune protiv države Hrvatske? Ne bi! U tome je bit! Međutim istina nije bitna, jer s istinom se ne može manipulirati i svaliti krivicu na Hrvatsku državu!
Zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba, Luka Korlaet, podsjetio je kako grad, na poticaj Mladih za ljudska prava u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkim vijećem i Documentom, po četvrti put obilježava “jednu od najmučnijih epizoda suvremene zagrebačke povijesti”.
Navedene ljevičarske nevladine udruge koje nikada Hrvatsku nisu željele, ali rado kao pijavice iz njenog proračuna sišu novac, bulumenta petokolonaša i medija iskoristili su to ubojstvo za optuživanje i ocrnjivanje hrvatske države.
Hrvatska je isplatila odštetu sinu i kćeri obitelji Zec, ponudila je i školovanje kao znak pomirbe, ali petokolonaškoj bulumenti to nije dovoljno već stalno iznova stigmatiziraju i ponižavaju Hrvatsku!
Te iste udruge, ta bulumenta medija i petokolonaša koja je u slučaju Zec ronila suze i izigravala moralnu vertikalu, uopće se nije ni osvrnula na ubijene hrvatske obitelji i ubijenu nedužnu djecu koje su pobili susjedi Srbi i četnici iz Srbije u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Dovoljno je spomenuti obitelj Čengić koji su bestijalno brutalno pobijeni, izvan svake ratne operacije, na svom kućnom pragu samo zato što su bili Hrvati!
- siječnja 1992. godine, u zaseoku Šašići kod Ervenika, u podrumu njihove obiteljske kuće u izgradnji, zvjerski su ih ubili a potom i zapalili pripadnici tzv. ‘Krajinske milicije’.
Prema svjedočenjima tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević, taj su dan upali u kuću obitelji Čengić, počeli svoj krvavi pir, najprije uvredama i provokacijama, a potom su rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana, gdje su ih nakon toga i zapalili.
Dragina supruga Nevenka zaklana je nedaleko od obiteljske kuće dok je u naručju držala svog ustrijeljenog petogodišnjeg sina Gorana.
Zar ne bi petogodišnji Goran trebao biti simbol velikosrpske agresije, simbol mržnje prema hrvatskom narodu kojega su Srbi htjeli pobiti i uništiti svaki trag njegova postojanja, i zauzeti njegovu zemlju i njegov životni prostor?
Obitelj Čengić, brat i majka nisu dobili nikakvu odštetu, nikakav silni novac kao članovi obitelji Zec.
Nije se Anto Nobilo potrudio zatražiti od Srbije odštetu za preživjele članove obitelji Čengić! Nije razaslao slike zaklane majke s ubijenim djetetom u naručju Nacionalu i ostalim medijima! Nije Milorad Pupovac tražio postavljanje spomen ploče.
Nisu na komemoraciju došli Senna Šimek, iz Inicijative mladih za ljudska prava, i Nikola Kožul, iz Srpskog narodnog vijeća, da srceparajući pričaju kako je petogodišnji Goran bio Hrvat kojega su ubili susjedi Srbi i zaklali mu majku!
“Ne ulazeći u motive počinitelja koji su bili ili nacionalistički ili trivijalno pljačkaški, ili i jedno i drugo, ostaje gorak okus u ustima o lakoći počinidbe zločina za koje nitko nije odgovarao”, rekao je u svom govoru Luka Korlaet.
Znači nisu važni motivi, nisu važni uzroci, nije važna velikosrpska agresija već zločin za koji nije nitko odgovarao?
Korleatu nije brutalno ubojstvo obitelji Čengić ostavilo gorak okus u ustima i lakoća klanja majke sa djetetom u naručju? To njega ne zanima, jer su ubijeni bili Hrvati!?
Boris Milošević, na prošlogodišnjoj komemoraciji, nije pokazao zgražanje ubojstvima 402 djece koja su rezultat agresije njegovih sunarodnjaka na Hrvatsku, i to samo zato što su Hrvati!
Nije bio zgrožen ubojstvom četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić? Nije bio na komemoraciji, nije zapalio svijeću ni njoj ni ijednom djetetu koje je stradalo u velikosrpskoj agresiji.
“Ova zemlja nije našla snage da procesuira ovako evidentan zločin.”, ustvrdio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, a Milošević zadovoljštinu vidi i u tome kada bi Zagreb Aleksandri Zec dodijelio spomenik ili ulicu.
“Ova zemlja” – Pusiću je kao i Pupovcu teško izgovoriti riječ Hrvatska!
Jesu li Boris Milošević, Zoran Pusić ili Anja Šimpraga ikada pitali ili tražili ulicu ili spomenik za 402 djece žrtava velikosrpske agresije?
Nisu, naravno, jer se zataškava, zabranjeno je spominjanje velikosrpske agresije, sve radi ‘pomirbe’! ‘Pomirbe’ bez priznavanja krivice, bez plaćanja ratne odštete i bez komemoracije hrvatskoj djeci! Zar je samo Aleksandra Zec dijete? Licemjerno i bezdušno do bola!
Otac male Martine, Zdenko Štefančić – Plavi, 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš u logorima u Srbiji, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine.
Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su susjedi Srbi!
Tu noć su oko 3 sata četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu.
U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da krvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili su na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ…
Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“
Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me u DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!”, svjedočio je Zdenko Štefančić.
Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, je otkrio: ”Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!”
Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, ‘komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela’ kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području.
Saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani”.
Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta još početkom 2013. godine kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95.
Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.
Postavlja se pitanje hrvatskom političkom vrhu, Vladi RH i hrvatskom Pravosuđu zašto, 33 godine od počinjenja prvih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima, oni i njihove obitelji još čekaju na naknadu štete od Srbije koja im nedvojbeno pripada, a za srpske civile hrvatsko pravosuđe presuđuje odštetu? Gdje je tu pravda za hrvatske žrtve velikosrpske agresije?
Gdje su sve silne nevladine udruge za ljudska i ina prava, gdje su Rada Borić, Vesna Teršelić i druge udruge obilno financirane od strane hrvatske Vlade? Zar hrvatska djeca nemaju ljudska prava, nemaju pravo na zgražanje?
Nemaju, jer Hrvatskom vladaju sljednici jugo-komunizma u sprezi s pripadnicima velikosrpsko-svetosavske ideologije, koji su isključivi krivci za sve žrtve u Domovinskom ratu.
Iza ‘Srpskog sveta’ samo grobovi ostaju!
Velikosrpsko svetosavska ideologija, preimenovana u Srpski svet, živa je i ratuje protiv hrvatskog naroda i države Hrvatske i u miru na kulturnom, medijskom i gospodarskom planu.
180 godina od Načertanija do Srpskog sveta, Srbi ne odustaju od porobljavanja hrvatskog naroda. Za sve žrtve i hrvatske i srpske isključivi su krivci oni sami.
Nažalost kod njih nema znakova preuzimanja odgovornosti i priznanja krivice za sve žrtve, koje su oni svojom agresivnom i zločinačkom politikom prouzročili.
A bez priznanja krivice i preuzimanja odgovornosti, nema pomirbe ni suživota. PREVIŠE su zla počinili, previše ga još i danas čine, a podmuklo, licemjerno i pokvareno izigravaju žrtvu Hrvata!
Nemaju Hrvati ni Načertanije, ni Memorandume SANU, niti Hrvatskog svijeta, nisu Hrvati u Srbiji rušili, palili i ubijali!
Hrvati se 180 godina brane od te agresivne i zločinačke velikosrpsko svetosavske ideologije kojoj se ne nazire kraj!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Udruga Hrvatski Ratnik
To su istine iz Domovinskog obrambenog rata. Istine o politikanstvu i naklonosti srbima i četnicima. Kriv je naš narod koji im je to omogućio na izborima. Hdz i sdp su sljedbenici ckskh i udbe. Povjest pišu ljudi koji su izgubili rat, dezerteri, novinari i mediji koji su pod takvom politikom. Sudjelovao sam kao dragovoljac u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske. Mi istinski Hrvati vidimo kaj se događa oko nas, ali smo nemoćni. Tolika samoubojstva branitelja i preranih smrti govori o nama tisuće riječi. Ja sam osobno i spašavao srbe, predavao ih nadležnima za razmjenu za naše zarobljenike. Ljepi pozdrav i ugodan dan.