Može li Plenkovićev Dragan Primorac pobijediti na predsjedničkim izborima?

Piše: Vjekoslav Krsnik

Odluka Andreja Plenkovića da na idućim izborima za predsjednika Republike podrži Dragana Pimorca ima višestruko značenje za treće ključne izbore u ovoj godini. Prije svega ona raskrinkava Plenkovićevo diktatorsko vladanje hrvatskom stožernom strankom koja više nema ništa zajedničko s Tuđmanovim HDZ-om. U svojim prvim izjavama Dragan Primorac se razotkrio kao blefer i običan poslušnik Andreja Plenkovića ne najavljujući ništa novo…

Odluka Hrvatske demokratske zajednice, bolje rečeno njenog autokratskog predsjednika Andreja Plenkovića, da na idućim izborima za predsjednika Republike podrži znanstvenika Dragana Pimorca ima višestruko značenje za treće ključne izbore u ovoj godini. Prije svega ona raskrinkava Plenkovićevo diktatorsko vladanje hrvatskom stožernom strankom koja više nema ništa zajedničko s Tuđmanovim HDZ-om kad se nakon prvih demokratskih izbora stvarala hrvatska država.

Najveći je paradoks da HDZ kao vodeća politička stranka nije mogla, pored svemogućeg diktatora kakav je Andrej Plenković, profilirati drugu snažnu političku osobu koja bi se na idućim predsjedničkim izborima mogla suprotstaviti predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću.

Takav je mogao biti ministar obrane Ivan Anušić sa zavidnim domoljubnim životopisom koji je čak na saborskim izborima dobio više preferencijalnih glasova nego Andrej Plenković, ali ga je on prepredeno instalirao na jedno od najvažnijih ministarskih pozicija i tako neutralizirao moguće Anušićeve stranačke ambicije.

Treba imati u vidu da takav unutarstranački ishod predstavlja ostvarenje cilja Andreja Plenkovića koji je na početku svojeg stranačkog mandata najavio da mu je cilj prvo promijeniti HDZ, a potom i samu Hrvatsku.

Dok je, dakle, Andrej Plenković ostvario prvi dio svojeg političkog projekta drugi dio, što znači ‘promjena Hrvatske’, još je uvijek, i pored nekoliko ostvarenih uvjeta da se to realizira, do kraja neostvaren. To je i shvatljivo, jer je njemu s autokratskom ambicijom bilo mnogo lakše ostvariti kontrolu nad poslušničkim članstvom HDZ-a u tolikoj mjeri da je stranku uspio po unutarnjem ustrojstvu izjednačiti s Radničkom partijom Sjeverne Koreje.

Za njega je veći i zahtjevniji izazov vlastitu polukancelarsku kontrolu nad Vladom i Hrvatskim saborom pretvoriti u čisto kancelarsku, praktički diktatorsku poziciju. Taj plan su mu poremetili posljednji saborski izbori, jer je pojavom Domovinskog pokreta kao koalicijskog partnera eliminiran dosadašnji utjecaj državnog neprijatelja br. 1 Milorada Pupovca odnosno njegove četničke stranke SDSS-a.

U svojem naumu da promijeni Hrvatsku po uputama briselskih birokrata kojima, iako se Hrvatska ulaskom u Europsku uniju i Schengen praktički otcijepila od tzv. Zapadnog Balkana, i koji i dalje, bez obzira na vrijeme, forsiraju nekakvu integraciju na ovom turbulentnom europskom prostoru, Andrej Plenković radi razne ustupke.

U tom okviru problematičnoj Srbiji i njenoj međunarodnoj politici s podržavanjem Rusije gleda se kroz prste, a u tom značajnu ulogu igra sam hrvatski premijer jer u odnosima s Beogradom ni ne pokušava pokrenuti rješavanje brojnih neriješenih pitanja iz tzv. Domovnskog rata, a u stvari Srpsko-hrvatskog rata u kojemu je Hrvatska pobijedila.

Kao sastavni dio svojega projekta ‘promjene Hrvatske’, uz kontrolu Vlade i još uvijek djelatnu kontrolu Hrvatskoga sabora, Andrej Plenković je uspio uspostaviti kontrolu nad vodećim elektronskim i tiskovnim medijima.

U tome mu je vodilja bila njegova kardeljvska maturalna radnja uoči raspada Jugoslavije. U njoj je naglasio da “vladajuća klasa putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njezine točke gledišta poželjne radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.,”.

Pod Plenkovićevim nadzorom u Hrvatskoj su svi vodeći elektronski i tiskovni mediji na čelu s javnom Hrvatskom radiotelevizijom koja sustavno, forsirajući premijera u svojim emisijama, grubo krši članak 38. Ustava jer je za drukčija politička mišljenja uvedena cenzura.

U takvim okolnostima Andreju Plenkoviću bilo je i te kako važno da kandidat na idućim predsjedničkim izborima bude poslušna osoba koja će na Pantovčaku provoditi politiku u skladu s njegovim projektom da ‘promjeni Hrvatsku’.

Bez obzira što su potekli iz iste postkomunističke sredine Zoran Milanović s ograničenim ovlastima usprotivio se autokratskoj politici Andreja Plenkovića proizvodeći ustavnu krizu koja traje već nekoliko godina.

Plenkovićev pokušaj da u predsjedničku utrku ubaci predsjednika Matice hrvatske.Miru Gavrana nije uspio, pa se konačno odlučio za kontroverznog političkog karijerista, medicinskog znanstvnika Dragana Primorca. Njega je odmah raskrinkao kao dubioznog HDZ-ovog kandidata i praktički dezertera iz Domovinskog rata bivši ministar u Tuđmanovo vrijeme Andrija Hebrang koji je iz ogorčenja takvim izborom istupio iz HDZ-a.

U svojim prvim izjavama Dragan Primorac se razotkrio kao blefer i običan poslušnik Andreja Plenkovića ne najavljujući ništa novo nego se usredotočio na poštovanje Ustava i suradnju s predsjednikom Vlade koju je svojom agresivnom retorikom Zoran Milanović jednostavno prekinuo dovodeći državu u ustavnu krizu.

Iako je do predsjedničkih izbora još nekoliko mjeseci pitanje je koliko Dragan Primorac, kao neovisni kandidat iza kojega stoji HDZ, ima šanse protiv Zorana Milanovića, ali i protiv drugih pretendenata koji su najavili svoju kandidaturu.

Tu je prije svega preambiciozna saborska zastupnica, donedavno uz podršku Mosta Marija Selak Raspudić, koja je odmah dobila dvije stranice u ‘Večernjem listu’ s puno parola a malo političkog sadržaja. Ona se zalaže za jačanje predsjedničkih ovlasti i pravo da blokira zakone, što znači nove ustavne ovlasti.

Drugi je, ali totalno blokiran od vodećih medija, ugledni odvjetnik i, što nije nimalo beznačajno, branitalj Tomislav Jonjić koji je izložio 30 točaka od kojih većina znači nove ustavne ovlasti, drugim riječima novi Ustav.

Svojeg kandidata najavili su i Možemovci, a do raspisivanja izbora vjerojatno će ih biti još. Andrej Plenković će očito upotrijebiti sve svoje raspoložive resurse da njegov kandidat zasjedne na Pantovčaku, što znači da bi i idući predsjednički izbori mogli biti namješteni kao što je to bilo prilikom drugog Mesićevog mandata, kad je u u prvom krugu, korištenjem jednog dijela od onih 500.000 lažnih birača za Jadranku Kosor,  bio pokraden američki Hrvat Boris Mikšić kojemu sam bio osobni savjetnik.

Mesiću je drugi mandat osigurao svojim utjecajem na Državno izborno povjerenstvo tadašnji premijer Ivo Sanader, pa zato Stipe Mesić nije nikad rekao nešto loše o korupcijskom kapitalcu kakav je bio Sanader, a kad je pokušao Ivo Sanader mu je iz Remetinca poručio da je Mesiću bolje da šuti.

Udruga Hrvatski Ratnik