Piše: Nikola Kajkić
U zadnjih 10 godina iz županije Vukovarsko-srijemske iselilo je, ili u njoj živi 35.363 stanovnika manje, u Brodsko-posavskoj 28.104 stanovnika i Požesko-slavonskoj 13.867 stanovnika, ili ukupno 77.643 stanovnika što u ukupnom odljevu stanovnika u RH, u odnosu na svih 20 županija, čini udio od 19,53%, ili 1/5 manje stanovništva živi u ove tri županije! Nastavno tome prenosim ispovijest jednog slavonca. Pročitaj i ne zaboravi…
Oprostite mi djeco što odlazim.
Vratiću se po vas kad pronađem sreću.
Oprostite mi djeco zbog ovog trenutka.
Oprostite mi što odlazim daleko od vas i i vaše majke.
Probao sam djeco… Bog mi je svjedok.
Tražio sam posao!
Želio sam da vam pružim sve ono što ja nisam imao. Ali nisam uspio ovdje.
U svojoj, u našoj zemlji, u zemlji, djeco moja, u kojoj smo sanjali našu zajedničku sreću.
Nisam mogao djeco od NJIH.
Bahatih HDZ-ovaca koji se nalaze između nas i sreće.
Oni su djeco zločesti ljudi koji nam otimaju budućnost i uzimaju sreću.
To su vam, djeco moja, oni na plakatima koje još skinuli s bandera nisu.
Nisam mogao, djeco moja, boriti se s njima.
Nisam imao snage ni moći.
Odlazim djeco u tuđu zemlju.
Kažu da tamo postoji sreća na svakom koraku.
Ja, iskreno, ne vjerujem dok ne vidim.
Otišao je i čika Mato, Hrvoje, Stjepan… Otišao je i naš dobri Ivan. I vidjeli ste, djeco moja, da su njihova djeca sretna. Vidjeli ste da su sretni kada su ovdje.
To nisu isti ljudi, djeco. Iz njih zrači sreća.
Ako se osvjedočim, djeco, da je tamo SREĆA i vi ćete za mnom.
Žalićemo za Hrvatskim, Slavonskim šumama i predivnim rijekama. Žalićemo za bakom i didom.
Žalićemo za vašim prijateljima, ali barem nećemo gledati NJIH.
Njihova bahaćenja, njihovu oholost, njihovo licemjerstvo, to djeco više ne moramo gledati.
Idem sad djeco moja, a grudi mi se raspadaju, srce mi lupa i iskočiti želi, ali idem, idem jer moram!
Ne mogu, djeco moja, ni pričati. Oči sam sinoć isplakao. I ja i vaša majka. A njima, djeco, oprostiti nikad neću.
Neću im oprostiti ovo naše vrijeme razdvajanja, neću im oprostiti to što su mi ukrali čitanja priča, vama djeco, pred spavanje, nedjeljnju misu i nedjeljni ručak, odlazak na pecanje.
Neću im oprostiti, djeco moja, i vaš prvi roditeljski kad krenete u školu. Neću, a nemojte ni vi.
Jer lažu nas, djeco moja, da ih je briga što smo nesretni, što odlazimo, što ostavljamo sve. Lažu djeco i da ih je briga za državu, u koju se kunu i desnu ruku na srcu drže dok se himna intonira, lažu djeco, sve su pokrali, sve do temelja.
Zapamtite im to i nikad im nemojte to oprostiti.
Čuvajte se djeco moja. Slušajte majku svoju, ja ću vas stalno zvati. I srest ćemo se tamo kada pronađem SREĆU.
Bit ćemo i mi nekad sretni, sine.
Obećavam vam to, moja djeco, jer vas volim.
Photo by Pexels
Udruga Hrvatski Ratnik
Čovik se naježi čitajući ovaj članak, da ti srce pukne. Nažalost nije samo u županijama RH. Mi hrvati u BiH djelimo istu sudbinu u našim županijama. Istine radi u HBŽ otišao je veliki broj Hrvata, mladih obitelji, sela opustošena, područne škole se zarvaraju i td, i td.