Izvor zla i kako ga odstraniti? HPC kao dio rješenja!

Piše: Josip Žgela

Svjedoci smo stalnih velikosrpskih provokacija, koje su inspirirane i usko povezane s Pravoslavnom crkvom Srbije (SPC), i to ne samo u susjednim zemljama nego i u Hrvatskoj, a osobito njenim rubnim dijelovima. SPC intimno ne priznaje Hrvatsku u njenim državnim granicama, a uz to sve pravoslavce u bivšoj Jugoslaviji smatra Srbima te tako prisvaja Srbiji pravo na prostore gdje pravoslavni čine većinsko ili dobar dio stanovništva…

Iznalaženje rješenja za otklanjanje spomenute ugroze nameće se samo od sebe.

Glede Hrvatske, ali i hrvatskog naroda u cjelini, te prostora gdje su Hrvati dominantni (Herceg-Bosna u BiH) ili zamjetan dio stanovništva (ostatak BiH, Vojvodina, Boka…) valja reći, štoviše mora se reći da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske prije tri godine donio pravorijek kojim se nalaže registracija Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) koja je ispunila sve uvjete za tu registraciju te su svi argumenti protiv ocijenjeni neutemeljenima.

Ta odluka sudbene vlasti se mora ispoštovati bez onoga ‘hoću-neću’. Prema tome je pozitivna odluka sudbene vlasti glede registracije HPC stvar poštivanja ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, te svaka opstrukcija glede izvršenja registracije HPC je drsko kršenje istog tog ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. To je nedopustivo.

I svi mi kao Hrvati i hrvatski građani, ali i državljani, imamo zapravo dužnost tomu se oduprijeti i učiniti maksimalne napore da se sudska odluka glede spomenutog slučaja sprovede.

Što je izvor zla u nas i kako ga odstraniti?

Nadalje, polazeći od kanonskog Prava Istočne crkve (pravoslavne) treba reći da su pravoslavne crkve u biti državne crkve, i da one slijede granice pojedinih država gdje ima pravoslavnih a ne etničkih skupina ili zajednica, ili pak manjina koje se na svoj način identificiraju s nekom zemljom kojoj dotična pravoslavna crkva pripada.

Tako da je ‘Srpska pravoslavna crkva’ (SPC) Pravoslavna crkva Srbije i ona bi samo trebala pokrivati prostor Srbije s AP Vojvodinom i tu za nju priča završava.

U susjednim državama – Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa i Sloveniji – bi trebala biti pravoslavne crkve Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije.

Primjer je od prije tri godine Sjeverna Makedoniji koja se izborila za vlastitu autokefalnu Crkvu te je SPC na lijep način ispraćena iz te zemlje, odnosno države.

Ovakva rješenja koja su utemeljena i na kanonima pravoslavlja (istočnog kršćanstva) su ujedno i rješenja za Hrvatsku te sve one prostore van granica Hrvatske u kojima su Hrvati dominantno stanovništvo ili su prisutni u većoj ili manjoj mjeri poput Herceg-Bosne u BiH ali i ostatka BiH, Crne Gore s naglaskom na Boku i Svebarje, a i današnje Slovenije.

Glede same Vojvodine tu bi, radi specifičnosti same te autonomne pokrajine u sklopu Srbije, bilo uputno osnovati Autonomnu Vojvođansku pravoslavnu crkvu koja bi bila u sklopu SPC tj. Pravoslavne crkve Srbije. Slično kako je i od 1959. bila Ohridska arhiepiskopija nadležna za ondašnju republiku Makedoniju u vrijeme FNRJ/SFRJ.

Dakako, da bi sve to pozitivno utjecalo na miran suživot svih nacija i ljudi u bivšoj Jugoslaviji i JI Europi. Stoga uznastojmo u tom pravcu ići i postići takva rješenja.

Isto tako nam je naglasiti da ukoliko se i dalje Hrvatima u BiH, koji su na cjelokupnom njezinom prostoru jedan od triju konstitutivnih i državotvornih naroda, budu i dalje opstruirala prava te grubo kršila jednakopravnost s ostalim narodima značit će da sadašnja rješenja za BiH gube smisao te sve više liče na ‘mrtvo slovo na papiru’.

U tom slučaju treba raditi i na drugim aktivnostima poput vraćanja na preddaytonske ‘tvorničke postavke’.

Nećemo se držati zakona kao pijan plota

Naime, u Ustavu Republike Hrvatske stoji da je Republika Hrvatska dužna voditi računa o Hrvatima van njenih granica i skrbiti o njima. I to nije napisano samo radi forme ili nekakvog deklarativnog značenja nego da se, sukladno onomu što piše u Ustavu Republike Hrvatske, tako i ponaša te djeluje.

I što je najvažnije, da se ta ustavna obveza Republike Hrvatske, a onda i svih nas, i konkretno izvršava ili sprovodi. Jer ako nam je u interesu, što se podrazumijeva, a i cilj da Republika Hrvatska bude pravna država te da kao takva egzistira, jednostavno nam valja odnositi se prema spomenutoj ustavnoj obvezi kao i drugima, onako kako i spada.

Dakle, prema ustavnoj obvezi kako i dolikuje umjesto po onoj koja se pripisuje Titu – “Nećemo se držati zakona kao pijan plota”, odnosno kako kome (ne)odgovara.

Udruga Hrvatski Ratnik