Piše: Vjekoslav Krsnik
Na prošlotjednom izvješću predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića u Hrvatskome saboru ništa na takav način nije prikazalo kakvo je stvarno stanje nacije kao atmosfera u sabornici u kojoj je oporba gotovo jedinstveno bučno prosvjedovala za vrijeme njegovog izlaganja, a na kraju tog izlaganja vladajuća hadezeovska većina je, kao u Sjevernoj Koreji, dugotrajnim pljeskom zaključila njegov govor.
Ako je u tom izlaganju o stanju nacije, za njegovih sedam godina autokratske vladavine, Andrej Plenković imao točnu procjenu stanja u novostvorenoj hrvatskoj državi, onda je bila upravo ta njegova ocjena o postojanju dvije Hrvatske. Te dvije Hrvatske ne postoje tek od Plenkovićevog preuzimanja HDZ-a, ali je njegovo autokratsko vladanje samo potenciralo tu podjelu.
Ne treba zaboraviti da je, preuzimajući stožernu hrvatsku političku stranku, Andrej Plenković najavio da će prvo promijeniti sam HDZ, a zatim i Hrvatsku za koju u njezinom stvaranju nije dao ni crno ispod nokta, ali je naciju koja se još uvijek rađa pretvorio u svoju privatnu političku prćiju po receptu birokrata u Europskoj uniji.
Treba podsjetiti na upozoravajuće riječi predsjednika Tuđmana 23. studenog 1996. godine: “Nećemo dopustiti ostatcima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima.”
Upravo je Andrej Plenković na čelu Hrvatske demokratske zajednice živi simbol takve politike na koju je upozoravao predsjednik Tuđman. On je i na ovom primjeru u Hrvatskome saboru pokazao da je najveća prijetnja hrvatskoj demokraciji jer je Hrvatski sabor svojim autokratskim upravljanjem potpuno marginalizirao. Proceduralnim zatvaranjem usta oporbi, uskraćujući joj pravo da raspravlja o njegovom izvješću o stanju nacije, čak je demokratski izabranu oporbu nazvao primitivcima i divljacima.
U jednosatnom izvješću podijeljenom u dvadesetak poglavlja bitnih i manje bitnih, gdje se čak posebno poglavlje odnosi na Vatrogastvo, Andrej Plenković je samoreklamerski iznosio brojne podatke o djelovanju njegove Vlade kroz proteklih sedam godina među kojima ima i pozitivnih pomaka, ali je znakovito ispustio brojna pitanja i probleme s kojima je suočena država uoči iduće superizborne godine.
To je očito bio razlog što je zlouporabom nesavršenog poslovnika onemogućeno oporbi da raspravlja o takvom premijerovom izvješću o stanju nacije, pa je ona iskoristila pravo da bučnim prosvjedom iskaže svoje nezadovoljstvo. Premijer Plenković je jednostavno ignorirao činjenicu da država prolazi kroz ustavnu krizu što se najočitije vidi u njegovom višegodišnjem sukobu oko ustavnih ovlasti s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem.
U dijelu o njegovoj politici prema braniteljskoj populaciji potpuno je zanemarena činjenice o tragičnoj brojci od gotovo 4.000 samoubojstava branitelja, kao njihovu reakciju na poznatu činjenicu da država ide u krivom smjeru, za što je naravno najodgovornija Vlada.
U tom dijelu izvješća predsjednik Vlade, blago rečeno, ne govori istinu kad govori o “bezuvjetnoj predanosti i posvećenosti rješavanju pitanja nestalih 1.803 branitelja i civila”, dok istodobno u Srbiji već duže vrijeme postoji nekoliko stotina pronađenih njihovih posmrtnih ostataka a da Plenkovićeva Vlada nije učinila ništa na njihovoj identifikaciji.
Također je istaknuo da “nećemo odustati od procesuiranja ratnih zločina koji ne zastarijevaju”, dok njegova Vlada i dalje dopušta da istragu o najstrašnijem zločinu u Domovinskom ratu, onom na Ovčari, vodi srbijansko tužiteljstvo, a ne hrvatsko zbog čega je naprasno smijenjen istrsžitelj Nikola Kajkić.
Još jednom treba podsjetiti na izdajnički sporazum što ga je sa srbijanskim tužiteljem Radovanom Vukčevićem potpisao bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić kojim je omogućeno da Srbija progoni hrvatske branitelje, iako se taj sporazum može otkazati, što Plenkovićeva Vlada nije učinila.
Najuočljivija manipulacija u njegovom izvješću predstavljena je u poglavlju “Politika prema susjedima”, jer po tom izvješću već godinama, od završetka Domovinskog rata, ne postoje neriješena pitanja s Republikom Srbijom. Odnos s tim sve agresivnijim susjedom Andrej Plenković je sveo na djelovanje hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, ni riječi o eskalaciji velikosrpske politike službenog Beograda. To je razumljivo s obzirom na sustavno Plenkovićevo popuštanje pred četničkom politikom sadašnjeg srbijanskog vodstva.
Treba samo podsjetiti da su se na ovim prostorima, kako je izjavio na međunarodnom Dubrovnik forumu, dogodili “neki sukobi”, pa zato on izbjegava ocjenu da se u Domovinskom ratu radilo o velikosrpskoj agresiji, odnosno o međudržavnom sukobu, kako je to ocijenio Međunarodni sud pravde u Haagu.
O jednom od najvećih problema hrvatskoga društva, a to je korupcija Andrej Plenković je naveo niz novih zakona koji su usvojeni u sektoru pravosuđa, ali nije naveo ni jedan pozitivan učinak u sprječavanju korupcije u čemu je Hrvatska na samom čelu Europske unije.
U sustavu Domovinske sigurnosti Andrej Plenković je potpuno zaobišao najnoviju invaziju ilegalnih migranata koji predstavljaju opasnost za sigurnost ljudi i države.
Najblaže rečeno čudni su prioriteti budućeg djelovanja njegove Vlade koje je Andrej Plenković naveo u završnom dijelu izvješća. Na prvo mjesto stavio je demografiju, što je u redu. Ali budući da je totalno promašena demografska politika njegove Vlade proizvela odlazak oko 300.000 mladih ljudi u novo iseljeništvo, teško je očekivati da samo povećanje potpore obiteljima i dječjeg doplatka, kako najavljuje, može riješiti ozbiljnu demografsku krizu.
Hrvatska je pored ostalog u ovom trenutku suočena s ozbiljnom migrantskom krizom, a o tome nema ni riječi u planovima njegove Vlade koja smatra da na drugom mjestu među prioritetima treba biti digitalna transformacija države, na trećem mjestu dekarbonizacija, a na čatvrtom obrazovanje.
Po takvom friziranom izvješću o stanju nacije Andrej Plenković je u zaključku konstatirao: “Ostvarili smo viziju sigurne Hrvatske” te “unatoč greškama kojih je neizbježno bilo vjerujem da smo postignućima u proteklih sedam godina opravdali povjerenje građana”.
To je naravno u totalnoj suprotnosti s ocjenom tri četvrtine građana koji anketama iz mjesec u mjeseca ističu da njegova Vlada ide u krivom smjeru. Na kraju je zaključio: “Odgovorno vodimo državu, imamo jasan i siguran smjer, jačamo institucije države i nastojimo opravdati povjerenje građana”.
To povjerenje jednostavno ne postoji, jer kao što smo naveli tri četvrtine građana smatra da država ide u krivom smjeru, dok Andrej Plenković tvrdi da ima “jasan i siguran smjer” pa ne može očekivati “povjerenje građana”.
To bi se trebalo pokazati u idućoj superizbornoj godini ukoliko izbori ne budu, kao svi dosadašnji obična prijevara zbog viška od 450.000 lažnih birača.
Udruga hrvatski Ratnik