Piše: Branko Smrekar
Umire li naše domoljublje i je li ono počelo sad već davne 1993. ili 1995. godine? Skokokomična transformacija domoljublja u sebeljublje i zadovoljenje tuđih interesa dovodi nas u trajnu propast. Svi su domoljubi, bez obzira na stranačku pripadnost, sve svoje snage trebali usmjerili na promjenu Izbornog zakona u cilju ozakonjenja jednakopravnosti Hrvata i ispravljanje nepravde prema većinskom narodu. Izborni zakon treba promijeniti…
U posljednje se vrijeme u javnosti kao aspirant za predsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, uz gospodina Milorada Pupovac, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke, spominjao i gospodin Veljko Kajtazi, Rom koji je trebao zastupati: austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, romsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, tursku, vlašku i židovsku etničku manjinu, ali je većina te grupacije nezadovoljna njegovim dosadašnjim radom u Saboru Republike Hrvatske do te mjere da su se Židovi odrekli Kajtazija kao svog zastupnika u našem Saboru.
Mislim da je je logično da nacionalne manjine, među svojim zastupnicima u Saboru Republike Hrvatske, sami odaberu kandidata za predsjednika navedenog Odbora.
Pogrješan je naziv Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. On bi mogao asocirati da nacionalne manjine nisu ljudi. Bolesno pogrješno. Radi se zapravo o Odboru za ljudska prava, a ako se hoće posebno isticati manjine, onda Odbor za ljudska prava većinskog naroda, nacionalnih manjina i drugih osoba.
U Hrvatskoj vrije od svih mogućih ljudskih prava, ali se pri tome uz ljudska prava premalo naglašava inkluzivna odgovornost.
Inzistiranje na nejednakopravnosti legalne Samostalne demokratske srpske stranke spram drugih 21 nacionalne manjine, kao jedinom političkom postignuću nakon svojih brojnih velikih prijeizbornih obećanja u uspostavi istine, pravde i boljeg života svih naših građana i političkom koaliranju nakon izbora, držim izdajničkim, jadnim, primitivnim, diletantskim, bijednim i sramotnim.
Svi su domoljubi, bez obzira na stranačku pripadnost, sve svoje snage trebali usmjerili na promjenu Izbornog zakona u cilju ozakonjenja jednakopravnosti Hrvata i ispravljanje nepravde prema većinskom narodu.
Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene u Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu to ne bi bilo moguće. Nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon treba promijeniti!
Umire li naše domoljublje i je li ono počelo sad već davne 1993. ili 1995. godine? Skokomična transformacija domoljublja u sebeljublje i zadovoljenje tuđih interesa dovodi nas u trajnu propast.
I na kraju, oba aspiranta za predsjednika Odbora kao da se ‘takmiče’ koji će od njih nama Hrvatima nametnuti veći krimen ustaštva.
U Hrvatskoj nema ni ustaštva ni ustaša. Oni koji su i bili, da su ostali živi u svojoj Domovini, danas 78 godina poslije Drugog svjetskog rata ti bi vojnici imali blizu ili, čak značajno, iznad sto godina Ako ih i ima oni su svojim brojem i operativnom sposobnošću vrlo zanemarivi.
Dakle radi se o podvali koju naš narod nepromišljeno Tantalovski trpi.
“Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.” – George Orwell
Dao nam Bog pravičnu pamet u uspostavi navedenih kontrola i molim Boga da nismo ‘zadocnili’.
Udruga Hrvatski Ratnik
Mi Hrvati smo oboljeli od upotrebe glagola “trebati”, kojeg u životno važnim i neupitnim stvarima moramo zamijeniti glagolom obveznosti i ne upitnosti – morati. A u ovom slučaju, tek pogotovo, jer su prava manjinaca, čitaj srba, postala ljudski anti pozitivna i protuustavna.
morati
Zakasnili a ne zadocnili!!!!
Stavio je pod navodnike.