U današnjem Globalnom selu abnormalnost je postala nova normalnost!

Piše: Elia Pekica Pagon

Nemojmo se nikada odricati sebe, svoga podrijetla, naše tradicije i starih narodnih običaja, naših najdražih baka i djedova koji su gledali svoju budućnost u našim očima uvjereni kako ćemo u ime ljubavi koju su nam poklonili nastaviti ići njihovim putem. Sjetimo se tko smo i čiji smo, i počnimo jedni druge voljeti! Poštujmo tuđe običaje, ali sjetimo se naših običaja koje smo možda zanemarili u korist Globalnog sela i na vlastitu štetu…

Globalno selo ne podnosi tradiciju

Nikada se prije ovaj svijet nije toliko rugao tradicionalnim vrijednostima kao danas. Nikada prije ljudi nisu bili toliko otuđeni i odvojeni jedni od drugih, ali i od sebe samih i svoje biti, svog podrijetla i obitelji. Bezvrijednosti su postale nove vrijednosti. Nakaznost je postala nova ljepota. Brutalnost je postala nova ljubaznost, sebičnost nova empatija, glupost i površnost nova pamet, sotonizam nova duhovnost. Abnormalnost je danas nažalost postala nova normalnost.

Ljudi su, na zaprepaštenje mnogih, pozvani sami odlučiti hoće li biti muškarci ili žene, umjesto da žive onakvi kakve ih je Bog stvorio. Igraju se bogova. Oni sami žele biti bogovi. Je li to normalno? Izruguju se samima sebi i svijetu oko sebe.

Nikada prije nismo svjedočili tolikim abnormalnostima kao danas. Sve ono što smo do jučer smatrali normalnim i društveno prihvatljivim, danas biva ismijano, dok se abnormalnosti i anomalije slave u ime tolerancije drugih i drugačijih ljudi. Ne. Nitko ne govori da svi trebamo biti isti.

Od nas se traži obrnuta asimilacija

Naprotiv. Trebali bismo cijeniti jedni druge i naše raznolikosti, ali novo-abnormalnom svijetu to nije dovoljno. On od ljudi traži obrnutu asimilaciju – on od nas traži da se odreknemo sebe i svoje tradicije, kulture i običaja u ime globalnog ludila.

Ovaj ludi svijet od nas traži da se asimiliramo u obrnutom smjeru. Ovom svijetu više ne odgovara da svaka zemlja i svaki narod ima neka svoja obilježja. Sada mu više odgovara da šutke pristanemo biti stanovnici jednoličnog i dosadnog Globalnog sela.

Nekada je bio običaj da se sljubimo sa sredinom u koju dolazimo kao stranci, odnosno da poštujemo tradiciju, kulturu i običaje te sredine i obrnuto – od stranaca se očekivalo da poštuju našu tradiciju i o njoj uče od nas. Danas su stvari bitno drugačije, jer tog međusobnog poštovanja više nema, jer su nastupila neka nova pravila igre.

Ima dosta ljudi koji uistinu poštuju i vole sve ljude svijeta, ali s druge strane ima i onih koji ne poštuju nikoga osim one koji su njima slični. I, što sad? O tome vladari svijeta nisu razmišljali dok su nas sve trpali u lonac za taljenje, ili možda baš jesu pa im sada sve ide po planu.

Ljudi koji poštuju sve ljude svijeta nikada neće isticati svoje stavove i nametati nekome svoju volju ili uvjerenja, dok će ljudi koji priznaju samo sebe i sebi slične itekako isticati svoje simbole i činiti sve da svaku stopu ovoga svijeta obilježe svojom tradicijom, namećući je ostatku svijeta.

Gubitnici u surovom procesu globalizacije

Što učiniti s takvim uvrnutim svijetom i njegovim društvom kada se unaprijed zna tko će biti gubitnik u tom surovom procesu globalizacije? Ne kaže se uzalud – ‘došli divlji, istjerali pitome’. Koliko se danas uopće isplati biti pitom u ovom sve surovijem svijetu? Divljim ljudima željnima nametanja svoje volje drugima paše da budemo pokorni i pitomi.

Moramo postati svjesni gorke činjenice da na svijetu ima jako puno skupina ljudi koji poštuju isključivo svoje običaje i svoju tradiciju, dok oni ekstremniji među njima druge i drugačije ljude smatraju manje vrijednima, nevjernicima, pa čak i neprijateljima koje treba eliminirati i tome slično, a to nije nimalo bezazleno i to je točka kada bismo trebali stati i malo bolje razmisliti o projektu Globalnog sela i pojmu tolerancije drugih i drugačijih i njezinu pragu.

Upitamo se: Kako se u društvu takvih raspamećenih ljudi može osjećati čovjek koji cijeni i poštuje sve ljude svijeta i nema problema s tim da svatko ima pravo na svoj pristup životu? Što je bilo s onim – živi i pusti druge da žive?  Dok ti voliš sve ljude svijeta, jer si tako odgojen i smatraš to ispravnim stavom, odjednom shvatiš da na svijetu ima ljudi kojima je mržnja prema svima, koji su po bilo čemu različiti od njih, usađena duboko u njih. Teška je to i  vrlo bolna spoznaja.

Kada slušaš te ekstremiste, kojih ima sve više i više, kako s mržnjom progovaraju o ‘drugima i drugačijima od njih’ i što bi im sve radili, krv ti se sledi u žilama i odmah shvatiš da je ‘melting pot’ propali i potpuno promašeni projekt globalizacije kao procesa koji je sada očito dosegao svoj vrhunac čineći sve naše gradove jednoobraznim i vrlo opasnim globalnim središtima u kojima neprestano traju ‘igre gladi’. Ulice i trgovi više nisu mirna i sigurna okupljališta i šetališta, već bojna polja na kojima se odvija borba između onih koji napadaju druge i drugačije, i onih koji se uopće ne brane pri tim napadima.

Svijet je postao Globalno selo

Da. Svijet je postao Globalno selo u doslovnom smislu. Nestaju lokalni običaji i tradicije. Stanovništvo se mijenja. Sve postaje jednoobrazno i nezanimljivo. Ljudi se povlače u sebe i svoje živote sve manje vjerujući jedni drugima. Nema nikakvih posebnosti ni zanimljivosti. Globalno selo ne podnosi lokalne tradicije, kulturu i običaje. Globalno selo je bojno polje na kojem će stradati svi oni ljudi koji su se odrekli sebe i svoje tradicije.

Raznolikost se rastopila i pretvorila svijet u dosadno Globalno selo puno ljudi kojima je zajedničko još jedino tlo po kojem hodaju uz iznimku pojedinih zajednica koje pokušavaju sačuvati svoje običaje i tradiciju ne samo u svojim domicilnim sredinama, već to čine gdje god bili želeći biti u društvu sebi sličnih ljudi.

I, nije uopće problem u tome, već u ekstremnim skupinama koje žele nametati svoje običaje drugim ljudima diljem svijeta. Na taj način agresivni i nametljivi ljudi tjeraju u kut kulturne i civilizirane ljude koji se pri susretu s nametljivcima, koji ne priznaju nikoga osim sebe i svoje, povlače u sebe, ne želeći ulaziti u bilo kakve sukobe s nasilnicima koji prema njima otvoreno iskazuju mržnju, jer su drugačiji od njih.

Kada i zašto smo se predali globalnim trendovima?

Pitam se – zašto smo i kada mi odustali od druženja i zbližavanja s nama sličnim ljudima, već smo još k tome dozvolili da nas lokalni političari dodatno posvađaju i podijele te smo se predali nekim tobože ‘globalnim trendovima’ u ruke, želeći biti suvereni dio velikog svijeta kako bismo nakon toga doživjeli vatreno buđenje shvativši da u tom procesu taljenja svih mogućih različitosti možemo biti samo gubitnici, ako ne znamo voljeti sebe, i svoje i poštovati jedni druge na mikro razini?

Vrlo je skupo danas odreći se svog podrijetla i tradicije, odreći se naše istine u korist lažnog, prijetvornog i licemjernog ‘melting pota’, integriranog multietničkog i multikulturalnog društva. Ta ideja da se od svake etničke skupine uzme ponešto s krajnjim ciljem stvaranja zajedničke kulture i jedne posve nove ‘globalne civilizacije’ pokazala se u praksi potpunosti promašenom.

Zajednički globalni identitet, koji je bio cilj globalizacije, ne može i nikada neće postojati, jer pretpostavka za očuvanjem svih tradicija po receptu ‘od svake po malo’ bila bi međusobno poštovanje među ljudima različitih pogleda na svijet i različitih običaja, a toga nema ni u tragovima ni na mikro razini, a kamoli na globalnoj makro razini.

Divlji će pomesti pitome

Kako će ta priča završiti ako nastavimo s taljenjem u korist divljih i na štetu pitomih skupina ljudi? Odgovor je više nego jasan – divlji će pomesti pitome. Hoćemo li doista to dozvoliti?

Kako stati na kraj toj negativnoj strani globalizacijskih procesa kojoj nas izlažu svjetski vladari i njihove političke marionete? I, možemo li se uopće sukobljavati s ljudima koji nas mrze bez ikakvog razumnog argumenta ili opravdanja (može li mržnja uopće imati opravdanje? op.a.), dok mi iskazujemo poštovanje prema njima, jer poštujemo druge i drugačije?

Na koncu, nemojmo se nikada odreći sebe

Nemojmo se nikada odricati sebe, svoga podrijetla, naše tradicije i starih narodnih običaja naših najdražih baka i djedova koji su usnuli vječni san držeći nas za ruku prije sna, smireno nas gledajući, vjerujući da je sve kako treba biti i da u nama živi sve ono što smo zajedno živjeli i da u nama gori vječni plamen koji su davno zapalili naši predci. Dok su nas gledali u tim zadnjim minutama života, gledali su svoju budućnost u našim očima, uvjereni kako ćemo u ime ljubavi koju su nam poklonili, nastaviti ići njihovim putem.

Sjetimo ih se! Sjetimo se svega onoga što su nas učili naši stari. Sjetimo se njihove ljubavi. Sjetimo se tko smo i čiji smo i počnimo jedni druge voljeti! Poštujmo tuđe običaje, ali sjetimo se i svih naših običaja koje smo možda zanemarili u korist Globalnog sela i na vlastitu štetu. Nikada nemojmo nametati svoja uvjerenja drugima, ali nemojmo dozvoliti niti da nama netko nameće svoja uvjerenja i pravila igre koja su po našim uvjerenjima neprihvatljiva i krajnje sramotna.

Elia Pekica Pagon/Epoha

Udruga Hrvatski Ratnik