Obljetnica pada Berlinskog zida i hrvatski predsjednički izbori!

Piše: Vjekoslav Krsnik

Činjenica je da je HDZ-u nakon prvih slobodnih izbora pristupilo 70.000 članova komunističke partije i da su oni praktički zavladali HDZ-om. Zbog ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Na ovo je važno upozoriti jer Hrvatska treba birati novog predsjednika. Za Zorana Milanovića, bivšeg Titovog gardista, i kontroverznog Zorana Primorca, ta tema ne postoji…

Povodom 35. obljetnice pada Berlinskog zida, kojim je simbolično srušen svjetski totalitarni komunistički poredak, na svečanosti u Berlinu okupilo se pola milijuna ljudi. Ta značajna obljetnica u Hrvatskoj je prošla potpuno nezapaženo, što nije slučajno, jer u ovih 35 godina taj simbolični zid u Hrvatskoj još uvijek nije srušen.

Europa je simboličnim padom Berlinskog zida zakoračila u novu povjesnu fazu ujedinjenja pod okriljem Europske unije koja je uz Sjevernoatlantski savez NATO postala najmoćnija politička i ekonomska svjetska zajednica država.

Rušenjem Berlinskog zida simbolično je kao svjetski pokret srušen komunistički totalitarni sustav koji je u drukčijim političkim okolnostima naslijedio svojeg totalitarnog prethodnika Hitlerov nacizam.

Rušenje Berlinskog zida imalo je i te kako važan značaj za Hrvatsku i hrvatski narod, jer su slomom komunizma, koji je vladao Jugoslavijom 45 godina, stvoreni uvjeti za raspad Jugoslavije.

U raspada komunizma postojala je međutim bitna razlika između istočnoeuropskih država, koje su bile pod sovjetskim blokom, i Jugoslavije koja je bila lider nesvrstanog pokreta, ali je unatoč unutarnjem samoupravnom uređenju ipak bila totalitarna komunistička država.

Zbog suprotstavljenih interesa unutar federacije bilo je jasno, kao što je u jednom izvješću predvidjela američka CIA, da će se Jugoslavija raspasti. Dok su se Sovjetski savez i Čehoslovačka mirno raspali, to se u Jugoslaviji nije moglo očekivati jer je stoljetna velikosrpska ideologija uz podršku velikih sila, prije svega Ujedinjenog kraljevstva i Francuske, a u početku i Sjedinjenih Država, imala projekt stvaranja Velike Srbije.

Hrvatska demokratska zajednica,nakon plebiscitarnog referenduma i tzv. Božićnog Ustava 1990. godine koji je praktički nudio konfederalni ustroj nove državne zajednice kao prvi korak k otcjepljenju od Jugoslavije, povela je hrvatski narod u ostvarenje vjekovnog sna o vlastitoj državi.

U toj polazišnoj inicijativi za oslobađanje od komunističke ideologije i stvaranja demokratskog društva hrvatski koncept se bitno razlikuje od političkih pokreta u istočnoeuropskim zemljama. U tim državama protivnici komunističkog režima nalazili su se izvan komunističkog ustrojstva u ad hoc stvorenim pokretima za promjene društvenog i državnog uređenja, dok je u Hrvatskoj (a tako je još izraženije bilo u Sloveniji) rukovodeća snaga za demokratske promjene i osamostaljenje proizišla iz samog Saveza komunista.

Činjenica je da je Hrvatskoj demokratskoj zajednici nakon prvih slobodnih izbora pristupilo 70.000 dotadašnjih članova komunističke partije i da su oni praktički zavladali HDZ-om.

Ono što je ideološki simbolično odredilo odnos demokratske Hrvatske prema komunističkoj prošlosti bio je ‘slučaj Perković’. To je bila paradigma za odnos demokratski ustrojene hrvatske države prema pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi i njihovog utjecaja na političke odluke u novoj državi.

Najbolji primjer za to je upravo ‘lex Perković’ kojim je Milanovićeva, dakle SDP-ova Kukuriku koalicija u Hrvatskoj kao novoj članici Europske unije namjeravala zaštititi od progona njemačkog pravosuđa moćnog jugoslavenskog obavještajca kao i njegovog kolegu Zdravka Mustača zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.

U takvim političkim okolnostima nije bilo moguće a čak nije bilo ni govora o tome da se u Hrvatskoj provede lustracija kako bi se bivši suradnici jugoslavenskih tajnih službi uklonili iz javnih službi.

Povodom obilježavanja 20. obljetnice rušenja Berlinskog zida češka vlada odlučila je staviti na internet popis 13.500 osoba koje su za vrijeme komunističke vladavine u Čehoslovačkoj bili suradnici tajnih službi.

Osvrćući se na tu činjenicu i na stanje u Hrvatskoj tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr Ivo Banac upozorio je da je stanje u Hrvatskoj mnogo gore nego početkom devedesetih: “Ne samo da se ne govori o lustraciji bivših suradnika komunističke obavještajne službe, nego je riječ o potpunoj apologetici tog režima”.

Podvukao je da se naše društvo nije izvuklo iz komunističkih struktura jer su gotovo na svim ključnim pozicijama ljudi ‘iz prošlog sustava’. Da je to tako i danas, 35 godina nakon rušenja Berlinskog zida, vladajuća jugokomunistička kasta u Hrvatskoj potvrdila je izborom dva vodeća državna dužnosnika, Zorana Milanovića za predsjednika Republike i Andreja Plenkovića za predsjednika Vlade.

Iako su hrvatskim političarima, bilo HDZ-a ili SDP-a, puna usta Europe i novih europskih vrijednosti njihova politika pada na ispitu upravo na pitanju odnosa prema komunističkoj prošlosti koje se hrvatsko društvo i hrvatski narod još uvijek nisu oslobodili na način kako se to zahtijeva u obvezujućoj Rezoluciji Europskog parlmenta od 2. travnja 2009. godine. Taj dokument nosi naslov ‘Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu’.

Pozivajući se na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeniti nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provesti poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću.

Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije.

U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije, ali i zemlje kandidatkinje, da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću.

U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

Vlada sveopća ‘silenzio stampa’ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti.

Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, počevši od najviših političkih dužnosnika pa naniže, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Kao što je to bilo i 2009. godina kad je Hrvatska kao kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji bila obvezna prihvatiti njezinu politiku izraženu u ‘Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu’ koja se odnosila na osudu nacizma, komunizma i svih totalitarnih režima, tako je službena Hrvatska, dakle sada kao članica Europske unije, igonorirala sličnu novu rezoluciju pod nazivom ‘Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe’. Ta osobito važna rezolucija potpuno je prešućena u hrvatskim medijima, uključujući prije svega vodeći javni servis Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio.

Iako su Andreju Plenkoviću, kao tipičnom briselskom činovniku, puna usta Europe i europskih vrijednosti, kad je u pitanju osuda komunizma i njegovih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, premijer i predsjednik ‘Hrvatske demokratske zajednice’ kao stožerne političke stranke šuti kao zaliven.

To u stvari nije ništa novo jer hrvatska politička kasta na čelu s dvjema vodećim strankama HDZ-om i SDP-om, koje su obje proizišle iz bivšeg Saveza komunista Hrvatske, još uvijek nisu raščistile sa svojom totalitarnom ideologijom i nikad im nije padalo na pamet da, kako to preporučuje rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. godine, u cilju pomirbe priznaju svoju odgovornost, zatraže oprost i podstaknu moralnu obnovu.

Umjesto toga hrvatska javnost suočena je s nizom postupaka hrvatske političke kaste kojima se uporno brani poražena komunistička totalitarna prošlost i čak štite, na ovaj ili onaj način, njezini protagonisti.

Nije li u najmanju ruku čudno da u glavnom gradu Zagrebu postoji Trg žrtava fašizma, ali nema javnog ni spomena o žrtvama komunizma. Nevjerojatna je ironija da je baš na tom trgu sjedište HDZ-a kao stranke koja je Hrvatsku oslobodila od komunističke Jugoslavije.

Velika se bitka vodila oko ukidanja Trga maršala Tita, a još je frapantnije da se pod vladajućom Kukuriku koalicijom, na čelu sa sadašnjim predsjedničkim kandidatom Zoranom Milanovićem i tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, pokušalo s ‘lex Perković’ zaštititi od europskog uhidbenog naloga dva bivša jugoslavenska agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Na sve je ovo važno upozoriti jer Hrvatska treba birati novog predsjednika odnosno predsjednicu Republike do kraja godine, a postojeći najavljeni kandidati koji, da bi i službeno to postali, trebaju sakupiti 10.000 potpisa nisu ni jednom rječju u pretkampanji spomenuli značajnu obljetnicu, osim što su to učinili posredno kandidatkinja Domovinskog i nacionaog okupljanja Branka Lozo i nezavisni kandidat  koji je totalno blokiran u svim važnijim medijima Tomislav Jonjić.

Za sve ostale kandidate, među ostalim i vodeće Zorana Milanovića bivšeg Titovog gardista i kontroverznog Zorana Primorca kao kandidata HDZ-a, ta tema jednostavno ne postoji. Svakome treba biti jasno da bez iskrenog suočavanja s komunističkom prošlošću u duhu rezolucija Europskog parlamenta Hrvatska ne može izaći iz duboke višegodišnje ideološke i političke krize.

Udruga Hrvatski Ratnik