Objavljuje Hrvatski Ratnik
Jedini način kako bi globalisti mogli izaći iz svog autoritarnog ormara, eliminirati individualne slobode i zavladati svijetom je da ljudi prigrle vlastito ropstvo. Ako ih javnost ne zaustavi sljedeći će se naraštaj, koji će živjeti u projektiranom siromaštvu, od ranog djetinjstva učiti da su globalisti ‘spasili svijet’ od katastrofe. Reći će im se da je porobljavanje čovječanstva nešto čime se treba ponositi, dar koji održava ljudsku vrstu na životu…
Rimski klub: Kako se klimatska histerija koristi za stvaranje globalne vlade
Početkom 1970-ih SAD i veći dio zapadnog svijeta ulazi u stagflacijsku ekonomsku krizu. Nixon je 1971., uz pomoć Federalnih rezervi (ili možda pod vodstvom FED-a), potpuno uklonio dolar iz zlatnog standarda što je u konačnici povećalo inflacijske pritiske. Europski poslijeratni bum došao je do naglog kraja, dok su cijene robe (i nafte/benzina) u SAD-u vrtoglavo rasle sve do 1981.-1982., kada su Federalne rezerve podigle kamatne stope na oko 20% i izazvale namjerni recesijski slom.
Zanimljivo je da je MMF 1969., neposredno prije ukidanja zlatnog standarda, stvorio sustav SDR-a (isti SDR koji je MMF spreman koristiti kao temelj globalnog mehanizma digitalne valute).
Svjetski ekonomski forum osnovan je 1971. godine.
Razdoblje se u filmovima često opisuje kao veselo doba diska, droge, hipija i rock n’ rolla, ali stvarnost je da su rane 1970-e bile početak kraja zapada. To je bio trenutak kada su naši ekonomski temelji sabotirani, a blagostanje srednje klase polako ali sigurno ukradeno putem inflacije.
Usred ove ekonomske ‘neugodnosti’, koju je Jimmy Carter kasnije nazvao ‘krizom povjerenja’, Ujedinjeni narodi i pridružene globalističke grupe za okruglim stolom naporno su radile na razvijanju sheme kako bi uvjerili stanovništvo da prihvati globalnu centralizaciju moći. Njihovi su ciljevi bili prilično izravni. Htjeli su:
- Obrazloženje za vladinu kontrolu broja ljudske populacije.
- Moć ograničavanja industrije.
- Moć kontrole proizvodnje energije i diktiranja izvora energije.
- Moć kontroliranja ili ograničavanja proizvodnje hrane i poljoprivrede.
- Sposobnost mikroupravljanja životima pojedinaca u ime nekog kasnije definiranog ‘većeg dobra’.
- Socijalizirano društvo u kojem je napušteno individualno pravo vlasništva.
- Jednosvjetski ekonomski sustav kojim bi oni upravljali.
- Jedinstveni svjetski valutni sustav.
- Jedna svjetska vlada koja upravlja svim zasebnim regijama.
Jedan od najpoznatijih citata agende dolazi od zamjenika državnog tajnika Clintonove administracije, Strobea Talbota, koji je u časopisu Time izjavio sljedeće: “U sljedećem (21.) stoljeću nacije kakve poznajemo bit će zastarjele, sve će države priznati jednu globalnu vlast… Nacionalni suverenitet ipak nije bila tako dobra ideja.”
Da bismo razumjeli kako agenda funkcionira, nudim citat globalističkog člana Vijeća za vanjske odnose, Richarda Gardnera, u članku u časopisu Foreign Affairs iz 1974. pod naslovom ‘Težak put do svjetskog poretka’: “Ukratko, ‘kuća svjetskog poretka’ morat će se graditi odozdo prema gore, a ne odozgor prema dolje. Izgledat će kao velika ‘bujajuća, zujeća zbrka’, da upotrijebimo poznati opis stvarnosti Williama Jamesa, ali uništavanje nacionalnog suvereniteta postići će se puno lakše od staromodnog frontalnog napada ako ga nagrizamo komad po komad.”
Drugim riječima, globalisti su znali da bi postupne promjene bile jedini način da se postigne jedna svjetska struktura moći koja otvoreno vlada, umjesto skrivene vladavine elitista iza tajnih organizacija i marionetskih političara. Oni žele globalno carstvo u kojem postaju pomazani ‘Kraljevi-filozofi’ opisani u Platonovoj ‘Republici’. Njihov narcisoidni ego ne može a da ne žudi za obožavanjem masa koje oni prikriveno preziru.
Ali čak i uz postupne promjene oni znaju da će javnost na kraju shvatiti plan i nastojati se oduprijeti kad naše slobode budu nagrižene. Uspostava carstva je jedna stvar, očuvanje je druga.
Kako bi globalisti mogli izaći iz svog autoritarnog ormara, eliminirati individualne slobode i zavladati svijetom bez pobune koja ih na kraju uništava?
Jedini način na koji bi takav plan mogao funkcionirati je da ljudi, kulaci u ovom carstvu, prigrle vlastito ropstvo. Javnost bi trebalo natjerati da na ropstvo gleda kao na stvar svečane dužnosti i opstanka, ne samo za njih same, već i za cijelu vrstu. Na taj način, ako se netko pobuni bit će viđen kao čudovište u košnici koje, prkoseći strukturi moći, dovodi cijeli kolektiv u opasnost.
Dakle, globalisti bi pobijedili. Ne samo danas, pobijedili bi zauvijek jer im se više ne bi imao tko suprotstaviti.
Osjetili smo okus ove vrste psihološkog rata tijekom straha od pandemije, kojom prilikom nam je svima rečeno da je virus, s malom stopom smrtnosti od infekcije od 0,23%, dovoljan da izbriše većinu naših ljudskih prava.
Srećom, dovoljno velika grupa ljudi je ustala i uzvratila napad na zahtjeve za cijepljenje i cijepne putovnice. Uz to, u igri je puno veći plan ‘višeg dobra’ koji globalisti planiraju iskoristiti, a to je takozvana ‘klimatska kriza’.
Da budemo jasni, nema nikakvih dokaza o klimatskoj krizi uzrokovanoj emisijama ugljika kojima je uzrok čovjek, a niti emisijama ‘stakleničkih’ plinova. Ne postoje vremenski događaji koji su neuobičajeni u smislu Zemljine povijesne klimatske vremenske crte.
Ne postoje dokazi koji bi poduprli teorije o ‘drastičnom povećanju’ temperature. Jer temperatura na Zemlji je porasla manje od 1°C u 100 godina. Službeno mjerenje temperaturnih rekorda seže samo do 1880-ih, a ta uska vremenska linija je ono što klimatski znanstvenici, koje financira UN i vlade, koriste kao referentnu točku za svoje tvrdnje.
Objašnjavam zašto je ovo prijevarna znanost u svom članku ‘Strah od plinskih peći je prijevara koju su stvorili autoriteti klimatskih promjena’. Poanta je da UN promovira histeriju oko lažnog klimatskog scenarija sudnjeg dana, baš kao što su WEF i WHO promovirali histeriju i strah zbog nikakve prijetnje poput covida. A sve je počelo ranih 1970-ih s grupom povezanom s UN-om pod nazivom Rimski klub.
Globalisti su planirali iskoristiti zaštitu okoliša kao izgovor za centralizaciju upravljanja barem od 1972. kada je Rimski klub objavio raspravu pod naslovom ‘Granice rasta’.
Financirajući ograničenu studiju o industriji i resursima, u zajedničkom projektu s MIT-om, činilo se da se ono što su otkrili odnosi na blisku budućnost – kraj planeta je bio blizu osim ako nacije i pojedinci neće žrtvovali svoj suverenitet. Kako zgodno za globaliste koji financiraju studiju…
Dvadeset godina kasnije objavit će knjigu pod naslovom ‘Prva globalna revolucija‘. U tom dokumentu oni osobito raspravljaju o korištenju globalnog zatopljenja kao sredstva za formiranje nadnacionalnog upravljanja:
“U potrazi za zajedničkim neprijateljem, protiv kojeg bismo se mogli ujediniti, došli smo na ideju da zagađenje, prijetnja globalnog zatopljenja, nestašica vode, glad i slično, odgovaraju ovome. U svojoj ukupnosti i međudjelovanju ovi fenomeni doista čine zajedničku prijetnju s kojom se moramo suočiti svi zajedno. Ali označavajući te opasnosti kao neprijatelja upadamo u zamku na koju smo već upozorili čitatelje, tj. zamjenjujemo simptome za uzroke. Sve te opasnosti uzrokovane su ljudskim uplitanjem u prirodne procese, a pravi neprijatelj je, dakle, samo čovječanstvo.”
Učinivši samo postojanje čovječanstva velikom prijetnjom, globalisti su namjeravali ujediniti javnost oko ideje da se isto drži pod kontrolom. Drugim riječima, javnost bi morala žrtvovati svoje slobode i podvrgnuti se kontroli u uvjerenju da je ljudska vrsta preopasna da bi joj se dopustila sloboda.
Sljedeće specijalne vijesti Australske javne radiotelevizije, emitirane 1973. godine, nedugo nakon osnivanja Rimskog kluba, iznenađujuće su bile otvorene o svrhama organizacije:
Što možemo zaključiti iz ove emisije i njezine poruke? Globalisti najviše od svega žele dva specifična ishoda – žele kraj nacionalnog suvereniteta i kraj privatnog vlasništva putem društveno potaknutog minimalizma. (Op.A. dakle komunizam, kineski model)
Potpuno isti ciljevi koje je Rimski klub zacrtao 1970-ih su vodeća politika UN-a i Svjetskog ekonomskog foruma danas.
Koncept ‘ekonomije dijeljenja’ koji Klaus Schwab i WEF često ponosno promoviraju nisu oni smislili, smislio ga je Rimski klub prije 50 godina. To je samoispunjavajuće proročanstvo: Potroše pola stoljeća izmišljajući krize, podižući javni teror, a zatim nude upravo ona rješenja koja su željeli provesti prije nekoliko desetljeća.
Na kraju, klimatska agenda nema nikakve veze s okolišem nego s ekonomijom.
Plan je započeo usred vrlo stvarne stagflacijske krize, trenutka kada se srednja klasa stanovništva najviše bojala za budućnost, a cijene su brzo rasle.
Ovu krizu nije uzrokovala nestašica resursa, već loše upravljanje financijskim sustavom. Nije slučajnost da se kulminacija plana globalnog zatopljenja događa danas, upravo u trenutku kada je pred nama još jedna katastrofa stagflacije.
Rimski klub sada je ljuštura svoje nekadašnje slave dopunjene šašavim hipijima, najvjerojatnije zato što su UN i drugi globalistički think-tankovi preuzeli ulogu koju je grupa prije imala. Međutim, sjena izvornog Kluba još uvijek je prisutna, i njegova strategija zastrašivanja klimom upravo se koristi kako bi se opravdalo sve veće smanjivanje potrošnje energije i poljoprivredne proizvodnje od strane države.
Ako ih javnost ne zaustavi totalitarni ugljični zahtjevi postat će norma. Sljedeći naraštaj, koji će živjeti u projektiranom siromaštvu, od ranog djetinjstva će se učiti da su globalisti ‘spasili svijet’ od katastrofe – koja nikada nije postojala. Reći će im se da je porobljavanje čovječanstva nešto čime se treba ponositi, dar koji održava vrstu na životu, a svatko tko to ropstvo dovodi u pitanje sebični je zlikovac koji želi uništenje našeg planeta.
Izvor: Alt-Market.us/Brandon Smith
Pripremio i preveo: Miro Perković
Udruga Hrvatski Ratnik