Posted by Hrvatski Ratnik
U redakciju Nacionala stigla je obavijest o redakcijskom sastanku. Urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave ni repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna: “Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji”. Dan kasnije slični sastanci s istim ‘zaključkom’ održani su i u redakcijama Globusa i Feral Tribunea. Tako to izgleda kad ti neko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica.
Islamistički pokliči na građanskom skupu i krikovi zlostavljanih u Muzeju revolucije
Koliko god nas uznemiravao taj pervertirani način shvaćanja pojma „građanskoga“ kao jednoga od važnijih političko-pravnih pojmova zapadne civilizacije, ima nečega dirljivoga u tom nastupu iskrenosti. Stanovnici glavnoga grada, uglavnom pripadnici većinskoga naroda, emfatično reagiraju na spomen „građanske BiH“ i zamišljaju je onako kako su istrenirani, odnosno kako im godinama kroz kontrolirane medije tumači i ponavlja vlastita politička i akademska elita.
Razlog za očigledan uspjeh bošnjačkoga ili tzv. probosanskog dijela političke i akademske zajednice u indoktrinaciji vlastite javnosti leži u višegodišnjem discipliniranom održavanju balansa između onoga što u medijima treba neprestano ponavljati i onoga o čemu se ne smije govoriti.
Postupak je jednostavan: kada se govori o ratu, naglašavati „njihove“ zločine i „naše“ žrtve isključivo u nacionalnim odrednicama, dočim u aktualnoj političkoj areni treba stalno ponavljati „građani“ i „građanska“, a ako se već mora o kolektivitetima, onda strogo u etničkim, nipošto u nacionalnim kategorijama.
To uporno samozavaravanje da će se postojeći narodi u BiH, zapravo već samosvjesne nacije, dati potisnuti ili asimilirati u neku projektiranu (nad)naciju (svejedno bosansku, bošnjačku ili bosansko-hercegovačku) i to nakon svih povijesnih iskustava u posljednjih 200-tinjak godina na jugoistoku Europe i već dovršenih procesa konstituiranja nacija te naročito nakon dubokih međunacionalnih trvenja i brutalnog međusobnog ubijanja u protekla najmanje tri rata, takvo samozavaravanje spada u red nešto luđih idejno-političkih planova koje je ovaj dio Europe vidio u 21. stoljeću. Znajući kako je završio pokušaj primjene takva modela u bivšoj višenacionalnoj državi, užasava što se to isto uporno pokušava nametnuti i u ovoj višenacionalnoj državi.
„Građanska država“ je u našemu slučaju tek jezični manevar u funkciji dominacije većinskoga naroda kojim se u svrhu konstituiranja nacije-države nastoji ignorirati njezina višenacionalna stvarnost. Tko i dalje vjeruje i želi vjerovati aktualnim promotorima „građanske BiH“, neka napravi jednostavan test. Jedan od najsigurnijih načina provjere iskrenosti stava prema građanskom konceptu moguć je kroz promatranje odnosa prema žrtvama u proteklome ratu. Nigdje se tako pouzdano ne može provjeriti koliko je zauzimanje za „građansku BiH“ doista autentično kao kad njezini zagovornici (pro)govore o ratnim žrtvama i stradalnicima.
Ako ih pažljivo čitate ili poslušate, onda ćete primijetiti da se upravo oni kojima su puna usta „građana“ i „građanske“ i koji se tobože najviše groze svrstavanja u „etničke torove“, prvi razlučuju i kirurški precizno po „etnonacionalnim šavovima“ odvoje „svoje“ od „tuđih“ žrtava. Dok jedne komemoriraju, druge ne daju ni memorirati.
Po istom ključu odvija se i njihova brižljiva pošteda javnosti od uvida u stvarne razmjere zločina jedne od zaraćenih strana u proteklom ratu. Umjesto da porade na tome da se o ratovima 1990-ih provode sveobuhvatna, ozbiljna i utemeljena istraživanja i da o istraživačkim rezultatima, odnosno o svim žrtvama i o svim mjestima zločina i stradanja ljudi, svi (sa)znaju sve (ili što je moguće više i objektivnije), oni su predvodnici procesa zataškavanja zločina u režiji Armije BiH.
Čim izbije bilo kakva politička kriza u zemlji, upravo su promotori „građanske“ ti koji odmah nastoje skrenuti pozornost na ratne teme. Brojni su primjeri takve prakse, ali poslužimo se najsvježijim. Kako se u posljednje vrijeme uzburkavala politička scena tijekom procesa formiranja vlade u Federaciji BiH i sve više izmicala vlast SDA-u i DF-u (koji su najgrlatiji u zazivanju „građanske“), tako smo bili izloženi češćim i sve žešćim medijsko-propagandnim udarima u kojima se strogo selektivno posezalo za temama iz bošnjačko-hrvatskoga rata. Iskorištena je za politički obračun mučna tema logora i zatočeničkih centara i opet smo na djelu imali dvostruke kriterije.
Raspisali su se tako bošnjački i „probosanski“ zagovornici „građanske BiH“, potpomognuti i nekim perima iz Hrvatske, o planiranoj izgradnji muzeja na Heliodromu, u vojarni „Stanislav Baja Kraljević“ u Rodoču, zgražajući se nad planom da se u nekadašnjoj upravnoj zgradi vojnoga zatvora/logora gradi muzej, a da pri tome nisu ni spomenuli, kamoli da bi se zgrozili nad jednim već odavno realiziranim projektom u Jablanici, gdje je postojeći muzej pretvoren u zatvor/logor i u međuvremenu od zatvora/logora opet postao muzej!
Ni slovo nije napisano o tomu kao ni o sudbini zatočenih ljudi u Muzeju revolucije u Jablanici. Evo, upravo se ovih dana na istom muzejsko/logorskom prostoru održala manifestacija proslave 80. obljetnice „bitke na Neretvi“, a da se nitko od prisutnih ni jednom riječi ili gestom nije osvrnuo na zatočene, mučene i preminule ljude na tom mjestu.
U programu su sudjelovali i gosti iz Splita, Zagreba i još nekih gradova Hrvatske. Kako je moguće da oni nikada nisu čuli da je upravo u Muzeju revolucije postojao zatvor/logor za Hrvate, da je u Jablanici bilo zatočeno i 58 djece (do 12 godina), da su tamo silovane neke žene i djevojke, da su podrumskim dijelom toga prostora odzvanjali krikovi mučenih ljudi? Kako je moguće i nakon trideset godina da javnost u Republici Hrvatskoj nije upoznata s razmjerima zločina u režiji tadašnjega Predsjedništva BiH i izvedbi Armije BiH?
Zna, i dobro je da zna, za zločine u Ahmićima i Stupnom Dolu, zna za Heliodrom, Dretelj i Vojno, ali nema pojma o Grabovici, Trusini, Križančevu Selu, Maljinama, Uzdolu, Doljanima, ni o patnjama hrvatskih logoraša u Bugojnu, Jablanici, Konjicu, Bijelom Polju i Mostaru.
Tijekom rata sve su tri zaraćene strane imale logore i zatočeničke centre. Tko je imalo istraživao sudbine zatočenih ljudi na tim mjestima, zna da su prolazili slične ili iste torture i zlostavljanja. Kako to da se danas zna samo za patnje jednih, a ne zna za patnje drugih i trećih? Slično pitanje u nekom društvu okupljenom na jednom simpoziju postavio je, iz srednjobosanske perspektive, novinar i publicist Milo Jukić Draganu Đuriću, diplomatu Republike Hrvatske i dugogodišnjem novinaru hrvatskoga tjednika „Nacional“. Najbolje je da taj dio Jukićeva teksta doslovno prenesemo:
„Ne mogu, naravno, pogotovo što sam i sam (pre)dugo u novinarstvu, da Dragana ne priupitam zašto njegov Nacional svako malo piše o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni, a nigdje nijednog teksta o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima u istoj toj Srednjoj Bosni, kojih nije bilo nimalo manje. – Eh, prijatelju… – odmahuje – teške su to teme…Društvo za stolom koju sekundu šuti, a onda nekoliko glasova navaljuje na Đurića da nastavi, što on, mada pomalo nevoljko, i čini.
Elem, bio je obični radni dan neke od prvih poratnih godina kad je svima koji su se zatekli u redakciji Nacionala stigla obavijest o izvanrednom redakcijskom sastanku, zakazanom za točno u podne. O čemu je riječ nisu uspjeli doznati, znao je samo tadašnji glavni urednik (ime mu ne zapamtih). Sastanak je trajao ni pet minuta: kad su se novinari u podne sakupili, urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave i repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna: ‘Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji’. Rekavši to, zaključio je sastanak i izašao, a pitanja što su se hrpimice sudarala zrakom ostala su bez odgovora. Đurić je još dodao da su, doznao je od kolega, dan kasnije slični sastanci s istim ‘zaključkom’ održani i u redakcijama Globusa i Feral Tribunea. Za stolom opet muk, sve dok neko nije ‘bacio’ opasku o tome kako nije lako ne kapitulirati kad ti neko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica, a onda smo – bilo je besmisleno širiti i ‘šiljiti’ temu – prešli na nešto deseto.“
Da praksa zataškavanja zločina Armije BiH ima još dublje korijene, pokazuje i slučaj francuskog istražitelja Regisa Abribata, koji je pri Tužiteljstvu ICTY-a (Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije) ujesen 1995. vodio istragu zločina Armije BiH nad Hrvatima u općinama Jablanica i Konjic. Edhem Žilić, zapovjednik logora Armije BiH na „Musali“ u Konjicu, u kojemu su vršene fizičke i psihičke torture, mučenja i seksualna zlostavljanja zatočenih pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti, pristao je na suradnju s Tužiteljstvom. Prikupivši dokaze o zločinima nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini i spreman završiti istragu podizanjem optužnice, Abribat ih predočuje tadašnjoj glavnoj haaškoj tužiteljici Louise Arbour, koja na to reagira posve hladno, poručivši mu “da zločini Muslimana nad Hrvatima nisu u fokusu interesa haaškoga tužiteljstva”.
Abribat je u tom trenutku učinio jedino što je smatrao časnim, podnio je ostavku, a drugom istražitelju Bartu D’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o dotadašnjoj istrazi, nije produljen ugovor. Nakon njihova odlaska postavljeni su novi istražitelji koji su nastavili opstrukciju istrage uz cinično objašnjenje da je dotadašnja istraga išla u pogrješnom smjeru jer se bavila „visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima“.
Evo, zbog takvih opstrukcija ni dan-danas nemamo osuđene po zapovjednoj odgovornosti za zločine Armije BiH nad Hrvatima. I dan-danas imamo uzaludne apele hrvatskih logoraša da odgovorni iz zapovjednih struktura moraju kazneno odgovarati zbog njihovih patnji, da se, uz stradanja bošnjačkih logoraša, treba znati i za stradanja 10.346 hrvatskih civila i 4098 pripadnika HVO-a koji su prošli torture po zatvorima i logorima, da treba memorirati i komemorirati i ona 632 hrvatska logoraša koja nisu živa izašla iz zatvora i logora Armije BiH.
Da su zagovornici „građanske BiH“ svih ovih godina doista istinski nastupali s građanskih pozicija i da nema opstrukcija s „visokih zapovjednih razina“, onda bi i ovdašnja javnost, a vjerojatno i ona u Republici Hrvatskoj, znala nešto više i o zločinima Armije BiH ili barem toliko da Muzej revolucije u Jablanici neko vrijeme nije bio muzej, već zatvor/logor u kojemu su bili zatvoreni i zlostavljani hrvatski civili.
Ivica Šarac, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH
Izvor: Braniteljski portal
Poveznica na izvornu objavu ovdje.
Udruga Hrvatski Ratnik
Odgovor je jednostavan. Što skorije ozakonjenje faktično odavno postojećeg jedinstvenog Hrvatskoga Entiteta u Federaciji BiH ili barem objedinjavanje triju većinskih hrvatskih kantona-država tj. Hercegbosanske, Zapadnohercegovačke i Posavske županije s ostalim većinskim hrvatskim dijelovima u Federaciji BiH u jedan većinski hrvatski kanton-državu pod imenom recimo Herceg-Bosanska-Posavska Županija. U slučaju raspada BiH hrvatski većinski prostor u BiH tj. Herceg-Bosna postaje nova samostalna hrvatska država ili ulazi u okvir same Hrvatske.