Objavljuje Hrvatski Ratnik
Kada se osobe koje žive u laži suoči s istinom i argumentima, one često posegnu za mržnjom i vrijeđanjem. Takvoj drskosti sam svjedočio neki dan na tribini naziva ‘Thompson uber alles’ u organizaciji srpskog društva Privrednik. – piše Dino Sačarić na Facebooku. Dok god imamo ovakve mlade ne trebamo se bojati za naš budućnost. Na kraju članka cijeli video tibine te urednički komentar vezano za istup srpske ambasadorke u RH…
Uputio sam pitanje Nini Raspudiću, s molbom da se osvrne na sljedeće činjenice:
1. U Hrvatskoj se otvara 40 srpskih kulturnih centara, dok u Srbiji ne postoji inicijativa za otvaranjem hrvatskih kulturnih centara. Zašto?
2. Tribina se održava u prostorima srpskih udruga u centru Zagreba, a što financiraju hrvatski građani. Postoji li hrvatska udruga u centru Beograda?
3. Govornici na tribini si uzimaju za pravo problematizirati što je Marko Perković Thompson trebao svirati 90-ih kada mu je gorila kuća. Možda Mozartove simfonije?
4. Tko su uopće Zoran Pusić i Hrvoje Klasić, te odakle izvire njihov legitimitet da dijele lekcije hrvatskim građanima?
Dakako, sadržaj mog izlaganja se nije svidio odabranom društvu pod moderatorskom palicom izvjesnog novinara Kosanovića, te mi je, u općem neredu koji je nastao, grubo oduzeta riječ uz povike i dobacivanja.
Zoran Pusić je moj istup ocijenio kao “ozbiljan argument da se zabrinemo za budućnost ove nacije” i nastavio po staroj partizanskoj “ako nam je takva omladina…”
U civiliziranom svijetu osobe poput gospodina Pusića bile bi ignorirane, međutim svjestan da kaosu u Hrvatskoj doprinose i lažni autoriteti, dužan sam odgovoriti.
Opće je poznato kako gospodin Pusić Domovinski rat karakterizira građanskim. Dakle, teza koja vrijeđa zdrav razum i protivi se međunarodnim presudama trebala bi takvu osobu diskvalificirati iz svake rasprave.
Pretpostavljam da protjerivanje 50.000 Hrvata iz Vojvodine Pusić vidi kao prirodnu migraciju. Naravno, kako u Hrvatskoj vrijeđanje građana i proračunski novci idu ‘ruku pod ruku’, tako ni Pusić ovdje nije iznimka. Javno je dostupna informacija da je Pusićeva sestra kao ministrica davala novce njegovoj udruzi Documenta. Kako se ovakva praksa naziva u Danskoj ili Austriji?
Na tribini je sudjelovao i Hrvoje Klasić, inače povjesničar nepoznat znanstvenim krugovima. Prepoznat je međutim kao autor knjige u kojoj slavi Miku Špiljka koji je u poznatom slučaju Prates okarakteriziran kao sudionik u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Povjesničar Nikica Barić u svojem osvrtu navodi kako u Klasićevoj knjizi “postoje nedorečenosti, površnost i neutemeljene interpretacije”. Žalosno je što divljenje dokazanom kršitelju ljudskih prava ne izaziva reakciju akademskih institucija.
Ni opskurni portal Novosti nije propustio komentirati moj istup omalovažavajući ga bez argumenata. Stoga ću i odgovoriti jednostavno – kritiku portala koji slavi totalitarizam, a novinarsku etiku pretpostavlja govoru mržnje i lažima shvaćam kao smjerokaz ispravnoga puta.
Zaključno, suprotno stavovima Zorana Pusića i srpskih Novosti, hrvatska mladost je zdrava. Mladi u Hrvatskoj su umorni nepravde i korupcije, lažnih predstavljanja, demoniziranja nacionalnih vrijednosti te sveopće dekadencije u koju su nas dovele okoštale strukture koje su desetljećima na vlasti.
Ne zbog njih, već unatoč njima, mladi znaju što je bilo.
Dino Sačarić / Facebook
Urednički komentar by Miro Perković
Kao što sam već napisao, za razliku od Pusića i sličnih koji se trebaju bojati za svoju budućnost, mi se pored takve omladine ne bojimo za budućnost našeg naroda i države.
A što se tiče srpske ambasadorke i njezine primjedbe kako ona ima izvještaj i kako bolje od službene hrvatske politike zna što je bilo u Bosni i Hercegovini tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, i kako lupeta o ‘zajedničkom zločinačkom poduhvatu’, moram poručiti da ja, koji sam svjedok i dionik događaja kao visoki časnik HVO, ne znam svaki detalj sukoba izvan moje zone odgovornosti,
– ali znam da nismo mi prvi napali Muslimane, danas Bošnjake, nego oni nas.
– Isto tako znam da su oni ubijali i protjerivali Hrvate dok je istovremeno Hrvatska, o svom trošku, ugošćavala pola milijuna njihovih civila u svojim odmaralištima po Jadranu i zbrinjavala njihove ranjenike, koje sam, između ostalih, i ja spašavao.
– Znam da mi nikad nismo ni planirali ni htjeli uzeti njihova sela i gradove, ali oni jesu naše. Nismo mi pokrenuli akciju za zauzimanje Sarajeva ili Zenice, a oni jesu pokrenuli operaciju ‘Neretva 93’ s ciljem izlaska na Hrvatsko more i zauzimanje teritorija od Omiša do Metkovića, i to u dogovoru sa Srbima.
– I znam da je ABiH napravila 10 puta više zločina prema Hrvatima (više od 2/3 civili) nego što oni pripisuju nama prema njima. A činili su zločine najgore vrste, s ritualnim odsjecanjima glave zarobljenim pripadnicima HVO ili čak razapinjanju na križ.
– Isto tako znam da niti zarobljeni pripadnici srpske vojske nisu bolje prolazili od nas, pa se isti 95., tijekom zajedničke operacije HV-a, HVO-a i AbiH ‘Južni potez’, nisu htjeli predati muslimanskim snagama nego su bježali i predavali se hrvatskim snagama.
– I, također, znam da međunarodna zajednica nije htjela procesuirati zločine Bošnjaka nad Hrvatima, pa čak niti zločine Bošnjaka prema vašim sunarodnjacima, jer smo eto mi kao agresori a oni jadne žrtve. O tome je čak pisao i Nacional.
Tako da, draga gospođo, ako ne znaš šta je bilo, upitaj heroje… oni znaju.
Udruga Hrvatski Ratnik
Zna ona jako dobro što je bilo. A na nama je da krenemo u političko-propagandnu ofanzivu i to ni manje ni više nego u Vojvodini i užoj Srbiji a i dijelu BiH pod Banja Lukom te osim u Herceg-Bosni i u Bosni. Recipročnosti u punoj mjeri i svakom pogledu.
Kad se Thompson na radio Suboticu vrati!