Steže li se aferom Beroš obruč oko samog Plenkovića?

Piše: Vjekoslav Krsnik

Prva zadaća Ivana Turudića bila je da se eliminacijom Ureda europskog tužitelja (EPPO) tobože vrati kazneno-pravni suverenitet hrvatskoj državi koja je, pod vladavinom A. Plenkovića, sve druge važne elemente državnog suvereniteta glatko prepustila Europskoj uniji. Tako se došlo do apsurda da Plenković, preko ‘našeg dečka’ Turudića, Europskoj uniji, kojoj su ga puna usta, odlučno zalupi vrata, jer je ugrožen on sam…

Steže li se aferom Beroš obruč oko samog premijera Andreja Plenkovića?

Svatko tko zna čitati između redaka u novoj korupcijskoj aferi Vlade Andreja Plenkovića može zaključiti da ključna stvar koja se valja iza brda u utvrđivanju nadležnosti u slučaju bivšeg ministra zdravstva između DORH-a i EPPO-a nije samo u tome tko će biti nadležan za ovaj slučaj nego još više u tome da se zaštiti moguća umiješanost premijera Andreja Plenkovića u korupciju.

U ovih devet godina premijer Andrej Plenković je sa svojim ministrima nanizao čak tridesetak velikih afera zbog čega su mnogi ministri završili u Remetincu, pa je po tom pitanju HDZ-ova vlada najgora od svih vlada koje su se izredale od uspostave hrvatske države. 

Treba podsjetiti da je zbog brojnih korupcijskih afera prethodni HDZ-ov premijer Ivo Sanader pravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu i da je sama stožerna politička stranka, Hrvatska demokratska zajednica, osuđena za korupciju u predmetu ‘Fimimedija’.

Kad je izabran za predsjednika HDZ-a Andrej Plenković je najavio da će prvo promijeniti HDZ a potom i Hrvatsku. Što se tiče prve najave on je stvarno promijenio HDZ, jer njime vlada autokratski, da se ne kaže diktatorski, ali taj svoj položaj nije iskoristio da se obračuna s korupcijom u koju je po nekim indicijama i sam umiješan.

U jednom izvješću iz 2020. godine američka CIA upozorila je da je u Hrvatskoj na djelu udruženi zločinački pothvat u kojemu državu i sve najvažnije insititucije, od Vlade, parlamenta, predsjednika države do Vrhovnog suda, drže u zarobljeništvu tajkuni, pa se navodi pljačka gigantskih razmjera u slučajevima Janaf, Agrokor, Borg i slične afere.

Navodi se podatak da je, po izvješću američke institucije koja prati pranje novca u svijetu ‘Global Financial Integrity’, iz Hrvatske od 2004. do 2020. godine opljačkano 54 milijarde dolara, a da o tome ni jedna nadležna državna institucije uopće nije povela računa uključujući medije koji su pod kontrolom tih tajkuna.

To je razdoblje kad su na vlasti bile HDZ-ove i SDP-ove vlade. U tu priču uklapa se i sadašnja Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem.

Jedan američki kongresnik uputio je pismo premijeru Plenkoviću da odgovori na nekoliko pitanje o korupciji na području Riijeke, a to pismo dobio je i američki državni tajnik Athony Blinken. U njemu se ukazuje na to kako američki poslovni ljudi zainteresirani za investiranje u Hrvatsku ne mogu dobiti posao jer nisu spremni dati mito, pa se upozorava i na zlouporabu američkih poreznih obvezniika koji financiraju remont američkih ratnih brodova u Kraljevici.

Najbolji dokaz kako tajkuni kontroliraju medije je pisanje ‘Večernjeg lista’ o tom pismu, ali ne o pitanjima koja su postavljena Andreju Plenkoviću nego o tome tko u Hrvatskoj stoji iza tog pisma.

Nije stoga nimalo čudno da za vrijeme nedavnog boravka na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda Andrej Plenković nije imao nikakav kontakt s rangiranim dužnosnicima američke administracije, ali ni s predstavnicima američkog biznisa zainteresiranog za ulaganje u Hrvatsku.

Pored svega toga Hrvatska je pod Plenkovićevom Vladom nedavno, kao jedina članica Europske unije, uvrštena na ‘sivu listu’ specijalizirane međunarodne Grupe za financijsku akciju (FATF) koja se bavi otkrivanjem pranja novca i financiranjem terorizma.

Vraćajući se na tekuću aferu s dosadašnjim ministrom zdravstva, Vilijem Berošom, postoji više indicija o Plenkovićevoj namjeri da, u smislu kontrole nad svim instrumentima moći, pod svoj nadzor stavi državne institucije koje bi se, a to se prije svega odnosi na DORH, trebale boriti protiv posvemašnje korupcije koja je dovela do zajedničkoig udruženog zločinačkog pothvata tajkuna i političara.

Treba se prisjetiti polemike uoči imenovanja novog Državnog odvjetnika jer se oporba, bez obzira na neke njegove zasluge, žestoko protivila da to bude Ivan Turudić.

Kad je Andrej Plenković tog HDZ-ovog ‘našeg dečka’ progurao kroz Hrvatski sabor prva izjava koju je novi Državni odvjetnik dao glasila je: “Glavni državni odvjetnik nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između EPPO-a i državnog odvjetnika. Nisam siguran da smo trebali osnovati to tijelo, niz zemalja ga nema i funkcioniraju”.

Morao je postojati snažan razlog da je, pored svih problema s kojima se DORH suočava jer se predmeti iz Domovinskog rata i nakon njega, ne samo o koruopciji, drže u ladicama, Ivan Turudić odabrao pitanje nadležnosti između EPPO-a i Državnog odvjetništva.

Stvar je dakle kristalno jasna jer je po ovoj izjavi njegova prva zadaća bila da se eliminacijom Ureda europskog tužitelja (EPPO) tobože vrati kazneno-pravni suverenitet hrvatskoj državi koja je, pod vladavinom Andreja Plenkovića, sve druge važne elemente državnog suvereniteta glatko prepustila Europskoj uniji.

Tako se došlo do apsurda da Andrej Plenković, preko ‘našeg dečka’ Ivana Turudića, Europskoj uniji, kojoj su ga puna usta, odlučno zalupi vrata, jer je ugrožen on sam.

Ivan Turudić je to danas jednostavno prelomio i uskratio nadležnost EPPO-a u ovom predmetu premda je ugledni odvjetnik Veljko Miljanić prije neki dan ukazao da nije “čuo glavnog državnog odvjetnika da je citirao akt na temelju kojeg on tvrdi da će donijeti odluku o nadležnosti. Nisam vidio na temelju čega će on odlučiti. Ovdje se, u slučajevima pozitivnog sukoba nadležnosti, prednost daje EPPO-u”.

Prema tome priča o sukobu nadležnosti nije završena. To što se Ivan Turudić poziva na praksu 14 članica Europske unije koje nemaju EPPO je u najmanju ruku smiješna, jer je za razliku od tih država, gdje vlada vladavina prava pa im nije potreban nadzor Europske unije, Hrvatska je jedna od najkorumpiranijih članica pa zato i ima Ured europskog javnog tužitelja, kojega se sada želi isključiti iz afere Beroš.

Pitanje je koliko je sam Andrej Plenković bio upućen i upoznat s korupcijskim potezima ministra Beroša, ali to nije njegov mogući veliki grijeh. Mnogo više treba biti zabrinut djelovanjem Europske javne tužiteljice Laure Koevesi koja je nedavno posjetila Zagreb jer nije zadovoljna korupcijskim predmetom koji se vodi protiv Gabrijele Žalac, a u to je umiješana i bivša kninska gradonačelnica Josipa Rimac.

U tim slučajevima potvrđena je umiješanost premijera Plenkovića pa se zato oni otežu. K tome, iako su tužitelji zagrebačkog EPPO-a već obavili izvide u Ministarstvu kulture i medija, i umiješanošću bliske Plenkovićeve ministrice, Nine Obuljen Koržinek, u malverzacije na Geodetskom fakultetu očekuju se daljnji koraci u istrazi Ureda europskog javnog tužitelja.

Europska javna tužiteljica Laura Koevesi imenovana je na tu poziciju nekon što je čeličnom metlom počistila Rumunjsku od nekoliko stotina javnih dužnosnika, uključujući i premijera, od političke korupcije.

Ako ne bude pomaka u predmetima za koje je u Hrvatskoj nadležan EPPO ona je najavila da će opet doći u Zagreb. Premijer Andrej Plenković, koji je aferom Beroš praktički zaratio s Europskom unijom, ima dakle stvarnog razloga da bude zabrinut.

Udruga Hrvatski Ratnik