Milanović i Plenković – bahate komunjare pod Mačekovim stolom!

Piše: Vjekoslav Krsnik

U novonastaloj situaciji dok se na razini Ruske federacije, Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije i Ukrajine, s novim pristupom američkog predsjednika Donalda Trumpa, rješenju ove globalne krize još ne nazire kraj dva vodeća političara Republike Hrvatske, djelujući simbolično pod Mačekovim stolom, nastavljaju međusobnu bitku u kojoj je na prvom mjestu osobni prestiž a ne nacionalni i državni interesi…

Milanović i Plenković – dvojica bahatih komunjara pod Mačekovim stolom!

Pomalo je čudno da je pojava novog američkog predsjednika Donalda Trumpa s desnim svjetonazorskim te političkim i gospodarskim idejama bila povod da se konačno uspostavi kakva takva komunikacija između praktički dva civilna dezertera iz Domovinskog rata, predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

Donald Tump i njegovi najbliži suradnici očitali su lekciju samodopadnoj Europi koja jednostavno nije više u novim globalnim kretanjima ne samo ključni nego čak ni uvaženi faktor u rješavanju, ruskom agresijom na Ukrajinu, novostvorene svjetske krize.

Hrvatska je, naravno, mala zemlja koja u velikoj toj igri ne sudjeluje pa se aktualizira znamenita izjava nekadašnjeg predsjednika HSS-a, više Jugoslavena nego Hrvata, Vlatka Mačeka da kad se veliki tuku mali se trebaju nalaziti ispod stola.

Kad je Hrvatska u pitanju to znači da se dva vodeća političara u državi, predsjednik Republike i predsjednik Vlade, konačno moraju sastati da bi se dogovorila pozicija Republike Hrvatske u novonastalim okolnostima svjetske političke krize.

Prije svega treba ukratko analizirati kako je uopće došlo do ustavne.krize kroz koju prolazi Hrvatska otkako su Zoran Milanović i Andrej Plenković na čelu dvije najvažnije političke funkcije u državi. Hrvatska je upala u ustavnu krizu onog trenutka kad su vlast, nakon smrti predsjednika Tuđmana, preuzeli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Nakon polupredsjedničkog državnog uređenja s novim Ustavom 2000. godine uspostavljen je polukancelarski sustav u kojemu je, s obzirom na ovlastim najmoćniji političar u državi postao predsjednik Vlade. Predsjednik Republike ima ograničene ovlasti ali najvažnija mu je funkcija vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske.

Sve ostale ovlasti su prema Ustavu ograničene time što nisu u isključivoj nadležnosti predsjednika Republike nego su vezani na ovaj ili onaj način uz dogovor s Vladom. U tome nije ništa sporno kad bi i Zoran Milanović i Andrej Plenković bili političari koji prije svega vode računa o građanima koji su im dali povjerenje, a tek onda o vlastitim ambicijama.

Pogledajmo kako je vlastite ambicije definirao, kao predsjednik Vlade, Andrej Plenković. Izjavio je da može što hoće, da će prvo promijeniti HDZ, a onda državu, a u tom kontekstu ponašao se kao birokrat Europske unije koja nikad nije digla ruke od Zapadnog Balkana, pa je tako u svojoj vanjskopolitičkoj orijentaciji forsirao francusko-njemačku politiku prema bivšoj Jugoslaviji koja još uvijek podržava Srbiju kao nekakvog lidera u ‘regionu’.

S druge strane Zoran Milanović kao dijete odgojeno u jugoslavenskom komunističkom duhu nikad nije shvatio da Hrvatska nije ‘slučajna država’, da je za nju položeno uz pozdrav ‘Za dom spremni’ 15.000 života i da se prema tim žrtvama treba dostojanstveno odnositi, a ne da se spomen ploča poginulim braniteljima u Jasenovcu baci negdje.

Vrhunac svega, u njegovom obnašanju dužnosti predsjednika Republike, bilo je pozivanje jedne preživjele partizanke sa Sutjeske i Neretve na inauguraciju njegovog drugog mandata.

Na toj inauguraciji nije bilo mjesta za nekog istaknutog veterana iz junačkog Vukovara. Zoran Milanović živi dakle u dubokoj prošlosti, ne u onoj koja mu je omogućila da bude predsjednik Republike nego u onoj u kojoj je i sam bio Titov gardist.

U novonastaloj situaciji dok se na razini Rusije, SAD-a, Europske unije i Ukrajine, s novim pristupom američkog predsjednika Donalda Trumpa, rješenju ove globalne krize još ne nazire kraj dva vodeća političara Republike Hrvatske, djelujući simbolično pod Mačekovim stolom, nastavljaju međusobnu bitku u kojoj je na prvom mjestu osobni prestiž a ne nacionalni i državni interesi.

Zoran Milanović je objavio pet točaka na temelju kojih bi se trebala temeljiti pozicija hrvatske države i nacije u ovom za stabilnost međunarodnih odnosa ključnom problemu.

Po njemu postizanje mira u Ukrajini je u interesu Republike Hrvatske i stoga treba prihvatiti svaku inicijativu koja tome pridonosi. Po tome Zoran Milanović praktički ne isključuje i prihvaćanje takve inicijative koja bi ozakonila rusku agresiju na Ukrajinu i potvrdila rusko osvajanje 20 posto ukrajinskog teritorija, što praktički znači flagrantnu povredu mađunarodnog prava koja počiva na poštivanju teritorijalnog integriteta svake države.

Iako je dosad bilo određene sumnje u to je li Zoran Milanović kao predsjednik Republike proruski igrač, s ovakvim njegovim stavom, koji bi predstavljao službeni stav hrvatske države, on se de facto stavio na stranu agresora Vladimira Putina.

Hrvatska javnost na taj način mora shvatiti da na čelu države imamo političara koji ne cijeni veliku žrtvu što ju je hrvatski narod dao da bi se stvorila Republika Hrvatska, kroz što upravo prolazi Ukrajina boreći se protiv ruske agresije.

Doduše veliki dio hrvatskog biračkog tijela, čak 69 posto, nije sudjelovao u izborima na kojima je Zoran Milanović osvojio drugi mandat, što znači da on ima samo ograničeni legalitet, ali s takvim bojkotom birača i visok stupanj negativnog legitimiteta.

Kao što se očekivalo premijer Andrej Plenković, kao pouzdani briselski birokrat i eurounijski ekspert za Ukrajinu, suočenom s ruskom agresijom jasno je stavio do znanja da se njegovi pogledi na rješenje rusko-ukrajinskog sukoba razlikuju od predsjednika Republike.

“Mislim da su nam stajališta poprilično udaljena. Bilo bi čudno da se ta stajališta preko noći približe jer su dijametralno suprotna zadnje tri godine”, izjavio je Andrej Plenković.

Njih dvojica se još uvijek nisu sreli nego su tek razgovarali telefonom, pa je Andrej Plenković naglasio da “iz onoga što smo razgovarali vidi se da svatko od nas stoji na svojim principijelnim pozicijama”.

U takvim okolnostima Andrej Plenković, koji je ideološki više neojugoslaven nego istinski Hrvat sa snažnom briselskom pozadinom ali ne više tako izraženom kao što je to bilo za vrijeme Angele Merkel i Jean Paul Junckera, ne namjerava popustiti svom kapricioznom suparniku s Pantovčaka.

Njihova neslaganja oko ustavnih ovlasti u raznim pitanjima imaju širu dimenziju. Ali sa stajališta državnih i nacionalnih interesa, kad je u pitanju službeno stajalište Republike Hrvatske o ruskoj agresiji na Ukrajinu, zbog njihovog višegodišnjeg nadmetanja ugrožen je na međunarodnom planu kredibilitet hrvatske države.

Iako ni jedan ni drugi nisu dali ni crno ispod nokta za slobodnu demokratsku Hrvatsku ponašaju se u skladu s izjavom ‘Država to sam ja’ Luja XIV.

Tragedija je da u nedostatku neke jake političke opcije izvan HDZ-a i SDP-a, sve važnije nacionalne institucije na čelu s HAZU šute, podsjećajući tako na zlokobnu ‘hrvatsku šutnju’ uoči raspada komunističke Jugoslavije.

Udruga Hrvatski Ratnik