Piše: Željko Glasnović
U ranu zoru 9. siječnja 1994., u zaseoku Buhine kuće kod Viteza, zločinci iz sastava 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH i specijalci MUP-a ‘RBIH’ kojima je zapovijedao Dragan Vikić, ušli su bez otpora iza crte obrane koje je držao HVO, i na monstruozan način počinili krvavi masakr. Ubili su 26 Hrvata, od kojih je 8 civila, ranjeno ih je 35, dok je 17 civila nestalo, a 13 žena iz tog sela su zarobljene i odvedene u logor tzv. ARBiH u susjednom Sivrinom selu.
Na gradsko područje Viteza tog dana je od 5:30 ujutro do 12:00 ispaljeno više od 100 granata. Žrtve su lišene života bešćutno i surovo. Ubijane su sjekirama, presjecani motornim pilama, noževima, čak su neki bili razapeti na križ.
Ankica Vidović izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, ARBiH, ubila je i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške. Njenog sina Danijela koji nije dočekao svoj drugi rođendan ubili su u naručju oca. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili.
Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
Tjednima kasnije tražena su tijela žrtava, pa se tako za posmrtnim ostacima 5 civila tragalo punih 36 dana dok nisu pronađeni u jednoj seoskoj šupi u kojoj su nemilosrdno masakrirani.
Zločinci su naročito bili okrutni prema pripadnicima HVO-a. Nakon što su pronađena njihova tijela utvrđeno je da su njih devetorica zavezana žicom oko vrata i oko nogu s rukama na leđima i masakrirani.
Sanacijom terena, nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a, identificirani su pripadnici HVO-a. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici su Mladen Grgić (1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar (1972.), Anto Božić (1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća, 21. siječnja 1994., poginulo je još devet pripadnika HVO-a.
Pored Dragana Vikića, Hrvati srednje Bosne smatraju da je jedan od glavnih krivaca za zločine u ovom dijelu Herceg Bosne Džemal Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa 7. muslimanske brigade ‘ARBiH’ koji je, da paradoks bude potpun, pred vijećem haaškog suda, umjesto da mu se sudi kao okrivljeniku, bio svjedok u postupku protiv Darija Kordića kojega je optužio da je imao moć utjecaja i donošenja odluka.
Ova praksa da se agresorske oficire, naredbodavce i počinitelje zločina nad civilnim stanovništvom, vojnicima HVO-a i ratnim zarobljenicima uzima kao ključne svjedoke da bi se osudila druga strana u sukobu bila je stalna praksa haaškog suda kad su u pitanju suđenja Hrvatima koji su najveći stradalnici rata u BiH, te je nad njima izvršeno etničko čišćenje i progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja u srednjoj Bosni tijekom 1993/94. godine i potpunom okruženju Lašvanske doline koje je trajalo 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo ukupno 653 Hrvata, ranjeno je više od 2.000 civila i vojnika, ubijeno je 35 djece, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba roditelja i 431 dijete bez jednog roditelja, opljačkano je i spaljeno 30 sela i zaselaka.
Za ovaj zločin kao i za mnoge druge nitko nikada nije odgovarao.
Gvozdansko, siječanj 1578.
Buhine Kuće, siječanj 1994.
Različita vremena, isti neprijatelj
Udruga Hrvatski Ratnik