Privilegirane manjine su vrijeđanje većine!

Piše: Branko Smrekar 

Posebni privilegirani status etničkih manjina dokaz je njihova nepovjerenja prema Hrvatima i maćehinskog odnosa Vlade prema većinskom narodu. Mi Hrvati to nismo zaslužili. Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene u Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača. Ali nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran. Hrvatska treba preokrete svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona…

Posebni privilegirani status etničkih manjina dokaz je njihova nepovjerenja prema Hrvatima i maćehinskog odnosa Vlade prema većinskom narodu. Mi Hrvati to nismo zaslužili.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.

Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako “svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.

I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s 31,3% pripadnika manjina, nemaju za njih zajamčenih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68% manjina ima čak 8 privilegiranih, zajamčenih mjesta u Saboru Republike Hrvatske.

Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene u Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača. U pravednom izbornom sustavu to ne bi bilo moguće.

Nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran. Izborni zakon treba promijeniti.

Po dosadašnjem Izbornom zakonu, pripadnici manjina biraju se na neodređeno vrijeme, a pripadnici većinskog naroda na po četiri godine.

Od 8 pripadnika nacionalnih manjina tri pripadaju Srbima. Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj najbolje pokazuju rezultati posljednjih parlamentarnih izbora: od 189.441 naših Srba s pravom glasa, za današnje srpske predstavnike glasovalo je 13.551 birača ili samo 7,1%.

Dokaz je to, ako i to nije proračunata taktika utjecaja na izbor pojedinaca i drugih stranaka, da Srbi u Hrvatskoj ne žele biti jednakiji, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.

Sadašnji Zakon je nepravedan. On dopušta da stranka koja ima 16,7% potpore birača, uz presudni utjecaj 0,7% birača koji se opredijeliše za izabrane zastupnike srpske nacionalne manjine, ima apsolutnu vlast.

U pravednom izbornom sustavu pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drukčiji način, stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom ne koristi.

Po popisu stanovništva 1991. godine u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.

U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.

To znači da je Hrvatsku branilo preko 10% Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7% Srba u Hrvatskoj.

Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.

Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549.083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287.830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi “ne-Srbi”, većinom, bili protjerani.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.874.321 Hrvata i 410.568 pripadnika nacionalnih manjina, od čega 186.663 Srba.

I na kraju, razvidno je je da svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasuju kako to odredi gospodin Pupovac sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom, taktikom: malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog često izmišljenog potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj, malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisi o njemu, što mu daje mnogo više utjecaja nego što bi to bilo pravedno.

Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti, i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.

Hrvatska treba preokrete svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona.

Hoće li se u programima, posebno samozvanih domoljubnih stranaka, obećati jednakopravni status većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka i njihove, potajne ali, iz izvora financiranja razvidne  potpore vladajućoj stranci, preskočiti značajnu prepreku skladnom životu svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.

U državi nedostatnog kršćanskog morala: Novac je bolest kojoj nema lijeka.

Bože pomozi!

Udruga Hrvatski Ratnik