Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i ne psuje Boga ni svetinje
https://t.me/hrvatskiratnik [email protected]

Okvir za mržnju ili koristoljubivi izlet? Kako za koga!

Piše: Josip Žgela

Pred kakvih 107 godina današnje Hrvatska i Slovenija našle su se u (ne)bratskom zagrljaju lažne jednorodne braće s brdovitog Balkana. Ali ta lažna braća nisu prema onima ispod Triglava i Karavanki bila tako maćehinski raspoložena kao prema onima od Sutle pa na istok. A čim su na dvostrukim kriterijima udareni temelji novoformiranog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, to je već tu tvorevinu učinilo okvirom za mržnju…

Okvir za mržnju ili koristoljubivi izlet? Kako za koga!

Ogled hrvatskih i slovenskih ‘balkan(stran)putica’

Ono što nam prvo pada u oči je sam naslov članka koji je izveden od imena romana možda i ponajboljeg hrvatskog književnika Ivana Aralice. Zašto baš takav naslov ovoga članka?

Odgovor na ovo pitanje pružen je već u podnaslovu, gdje se jasno daje do znanja nedavna vrlo uska hrvatsko-slovenska (z)veza unutar ‘balkanskih asocijacija’ koje su, Bogu hvala, od ljeta Gospodnjega 1998., nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, Ustavom iste te Republike Hrvatske njoj samoj zabranjene, odnosno predstavljaju protuustavni čin.

Naime, pred kakvih 107 godina, točnije od 1. prosinca 1918., današnje Hrvatska i Slovenija našle su se u (ne)bratskom zagrljaju lažne jednorodne braće s brdovitog Balkana, kako u jednoj svojoj pjesmi izreče poznato tamošnje pjesničko pero Desanka Maksimović.

Ali, gle čuda, ta lažna braća nisu prema onima ispod Triglava i Karavanki bila tako maćehinski raspoložena kao prema onima od Sutle pa na istok. A čim su na dvostrukim kriterijima udareni temelji novoformiranog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, to je već tu tvorevinu učinilo okvirom za mržnju.

S aspekta hrvatskog naroda, dakako, ali ne i njihovih zapadnih susjeda iliti kako se od Oca Domovine dra Ante Starčevića u Hrvata znade čuti ‘alpskih Hrvata’. Pa u temeljnim crtama valja nam to pobliže predočiti.

Divide et impera (zavadi pa vladaj)

Divide et impera (zavadi pa vladaj) poznata je izreka starih Latina koju su itekako usavršili stari Rimljani, a Beograd s dinastijom Karađorđevića nije nimalo zaostajao.

Po osnutku Kraljevstva SHS zadržane su do 1923. pokrajine koje su odgovarale stanju do 1918. , zapravo prije Prvog svjetskog rata. Osobito glede ondašnje Države Slovenaca, Hrvata i Srba od 29. listopada 1918. do 1. prosinca 1918. S iznimkom pogađamo, onih podno ispod planincah na kojima solnčece sije.

Dotadašnje unutarnje austrijske pokrajine Kranjska, Štajerska i Koruška su nazvane ‘Slovenijom’, premda taj pojam do tada nikada nije bila nikakva službena oznaka tih područja, a hrvatske zemlje su i dalje zadržale svoje (tro)imenosti umjesto da su nazvane samo Hrvatskom. Ili zašto se isti kriterij nije primijenio glede te troimenosti i na ‘slovenske’, točnije unutarnje austrijske pokrajine?

Isto tako, u vremenu Kraljevstva a od ‘vidovdanskog’ (znakovito zvuči) ustava iz 1921. Kraljevine SHS, a od listopada 1929. Kraljevine Jugoslavije, službeni jezik u njoj bio je ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’, ali se u većinskim slovenskim dijelovima koristila ‘slovenska’ točnije kranjska inačica hrvatskog jezika, dok se u Hrvatskoj nametala ona ‘srpska’ (koja je u osnovi isto hrvatska samo u vulgariziranom obliku).

Kako je to samo frustrirajuće djelovalo na Hrvate! Odlično pripremljen teren za mržnju u Hrvata spram obiju suprotnih strana svijeta! Hrvati i Slovenci se mrze, a Beograd trlja ruke! Pjesnički da se izrazimo.

I u administraciji je bilo slično glede činovništva, a i prosvjetni djelatnici s istočnodrinskih strana su slabije kolonizirani u Sloveniju u odnosu na Hrvatsku.

Okvir za mržnju

Dodatni stimulans doživljavanju države kao okvira za mržnju sa strane Hrvata. Da li i ‘naših Kranjeca’? Pa baš i ne. A jasno, već na početku početaka SHS, velikoujedinjenja prvoprosinačkog (varavog), srbijanska dvorska kamarila je udesila da Prekomurje, koje je do 1918. bilo dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, ne pripadne Hrvatskoj već zađe u slovenačku orbitu.

Sve to pomoću katoličkog (upitno) svećenika Korošca, a ujedno i predsjednika ‘Slovenske ljudske stranke’. Svojevrsni trio rio, iliti hat trick glede dvostrukih standarda. I sve nauštrb Hrvata.

Pa nije Aralica slučajno svoj roman nazvao ‘Okvir za mržnju’! Dvoličnost, nemir i kontaminacija čiji tragovi upućuju na Beograd.

Ovo troje iz podnaslova kojima je suprotnost ‘Mirisi, zlato i tamjan’, tj. jednom drugom poznatom romanu u Hrvata, i danas se osjeća.

Tu se otkriva ta bastardizacija kod mnogih koji se izjašnjavaju Hrvatima, a kojima ustvari sve hrvatsko kao da smeta. Tu se vidi sva pogubnost balkanskih asocijacija za Hrvate i Hrvatsku.

I zato je dobro da u točki 144. Ustava Republike Hrvatske stoji “zabranjuje se udruživanje Republike Hrvatske u bilo kakve oblike povezivanja koji bi mogli značiti neke nove balkanske asocijacije”. Samo da i dalje ustrajavamo na toj zabrani u smislu ustavne kategorije.

Sve to se ogleda u pitanjima sljedeće prirode: Zašto velikosrpski mitomani, ali i općenito Balkanci neHrvati, ne osporavaju Slovence kao narod za razliku od Hrvata kojih se ime primjerice spominje još u devetom stoljeću, u kamenu još ranije u ‘Trpimirovoj darovnici’ iz 852. a i ranije, a ime ‘Slovenec’ (umanjenica od Slaven) tek od 1821.? Nema neke logike!

Zašto se ne negira zasebnost slovenskog jezika, a hrvatski trpa u jedan sa srpskim, premda je u prvoj Jugoslaviji od 1918. službeni jezik bio ‘srpsko-hrvatsko-slovenski’?

Zašto se Hrvatima zna prijetiti nekakvom ‘Italijom’, ali se tom istom Italijom ne prijeti Slovencima? Tim više je to apsurdnije kada je dobro znano da je više od pola današnje Slovenije pripadalo istoj toj Italiji! I kada se zna da za razliku od Hrvatske Slovenija graniči s Talijanskom Republikom na kopnu u dužini većoj od 200 kilometara! Hrvatska s Talijanskom Republikom graniči samo na moru, a Slovenija i na moru i na kopnu.

Zašto se pojam ‘Istra’ vezuje samo uz Hrvatsku?

Zašto se pojam ‘Istra’ vezuje samo uz Hrvatsku, a ne i za Sloveniju i Italiju, kada se dijelovi Istre nalaze i u ‘deželi’ i sa zapadne obale Jadrana?

Zašto mi općenito (misli se na veliku većinu) ne znamo da su Kopar (Capo d’Istria), Piran, Portorož, Izola, Ilirska Bistrica, Kozina, Muggia, Doline… u Istri, ali zato svi u bivšoj Jugoslaviji, pa i mnogi u Europi i svijetu, povezuju hrvatske gradove Pulu, Poreč, Umag s Istrom?

Zanimljivo, zar ne? Kopar – Capo d’Istria – a za mnoge to nije Istra? Premda samo ime sugerira da to jest Istra! Poput one narodne “pije vodu kao vol a ne zna što je H2O”!

Zašto u slovenskom i talijanskom dijelu Istre nemaju neki svoj IDS? Zašto se tamo stalno ne ističu istarske posebnosti, nekakva ‘samostalna regija Istra’, da se poslužimo rječnikom Borisa Miletića, bivšeg predsjednika IDS-a i bivšeg gradonačelnika grada Pule?

Zašto se tamo pojam Istra u biti suzbija i anulira, te samo tamošnje pučanstvo niti ne zna da je to Istra, a u Hrvatskoj se proideesovska i ljevičarska jugonostalgičarska slika Istre nameće ostatku Hrvatske kao nešto što je dobro?

Pa ako nije dobro za Sloveniju i Italiju zašto bi bilo dobro za Hrvatsku? Pa tko tu koga obmanjuje?

Prava nacionalnih manjina

Kakva su prava talijanske nacionalne manjine recimo u Sloveniji, te ih usporedimo s onima talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Pa da vidimo omjer. Pa ako se vidi da službena Ljubljana nije Talijanima dala prava kakva uživa spomenuta manjina u Hrvatskoj zašto onda da Hrvatska ustraje u nečemu u čemu Slovenija ne želi udjela?

Jesmo li se kada zapitali zašto npr. Hrvati, ali i ostali narodi iz ostatka bivše Jugoslavije, nisu priznati zasebnim nacionalnim entitetima u Sloveniji kada oni po popisu iz 2002. čine 14,6% ukupnog stanovništva, a sada nakon brojnih demografskih promjena čine najmanje petinu ili još i veći udio u ukupnom pučanstvu Slovenije? Osobito se to odnosi na Hrvate, ali i Srbe koji su autohtoni narodi u današnjoj Sloveniji!

Zašto mi ne znamo da je prva koparska gimnazija hrvatska? Drugo najčešće prezime u ‘deželi’ je Horvat a brojna prezimena su i Hruvat, Krovat, Hrvatin. Na jugu Primorske, u Istri blizu granice s Italijom, između Kopra i Ankarana ima naselje Hrvatini.

Zašto bismo mi trpjeli nered slovenskih državljana koji oni redovito čine na hrvatskoj obali, a osobito u sjevernom hrvatskom Primorju, umjesto da ističemo da su dijelovi Dolenjske s Belom krajinom i okolicom Črnomlja još od vremena srednjeg vijeka, ali i Banovine i Države Hrvatske od 1939.-1945. sastavni dio Hrvatske?

Pogotovo stoga jer u mnogim zapisima stoji da veliki dio ‘dežele’ a osobito pov. Kranjska (pokrajina a sada neformalna regija) su etnički hrvatski prostori? Nakon najezde Osmanlija Hrvati su masovno naselili Kranjsku i tamo trajno ostali do danas, te joj udarili jak i neizbrisiv hrvatski pečat.

Zaključak

Ovaj članak iznosi samo djelomično u grubim crtama činjenicu kako su Hrvati zanemareni kao narod. A to su i ponajvećma svojom sukrivicom.

Zadržavanjem toga autošovinističkoga (mazohističkoga) narativa ostavljamo na snazi stare nepravde i činimo ih još strašnijima, a time stvaramo jako loše osnove za buduća vremena. A sve to je posljedica neznanja iz kojega proizilazi defetizam i trošenje energije na mnogo sebičnije stvari u čemu dominiraju trivijalnosti.

Bez postavljanja stvari na njihovo mjesto i pravičnog rješavanja političkih pitanja za dobro hrvatskoga naroda nema trajnog niti osobnog, pa ni ekonomskog napretka. Stoga, otrijeznimo se, oj Hrvati, i pokažimo da smo ponosna i časna nacija koja se može izdignuti iznad svake vrste sebičnosti i trivijalnosti, te si uz Božju pomoć omogućiti normalan život kakav zaslužuje svaka normalna i uređena nacija. A onda će doći i druge važne stvari poput ekonomskog i ukupnog gospodarskog boljitka s napretkom.

Ključ uspjeha je u obrazovanju koje paralelno treba biti praćeno domoljubnim žarom jer su nam brojni naraštaji od prije omogućili da imademo svoju samostalnu hrvatsku državu kao i da smo kao Hrvati konstitutivan i državotvoran element u BiH u kojoj se to najbolje očituje u hrvatskim tamošnjim kantonima tj. federalnim jedinicama Hercegbosanskoj, Zapadnohercegovačkoj i Posavskoj županiji, ali i drugim jedinicama s većinskim hrvatskim narodom.

Jasno, valja nam imati u vidu da je hrvatski jezik jedan od šest službenih jezika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini, a Hrvati u Crnoj Gori nisu nacionalna manjina nego narod, istina manjinski, poput Albanaca, Bošnjaka, Muslimana…

Dakle, učimo iz prošlosti i umjesto da ustrajavamo na ostanku unutar okvira za mržnju radimo da ih se oslobodimo i onda kao narod/nacija te pojedinci/ke živimo čestitim životom kako i priliči ljudima i narodima/nacijama koje drže do samih sebe.

Ako držimo do sebe i drugi će do nas držati. I obratno. I nikad više ne dopustimo da predsjednica Slovenije, poznata ljubiteljica bivšeg sustava i države, proziva Republiku Hrvatsku zbog pomaganja svome hrvatskome narodu u BiH, a osobito u njezinom većinskom hrvatskom dijelu (Herceg-Bosna) nego rađe mi nju i ostale predstavnike ‘službene Ljubljane’ pitajmo dokle će odbijati priznati Hrvate u današnjoj Sloveniji zasebnom nacijom sa svim političkim i nacionalnim pravima, uključujući i zajamčeni broj predstavnika u tamošnjem Parlamentu, i pomognimo im da konačno prionu na posao i dovrše ga.

I još da ponovimo da kada se budemo više bavili našim hrvatskim temama u drugim zemljama npr. onima u ‘deželi’, umjesto da stalno govorimo o ugroženosti Hrvata u samoj Hrvatskoj (npr. u Istarskoj županiji), onda smo ‘na konju’.

Stoga istinom i znanjem, te obrazovanjem, ali i prohrvatskim aktivizmom do pozitivnog rješenja hrvatskih problema kako u samoj Hrvatskoj tako i u BiH i unutar nje Herceg-Bosni, te Vojvodini, Boki, Svebarju, ‘deželi’, Talijanskoj Republici, Mađarskoj i bilo gdje na kugli zemaljskoj.

Zašto da nas kakva ‘baba ili stara dama’ miti kolačima?
S vjerom u Boga i hrvatskom slogom Naprijed!
Za hrvatski dom! I rod! Uvijek budimo spremni!

Udruga Hrvatski Ratnik

Jedan komentar
Ostavite vaš komentar

Jedan komentar