Udruga Hrvatski Ratnik
Bio sam sin koji nije volio živjeti u očevoj kući zbog njegovih stalnih prijekora. Uvijek mi je govorio: “Isključi ventilator ako ga ne koristiš.” “TV je uključen u sobi u kojoj nema nikoga. Isključi ga!” “Zatvori vrata!” “Nemoj trošiti toliko vode!” Nisam volio kad me otac gnjavio tim sitnicama. Jednog dana dobio sam poziv na razgovor za posao. Pomislio sam: “Čim dobijem posao, otići ću iz ovog grada. Nikada više neću slušati prijekore svoga oca.”
Dok sam odlazio na razgovor tata mi je dao par savjeta: “Odgovaraj na pitanja koja ti se postavljaju bez oklijevanja. Čak i ako ne znaš odgovor govori s povjerenjem.” I dao mi je više novca nego što mi je stvarno trebalo za put.
Kad sam stigao na adresu za razgovor za posao, primijetio sam da na ulazu nema portira. Vrata su bila otvorena prema pločniku, što je vjerojatno predstavljalo smetnju ljudima koji su prolazili ili ulazili, pa sam, sjetivši se očevih riječi, zatvorio ih i ušao u dvorište.
S obje strane staze mogao sam vidjeti prekrasno cvijeće, ali vrtlar je ostavio otvorenu slavinu i voda iz crijeva je tekla i prelijevala se na stazu. Podigao sam crijevo i stavio ga blizu drugih biljaka kojima je voda bila potrebna.
Na recepciji nije bilo nikoga, ali je stajao natpis na kojem je pisalo da će se razgovor održati na prvom katu. Krenuo sam uz stepenice na kojima je svjetlo gorjelo iako je bilo 10 ujutro, valjda je ostalo upaljeno od prethodne noći.
Tada sam se sjetio očevih riječi: “Zašto izlaziš iz sobe a da nisi ugasio svjetlo?” Pomislio sam da ga i sada mogu čuti i, iako sam se zbog te pomisli osjećao nelagodno, posegnuo sam za prekidačem i ugasio svjetlo.
Gore, u velikoj prostoriji, vidio sam brojne ljude kako sjede i čekaju svoj red. Gledajući njihovu brojnost pitao sam se imam li šanse dobiti taj posao.
Ušao sam u prostoriju pomalo živčan i nervozan, i nagazio otirač na kojem je stajao natpis ‘Dobro došli’, ali okrenut naopako. Iritiralo me to te sam ga popravio. Navike se teško zaboravljaju.
Vidio sam da je u prvim redovima bilo puno naguranih ljudi koji su čekali poziv, dok su zadnji redovi bili prazni s nekoliko onih koji su došli podržati neke od kandidata.
Opet sam čuo očev glas: “Zašto su ventilatori upaljeni u prostoru gdje nema nikoga?”, pa sam ugasio nepotrebne ventilatore i sjeo na jednu od praznih stolica.
Vidio sam mnoštvo ljudi kako ulaze u sobu za razgovor i odmah izlaze kroz druga vrata. Nije bilo načina da pogodim što bi mogli pitati tijekom razgovora.
Kad je došao red na mene, zabrinuto sam stao pred voditelja razgovora. Uzeo je moje dokumente i bez gledanja me upitao: “Kad možeš početi raditi?” Kroz glavu mi prođe misao je li ovo možda trik pitanje ili je ipak istina da mi nude posao?
“O čemu razmišljaš?”,- upita me glavni šef. -“Ovdje nikome ne postavljamo pitanja jer smatramo da kroz njih ne možemo ocjenjivati nečije mogućnosti. Dakle, naš test je procijeniti stav osobe. Proveli smo testove na temelju ponašanja kandidata. Promatrali smo vas sve kroz naše kamere. Nitko tko je danas došao ovdje nije učinio ništa da zatvori vrata, prebaci crijevo, okrene prostirku dobrodošlice, ugasi ventilatore ili svjetla koja su beskorisno radila. Ti si bio jedini koji je to učinio, pa smo odlučili izabrati tebe za posao.” – rekao mi je.
Oduvijek su me nervirali očevi disciplinski prijekori, ali nakon tog trenutka shvatio sam da sam samo zahvaljujući njemu dobio svoj prvi posao.
Moja nervoza i ljutnja, osobito ona prema ocu, potpuno je nestala, te sam odlučio da ću se vratiti kući i zahvaliti mu za prijekore.
Sve što nam roditelji govore samo je za naše dobro, jer nam žele svijetlu budućnost!
Da bismo postali vrijedno ljudsko biće moramo prihvatiti prijekor, ispravljanje i vodstvo koje eliminira loše navike i ponašanja. To rade naši očevi kad nas odgajaju i obrazuju.
Kad imamo pet godina naš otac je naš učitelj, a kada smo u dvadesetima on je ‘bad guy’, ali i vodič kroz život.
Nema smisla povrijediti roditelje dok su živi, a žaliti ih kad ih više nema. Uvijek se dobro ponašajte prema njima…
Izvor: Simona Leone/Facebook
Foto by Juan Pablo Serrano/Pexels
Udruga Hrvatski Ratnik
Danas svi čekaju da roditelji odu na onaj svijet, pa dq oni nešto naslijede. Čak i kada ste im za života poklonili trosobni stan i financirali fakultet kojim danas zarađuju lijepe novce, dakle i kada su zbrinut do kraja, opet čekaju da roditelji umru kako bi dobili još.
HVALA