Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i ne psuje Boga ni svetinje
https://t.me/hrvatskiratnik [email protected]

Samo oni kojima je pustoš u srcu mogu širiti mrtvilo!

Piše: Lili Benčik

Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan posljednji je biskup istarski potekao iz Istre koji je u odlučujućim trenucima znao odlučno reći NE i samom Papi, kada je interes Istre u pitanju. Poznati je slučaj Dajla kada Papa Benedikt XVI. povlači neviđen potez. U srpnju 2011. godine suspendira na minutu biskupa Ivana Milovana i nalaže svom povjereniku, španjolskom biskupu Santosu A. Castelu, da potpiše sporazum o Dajli…

Prekrasna, emotivna propovijed biskupa u miru Ivana Milovana, cenzurirana od medija

“Istrani su za fino, nježno hrvatstvo. Ono je oduvijek postojalo u svijesti ljudi. Treba cijeniti da kod našeg čovjeka postoje regionalnost i zavičajnost koje također treba respektirati. Jedno i drugo, hrvatstvo i istrijanstvo, nikako se ne isključuje. Oni se nadopunjuju, to su legitimni načini izražavanja.”

Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan proslavio je u subotu 6. srpnja 2024., u 11 sati, Župa sv. Vinka, Svetvinčenat, 60 obljetnicu svećenstva.

Posljednji je biskup istarski potekao iz Istre, vrlo drag jednostavan, nenametljiv i skroman čovjek koji zrači dobrotom i poštovanjem prema svakome!

Ali u odlučujućim trenucima znao je odlučno reći NE i samom Papi kada je interes Istre u pitanju. Poznati je slučaj Dajla, kada Papa Benedikt XVI. u novijoj povijesti Crkve povlači neviđen potez.

U srpnju 2011. godine suspendira na minutu porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana i nalaže svom povjereniku, španjolskom biskupu Santosu A. Castelu, da potpiše sporazum o Dajli, kojeg nije htio potpisati biskup Milovan.

Upravo je on odbio predati crkvenu imovinu župe Dajla talijanskim benediktincima, a Vatikan je tada, mimo hrvatskog pravosuđa, spor odlučio riješiti izravno intervencijom Pape Benedikta tražeći da biskup Milovan potpiše predaju i pritom podmiri i sve sudske troškove.

Biskup Milovan se tome suprotstavio i odlučno rekao ne. Zbog tog je poteza suspendiran na jedan dan ne bi li drugi biskup potpisao dokument o nezakonitoj transakciji. Sve je završilo njegovim umirovljenjem.

Papa je 2012. godine prihvatio njegovu ostavku, a svi i danas pamte što je učinio biskup Milovan koji se hrabro i odvažno suprotstavio crkvenoj hijerarhiji slijedeći vlastitu savjest.

Čak je i Kardinal Bozanić, kao član Kardinalske komisije, stao na stranu benediktinaca iz Praglie i okrenuo se protiv biskupa Milovana.

Potporu biskupu Milovanu potpisalo je 99 hrvatskih intelektualaca i svi svećenici Porečko-pulske biskupije.

Županijski sud u Puli potvrdio je presudu Općinskoga suda u Bujama po kojoj benediktinski red iz talijanskog mjesta Praglie nema pravo na zemljište samostana u Dajli, ni na naknadu za njezinu prodaju drugim osobama i tvrtkama. Biskup Milovan bio je u pravu.

Prema volji grofa Grisonija, samostan je osnovan za istarsku sirotinju “kako bi se poboljšalo materijalno i duhovno stanje ljudi u onom području, koji su slabo poučeni u vjeri i moralu”

Papa Franjo rehabilitirao je biskupa Milovana.

Kao biskup nastavio je projekt Pazinskog kolegija koji je započeo mons. Antun Bogetić. Za njegova vođenja Biskupije ondje su sagrađeni učenički dom i sportska dvorana, u Puli župna crkva i centar sv. Josipa, te je dograđen Svećenički dom uz crkvu sv. Pavla na Vidikovcu. Obnovljeno je više crkava i župnih stanova diljem Istre, u Poreču je uređena nova zgrada Biskupskog ordinarijata, a u Novigradu otvoren pastoralno-rekreativni centar.

  1. rujna 2011. Biskup Milovan je na tradicionalnom hodočašću Istrana Gospi Trsatskoj u Rijeci održao nadahnutu propovijed:

“Nitko od nas ne može biti ravnodušan kad god, Marijinim zagovorom osnažen, obnovljene vjere, s vidikovca trsatske tvrđave vidi Istru, naš mili zavičaj. Volimo je dok smo u njoj, a vjerujem da nas sve obuzme ponos kad je pogled obuzme iz daleka.

Tamo su naše obitelji, naše kuće, naši gradovi i sela sa svojim crkvama, naše livade, oranice i šume, naše more. Ipak, pokušajmo danas pogledati našu Istru očima vjere, njezinu povijest i sadašnjost, njezinu budućnost.

Dovoljno smo hrabri i da se danas uočimo sa svime što ju je pokušavalo naružiti u njezinoj ljepoti, u njezinu ponosu. Tu gotovo da se nazire tužno pravilo. Ne čini li se i vama, dragi vjernici, da svaki put kad je netko želio ostvariti svoje ciljeve na štetu Hrvata u Istri, najprije je pokušao ubiti vjeru u ljudima, zatomiti glas Crkve?

Nije li se domoljublje ubijalo zabranama hrvatskoga jezika, pa čak i u liturgiji? Još gore: nije li zbog čiste vjere i zdravoga hrvatstva ubijen naš brat, sluga Božji, svećenik Miroslav Bulešić?

Nisu li iz istih razloga pod zastavama različitih ideologija ponore istarske zemlje ispunila tjelesa pravednih muškaraca i žena kojima se do danas ne zna za grob?

Koliko je se samo puta pokušalo teritorijalno razdijeliti? Nije li se u Istri sustavno, tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, nasrtalo upravo na temeljne vrednote, one kršćanske? Nije li se sustavno radilo na rušenju povjerenja naroda u Crkvu, koja ju je sa svojim pastirima, svećenicima i narodom nastojala očuvati?

I budućnost će nekoga također povesti na trsatski vidikovac.

Pogleda li taj očima vjere povijest Istre naših dana, ovu koja se sada događa, hoće li vidjeti bitno drukčiju sliku? Koliko je danas suvremenih oblika zatomljivanja vjere kojima su posljedica ravnodušnost među ljudima, razorenost obitelji, tuga, depresija, beznadnost, samoća?

Hoće li gledatelj iz budućnosti doista mirno moći reći da u naše vrijeme više nije bilo nikakvih pretenzija na naš teritorij? Hoće li moći iskreno kazati da je naša Crkva uživala temeljno poštovanje i razumijevanje? Hoće li moći ne vidjeti suptilna poigravanja s njezinom sadašnjosti i budućnosti čitavoga naroda?” – zapitao se biskup Milovan u svojoj nadahnutoj propovijedi.

“Zadržimo se još na trsatskom vidikovcu, pogledajmo otkud dolaze sve te ugroze. Vjeru nastoje ubiti uvijek oni – pojedinačno ili organizirani – koji vjere nemaju. To znači da su u njima ljubav i nada na umoru, kao i sve vrednote koje iz njih izviru: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje.

Samo oni kojima je pustoš u srcu mogu širiti mrtvilo. No, ne odustajemo, kao Crkva vjerujemo i dalje u njihovo obraćenje!

Kad bismo upali u beznađe ne bismo bili dostojni zvati se kršćanima. Vjernički pogled na Istru, njezina čovjeka i Crkvu u njoj, ispred sviju zala koja su je zaticala i koja je zatiču, otkriva: čitavu našu domovinu Hrvatsku i našu Istru u njoj, našu Crkvu očuvali su ljudi vjere.

Svaki put kad se vjeru u našem narodu pokušalo zatomiti, ona je rađala nove plodove. Zato sam danas kao pastir radostan jer vidim naraštaje onih koji su, poput sluga u Kani, činili što god im je rekao. I nisu prestajali voljeti Crkvu.

Vidim s ovoga mjesta da će nas održati oni kojima je ljubav nehinjena, koji prianjaju uz dobro, ljube se pravim bratoljubljem, poštuju jedni druge, u revnosti su hitri i gorljiva duha, vidim ih kako služe Gospodinu! Bose protiv zla u nadi radosni, a u nevolji strpljivi. Blagoslivljaju svoje progonitelje!

Dokle god je među nama onih koje ne zanosi ono što je visoko, a privlači što je ponizno točit će na Njegovu riječ vodu u glinene posude i bit će otvoreni čudesnome zahvatu Božjem!” – poručio je istarski biskup s Trsata u propovijedi koju glavni katolički mediji, poput npr. Glasa Koncila, nisu prenijeli na svojim portalima.

Hvala vam oče Biskupe na putokazu, vjeri i nadi. Hvala vam za ljubav koju dijelimo prema Krasnoj zemlji Istri miloj i Lijepoj našoj domovini Hrvatskoj. pod okriljem Majke Božje, Kraljice Hrvata.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Udruga Hrvatski Ratnik

Bez komentara
Ostavite vaš komentar