Piše: Ante Matić – Borčanac
Ja sam Ustaša! Nastao je grobni muk, tišina teška, nijema i stroga kao sudbina rečenih riječi. Muha se mogla čuti u nastalom muku. Zastale su ruke u zraku s čašama i zalogaji u ustima. Sve su oči bile uprte prema meni i pogledi upereni u mene kao strijele odapete. Onda sam rekao još glasnije: Ja sam partizan! Nakon tih riječi, na moje čuđenje, ljudi su prasnuli u smijeh i nastalo je neko čudno stanje duha uglednih i znamenitih živućih Hrvata…
Riječ Ustaša rijetko ćete čuti u svakidanjem govoru Hrvata, a još rjeđe riječ partizan. Potomci ih se odrekli. Te riječi kao da su isparile iz mora hrvatskih riječi. Od tih riječi želim poći ispod ovoga tegobna doboga krvava podnebesja. Svojedobno sam, u prostoriji ugledne hrvatske Udruge, testirao sebe i one s kojima sam se zatekao i živim u istom određenom nam vremenu, za švedskim stolom, poslije predstavljanja knjige znamenitog i starog hrvatskog pisca kojemu neću spominjat ime. Dok smo mezili, pijuckali i čavrljali, ja sam malo glasnije rekao tri riječi:
Ja sam Ustaša!
Nastao je grobni muk, tišina teška, nijema i stroga kao sudbina rečenih riječi. Muha se mogla čuti u nastalom muku. Zastale su ruke u zraku s čašama i zalogaji u ustima. Sve su oči bile uprte prema meni i pogledi upereni u mene kao strijele odapete. Onda sam rekao još glasnije:
Ja sam partizan!
Nakon tih riječi, na moje čuđenje, ljudi su prasnuli u smijeh i nastalo je neko čudno stanje duha uglednih i znamenitih živućih Hrvata. Zažagorili su, nešto jedni drugima dobacivali, tko je tko, što je što; neke čudne riječi letjele su zrakom kao stršljenovi i osice. Moglo se glumu sjeći nožem kao kruh, a nelagodu od tih riječi, kažem i ne lažem, mogao si odsjeći bradvom od svakoga.
Prišao mi je nazovi prijatelj, uzeo me pod ruke i tiho kazao da pođemo doma, misleći u svojoj naivnosti da sam malo više popio pa lupam gluposti. Ja sam se otrgnuo od njega i povikao da nisam pijan ni zlonamjeran, nit sam ono što misle da jesam. Izišao sam kao ošamućen iz prostorije u kojoj su oko švedskog stola gostila slavna hrvatska ženskadija i muškadija. Ispratili su me sumnjičavim i sažalnim pogledima. Ispred dvorane sustigao me je nazovi prijatelj i šibao oštrim riječima kao bičevima.
– Šta ti je, čovječe, jesi li poludio? Šta lupetaš? Koji ti je vrag! Šta sam sebi rušiš ugled… nisi normalan… Šta te spopalo pa se poistovjećuješ sa zločincima Ustašama. (On je najbolju hrvatsku vojsku u povijesti nazvao zločincima, i za njega je svaki Ustaša zločinac jer su ga tako naučili partizani i komunisti). Dakle, po njemu, partizanima i komunistima svaki Ustaša je zločinac.
– Mislio sam da si mi prijatelj, da si razuman čovjek. Mislio sam da si nadiš’o neke naše tabue i prebolio traume. Šta ti znaš o Ustašama. Ništa! Znaš ono što su o njima lagali oni koji su ih kao zarobljenike poslije rata pobili i bacili u jame i masovne grobnice diljem proklete Juge. Od**bi čovječe i za**bi svoj mentalni sklop! – odbrusio sam mu oštro i krenuo kući.
Nismo govorili mjesecima. Kad bismo se sreli prolazili smo jedan pored drugoga bez riječ i pozdrava. Kad smo se kao pomirili nije to bilo više kao nekada. On je sin partizana, a ja Ustaše. Pokušao sam i njemu otvoriti oči, objasniti i pojasniti kako su i zašto nastale Ustaše, i zašto su onako kobno i tragično završili u jamama i masovnim grobnicama o kojima nismo godinama smjeli ni zucnuti.
Kako su nastale Ustaše i partizani; pitanje jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora. Pokušat ću odgovoriti pa kud puklo da puklo.
Budući da sam studirao u četiri zemlje, bez lažne skromnosti, mogu reći da više znam od onih koji misle da sve znaju, a nisu nikad zakoračili u tuđinu. Razgovarao sam sa živim partizanima, s preživjelim Ustašama, sa živim nacistima i fašistima, pa čak i sa živim četnicima. Upoznao sam četiri naroda, a svoj hrvatski umišljam da znam.
Od te četiri zemlje jedna je Srbija, a druge su Hrvatska, Italija i Njemačka. Trebaš živjeti barem godinu dana u nekoj zemlji da upoznate dušu i navade tog naroda. Srbi su čudan narod. Matoš je 1909. godine napisao:
– Srbi lažu – to im je od Boga! Mogao je to napisati jer je živio u Beogradu godinu dana. I zaradio je izgon. Protjeran je zbog hrvatstva iz Beograda. Nešto slično doživio je i Tin Ujević. Njihova svetosavska Crkva ‘vaspitala’ ih je tako da su povjerovali u laži njihovih svećenika i akademika, i te laži uporno ponavljaju i na temelju tih laži Hrvate smatraju genocidnim narodom, a Ustaše većim krvnicima od nacista i fašista.
Oni doslovno mrze Hrvate. Ta njihova mržnja je takva da ne mogu smisliti da Hrvati imaju svoju samostalnu državu. Za njih je svaki Hrvat Ustaša, pa bio on partizan, domobran ili bio potomak Ustaše ili partizana, komunista ili ateista, vjernika ili nevjernika. Svaki razgovor o tome gotovo da nema smisla jer oni su te laži i zlosti u sebi za sebe petrificirali i ugradili u mentalne sklopove.
Srbi su najzaslužniji za pojavu ustaškog pokreta i Ustaša kao hrvatskih vojnika koji su branili svoj narod; i na žalost bili u savezu s pogrešnim i lošim narodima, njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.
Da, tvrdim kategorički; postoje dobri i loši narodi, kao što postoje dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji. Mene čudi odnos prema ustaškom pokretu, Ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskih partizana i njihovih potomaka, komunista i ljevičara. Ne znam ima li na ovome planetu naroda koji je tako podijeljen, tako u sebi podvojen i tako prokleto protiv sebe i svega što je bilo u prošlosti.
Ateizacija i ideologizacija učinila je svoje pa se Hrvati dijele na vjernike i nevjernike, desne i lijeve, partizane i Ustaše; na naše i vaše, na one koji su protiv vlastite države i one koji su stvarali tu državu i napokon na one koji bi, kad bi mogli, ovu Državu hrvatskog naroda zbrisali s karte svijeta slobodnih naroda.
Strašno sam razočaran u naše pretke, u Ustaše i partizane. Tamanili su se, ubijali, mučili jedni druge i ostavili nam u nasljeđe njihovo živo zlo. Partizani i komunisti sve čine da vjernike, katolike, domoljube prikažu kao Ustaše, pa im čak smeta i stari hrvatski poklič: Za dom spremni!
Komu to smeta, a Hrvat je, zaista nije normalan. Ustaški poklič glasio je ovako: Za dom i poglavnika! – Spremni!
To mi je rekao Ustaša iz moga sela koji je prošao strahote Križnog puta i strahote partizanskih,Titovih kazamata – Golog otoka.To mi je potvrdio i partizan iz našega sela. Kome ću povjerovati ako ne njima?
Zašto bi čovjek bio spreman ako ne za obranu vlastitog doma, obitelji i svega što je njegovo? Pa zašto bi drugo trebalo se boriti ako ne za goli život, obitelj, dom i narod. Kome to smeta, a Hrvat je, nešto s njim nije uredu. Nažalost, takvih nije mali broj. Ova zemlja puna je politički slijepaca, naivaca…
Ustaše uopće ne bi nastale, ne bi ih bilo, da nisu Srbi i Crnogorci (Puniša Račić je Crnogorac), po tajnoj naredbi srpskog kralja, ubili i ranili Hrvate u srpskoj Skupštini, u zgradi njihova Parlamenta. Ustaša ne bi bilo da nisu srpski žandari radili grozote Hrvatima poslije Prvog svjetskog rata pa sve do hrvatskog obramabenog i oslobodilačkog rata, kojeg je Titov general nazvao ‘Domovinski rat’ i koji je u Ustav unio ZAVNOH.
Ustaški pokret za slobodu hrvatskolg naroda nastao je u vrijeme srpskog terora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srpski političari, vlastodršci svetosavci i žandari zlostavljali su Hrvate, potkradali, varali, obmanjivali, pljačkali, ubijali…
Treba razlikovati vojnike Ustaše od Pavelića koji je šurovao s Nijemcima i Talijanima, i koji je morao izvršavati ono što je od njega tražio suludi Hitler i krvolok Musolini. Ustaše su se zgražale rasnih zakona isto onako kako su to radili i partizani. Samo Ustaše su to radile potajno, a partizani javno.
Razgovarao sam o tome s preživjelim Ustašama i isto tako s partizanima. U nekim stvarima su bili složni. Treba razlikovati predratne komuniste partizane i predratne Ustaše od onih koji su nastali u ratu. Uostalom, kad će jednom Hrvati sjesti za stol i ozbiljno prići najvažnijoj temi iz naše prošlosti i razgovarati o ustaškom pokretu i partizanskom pokretu i raščistiti jednom za svagda s partizanskim, komunističkim i srpskim lažima o našoj nedavnoj prošlosti i doći do povijesne istine o tom ratu i radnom i sabirnom logoru Jasenovac. Nama, barem meni, koji smo rođeni poslije rata, dosta je tih ustaških i partizanskih gluposti i zlosti. Dokle ćemo trpjeti njihove averzije i laži.
Hrvatski partizani su nastali kad je talijanski diktator Musolini oteo Hrvatima neke dijelove Hrvatske; dobar dio obale i neke otoke. Ustaše su imale u početku dobre namjere, pokazali neviđenu hrabrost u ratu, ali spletom nesretnih povijesnih okolnosti, tragično završili, grozomorno, i kako je, nakon devet vjekova ropstva, od nekoliko država koje su bile u savezu s Hitlerom i Musilinijem i ostale kao države, samo Hrvatska poništena kao država.
Moralo se to dogoditi jer se utemeljitelj i voditelj te Države vezao za napadače; za njemačke naciste i talijanske fašiste. Služio im je kao moneta za potkusurivanje. Nadam se da znate što su radile Ustaše i partizani u ratu i partizani u miru. Ne služi im na čast što su radili jedni drugima i vastitom narodu.
Moram priznati samome sebi, a potom i vama, da su naši preci strašno griješili jedni prema drugima i da su nam ostavili ružne i tužne navade i zavade. Pitanje ostaje otvoreno i veliko k’o kuća, kad ćemo doći do istine o našoj prošlosti i pravde u našoj sadašnjosti? Za budućnost mi se fućka. Mene silno zanima sadašnjost. Jer ako je sadašnjost dobra onda će budućnost biti još bolja.
Od zakletve (680-683) papi Agatonu i kletve (1089) kralja Zvonimira promijenilo smo puno gospodara – vladara. Naši preci su u mnogome zakazali, pogotovo oni u dva svjetska rata i poraću. Dugo životarenje kao zatočenici, ovisnici i potlačenici naših susjeda kroz stoljeća, (Franaka, Latina, Germana, Austrijanaca, Mađara, Turaka i Srba), ostavilo je dubok trag na pojedinca i narod.
Naš narod platio je skupu cijenu i plaća ju i dan danas zbog grijeha i promašaja naših predaka, pogotovu kobnih krvoprolića dvadesetoga stoljeća i onog kad su naši preci mađaroni ubili kralja Svačića. Ako se tako nastavi, kako je išlo do sada, ne piše se dobro nijednom Hrvatu na ovome planetu.
Ovo je sada vrijeme da nakon toliko generacija, naše slavne i neslavne prošlosti, u ovoj i ovakvoj sadašnjosti tomu konačno stanemo na kraj. Kako su uspjeli izići iz franačkog, latinskog, germanskog i turskog okvira, vrijeme je da se Hrvati oslobode svetosavlja, jugoslavenstva, ustašije, partizanije, komnističkog jednoumlja i zlosilja.
Stoljeća neslobode i poluslobode, i komunizam, oslabili su i zatrovali hrvatski narod; narod duboko podijeljen na nekakve lijeve i desne, na partizane i Ustaše, na naše i vaše, na ognjištare i udbaše, raseljene i unesrećene, kao malo koji narod na ovom planetu.
Hrvati su stari, žilavi narod; jedan od rijetkih preživjelih naroda staroga svijeta, koji je uspio preživjeti i nadživjeti svoje osvajače i porobljivače. Naš put kroz prostor i vrijeme, od Bogostana do naših dana, trajao je više od tri tisuće godina.
Hrvati su okruženi neprijateljskim narodima, pa su robovali susjedima gotovo tisuću godina. Kako iz Hrvata izbiti taj ropski, sluganski, podanički mentalitet? Kako Hrvate oslobodit od njih samih i ovisnosti o onima kojima su služili i bili dobre sluge loših gospodara? Konačno smo pomislili da smo slobodan narod, ali zatočiše nas u Uniju naroda na starom kontinentu. Bili smo slabe sreće u dosadašnje dvije unije. Nadam se da će treća biti sreća!
Na kraju valja reći, Srbi su povijesno rehabilitirali četnički pokret. Partizanski nisu, kad ga kod njih nije niti bilo. Kad će jednom Hrvati povijesno i svjesno valorizirati ustaški pokret i javno obznaniti (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) da su Ustaše bili hrvatski hrabri vojnici koje su kao zarobljenike, po svršetku rata, na razne načine partizani zlostavljali, mučili, ubijali bez suda i bacali ih u jame i masovne grobnice diljem partizanske Titove satrapije.
Udruga Hrvatski Ratnik
Sve najbolje u životu bog ti podario,za ovaj divni komentar,probudi se hrvatski narode!
Poštovani, pratim hrvatske portale više godina i još nisam primjetio da je neki ozbiljini povjesničar znanstveno obradio temu stradavanja Hrvata u drugom svjetskom ratu od strane šest različitih vojski (Njemaca,Talijana, Angloamerikanaca,četnika,partzana i djelomično ustaša) što se nije dogodilo nijednom europskom narodu, koliko sam upućen. Ovakva tragedija je zaslužila širi i kompleksniji pristup, pa i teološki s obzirom na razmjere pogroma. Laički bih rekao da se radilo o teškoj manipulaciji ljudima od strane Zloga.
Partizani su izdajnici Hrvatske kao države i Hrvata, kasapini i ubice nevinih i nedužnih djece, žena, mladića, djevojaka, vojnika, starac koji su sanjali i ljubili Hrvatsku kao ideal za koji je vrijedno i sam život dati. To se je, nažalost, nastavilo i devedesetih kada su najbolji hrvatski sinovi i kćeri ginuli ili bili ubijani od izdajničkog kradezea koji se prokazao koalicijom s četnicima.
Sve dok se Hrvati ne probude iz hipnoze Hdz i ne uspostave narodnu vlast direktnim biranjem zastupnika, a ne stranaka, nikaj!
Za Dom spremni!
Šta Bog da i sreća junačka!
Poštovani,
Vaš osvrt ili članak kako god ga nazvali, potpisujem.
Ja sam unuk partizana.
Mogu pričati samo o onome što znam i čemu sam svjedok.
Činjenica je da se u mojoj kući nikada nisu djelili hrvati na ustaše i partizane.
Moj djed je poginuo negdje pred kraj 2. svjetskog rata u partizanima.
Prije toga je bio član HSS-a i osoba kpoja je vješala Hrvatsku trobojnicu na crkvu Sv. Roka u Perušiću, i zbog toga prebijan od žandara. Bio je kovač i bogat čovjek, išao je za idealima. Kojima? Iskreno, nemam pojma.
Kako sam naveo, nikada mi nisu moji roditelji uprili u niti jednog perušićana da je nepodoban.
Bio je otac i član partije, ili SK, negdje do sredine 70-ih. Onda je istpio, sa viđenjem, da to što se u toj (jednoj jedinoj stranci) radi nema smisla niti logike.
Odlazi sa radnog mjesta DIP Perušić, iz razloga jer se kralo, a partija sve zataškavala. Otvara obrt. Tada kreće progon.
Nikada neću zaboraviti miliciju i inspektora Prošiča koji nam u ljeto 1985. baca gaće iz ormara jer je moj otac (po njima) utajio porez i ruši poredak. (Prijavila nas perušićka UDBA).
Koji poredak? Ionako nije valjao. (kažem ono što je moj otac govorio).
Dolazi 1990. i prvi izbori, dolaze po mog oca da bude kandidat SKH za Malo Polje (selo kraj Perušića), otac ih tjera van iz stana (jako dobro pamtim).
Isti ti koji su tada dolazili po njega sada su zadnjih 30 godina uz vlast ili u vlasti.
Kada je zvala Hrvatska moj otac uzima pušku i brani od Perušića, Ribnika pa sve do oslobođenja (veličanstvene akcije Oluja).
Nakon oluje otac se vraća u svoj obrt i diže 4 kredita da bi prehranio i odškolovao djecu. Imao je i tada hrpu prijava, vrvilo je na sve strane. Kaže otac: Opet isti ljudi rade isto, samo promijenili knjižicu.
Vraća kredite 2012. i ostavlja bratu pilanu.
Radio je do smrti, sa dva prsta manje koja je odrezao na paralici.
Bio je to častan i veliki čovjek, za mene najveći.
Umire 2015. od zatajenja pluća i srčanih udara (uzrok piljevina).
Da zaključim: Nikada, ali nikada se u mojoj obitelji nisu hrvati dijelili na unuke i sinove ustaša i partizana, samo na dobre i loše hrvate i ljude.
Ovo je priča moga oca hrvatskog branitelja i mene kao sina hrvatskog branitelja.
Ugodan dan.
Vrlo dobro gospođo
Poštovani g . Matić vaš tekst je emotivan ali povijesno nesređen
Nedostaje vam glavna karika a to je velikosrpska ideologija kao uzrok svih zala na ovim prostorima što se zvala Jugoslavija .
Treba krenuti od početka za razumijevanje sadašnjeg stanja Srbi su bili skoro 500 godina pod Turcima i za to vrijeme nisu razvijali ni pismo , ni jezik, ni kulturu.
Kada su se oslobodili od Turaka odmah su htjeli obnoviti Dušanovo carstvo , odnosno Veliku Srbiju.
1844 godine njihov ministar Ilija Garašanin napisao je program Velike Srbije u kojem je Hrvate proglasio pokatoličenim Srbima i njihove zemlje Srbijom .
To je početak. Da bi ostvarili Veliku Srbiju osnovali su četnićki pokret koji je poznat po brutalnosti. Srpska PC nositelj je i širitelj ideje Velike Srbije.
1941 god. Odvjetnik Stevan Moljević napisao je program Homogena zemlja o etnićki čistoj Srbiji. Valerijanov memorandum SPC je po svojetu slao pisma da su Ustaše pobili na stotine tisuća Srba .
Te sve laži nije imao tko demantirati .
Da ne duljim sve to imate u tekstu https://hrvatskepraviceblog.com/2020/12/10/sto-znace-velika-srbija-i-velikosrpska-ideologija/
Poštovani! Vaš članak sam pročitao u dahu i poistovjetio se s njim totalno!! Potpisujem svaku vašu napisanu riječ ali htio bih vam samo reći da se ta podjeljenost hrvatskog naroda neće nikada iskorjeniti iz jednog jednostavnog razloga, uzet ću primjer sebe, ja sam unuk od Ustaše i hrvatskog vojnika Jandre Podnara (46) kojega su ubili partizani 1943. godine dok je branio grad Gospić od najezde partizana i srbočetnika, i sinovac sam ustaše Jose Busije (20) kojega su također ubili partizani na križnom putu s Bleiburga negdje u Sloveniji, i ja osobno partizane smatram zločinicima i veleizdajnicima, moj stariji sin koji je apsolvent studija povijesti također ima isti stav o njima, dok recimo partizanski unuci imaju sasvim suprotno mišljenje, i mi ćemo za njih uvijek biti Ustaše!! Shvaćate li što vam želim reći?! Nikada se hrvatski narod, pogotovo potomci ustaša i partizana neće složiti oko teze da smo mi jedan narod, da smo svi Hrvati! A zašto?! Zato jer su se naši djedovi borili za Hrvatsku a njihovi nikada za Hrvatsku, samo za Jugoslaviju!! U tome je velika razlika i nikada se nećemo složiti oko povijesnih činjenica, a kako i bi kada su partizani i komunisti 45 godina skrivali povijest hrvatskog naroda i punili nam glave o partizanskim herojima i osloboditeljima a zapravo su to bile ubojice naših djedova, samo mi to kao djeca niti smo razumjeli niti smo smjeli išta znati o tome!!
Možete zamisliti kako je mom pokojnom ocu bilo teško dok je odgajao nas odnosno svoju djecu u ex. Jugoslaviji. Partizani su mu ubili oca a djeca mu na školskim priredbama moraju pjevati pjesmice druže Tito ljubičice bijela tebe voli omladina cijela….
To su stvari koje čovjek nikada ne zaboravlja! I onda dođe ’91. godina, i otac i sinovi opet kao i djed u boj za narod svoj protiv istog neprijatelja kao i ’41. godine…..
Poštovani g-dine Matiću .
Pročitao sam Vaš članak i našao puno nedorečenog te Vas upućujem o ovoj temi na g-dina prof.dr. Ivu Biondića o nastanku ustaškog pokreta u Lici .
pz
Poštovani gospodine Matić
Sve ste rekli i objasnili u tekstu koji treba proslijediti svim sadašnjim vlastodržcima,svim domoljubima i onih drugih koji mrze Hrvatsku,svom Hrvatskom puku da zastanu i razmisle gdje nas vodi sadašnja politika te iduće godine jako dobro razmisle kome će dati svoj glas na presudnim izborima koji će trasirati put u neprovat ili u svijetliju sadašnjost kako Vi to ispravno kažete i konačno rasvijetliti mračni tunel naše povjesti.
Sve je u rukama naših dragih Hrvatica i Hrvata koji kad bi izašli U 80% izlasku na izbore,donijele i izvorne rezultate tih za nas odlučujućih izbora kao i onih slavnih devedesetih godina.
Uzdajmo se u Svijest naših ljudi,Domovinske i Iseljene Hrvatske,probudimo U njima kršćansku i domoljubnu istinoljubivost,Uljuđen i prosvijećen te pobožan stav.
Bravo. Sve pametno i istinito,ali kako istinu proširit u naš narod. Triba svatko od nas svoje činiti. Uzdajmo se u Gospodina On nam je jedina utjeha, a hvala Mu što nas je sačuvao do sada i nada kod Njega da ćemo još neko vrime opstati. Primite bratski pozdrav.