Ubojstvo obitelji Zec iz druge perspektive, istinite!

Objavljuje Hrvatski Ratnik

Ubojica Munib Suljić uopće nije Hrvat, a ubio je Aleksandru Zec i njenu majku Hrvaticu i katolkinju Mariju Zec, rođenu Mesić, kojoj je jedan brat, u vrijeme njihova ubojstva, bio pripadnik Tigrova, a drugi policije. – Već dulje vrijeme se na društvenim mrežama može naletjeti na drugu verziju slučaja ubojstva obitelji Zec. Određeni političari, udruge i mediji zlorabe taj slučaj optužujući Republiku Hrvatsku za počinjeni zločin.

Stoga je vrijedno ponoviti gradivo uz par dopuna…

Istina o ubojstvu obitelji Zec

Munib Suljić je prije rata bio istaknuti član saveza komunista na Trešnjevci i često je boravio u kući Mihajla Zeca jer su se skupa bavili kamatarenjem i utjerivanjem dugova. Munib Suljić je ostao dužan Mihajlu Zecu 12.000 njemačkih maraka za meso koje je Mihajlo krao u Križevčanki, firmi gdje je radio, a Munib prodavao u svojoj ćevabdžinici.

Mihajlo Zec je bio opasan lik i tražio je Muniba da mu vrati dug, a Munib je odjednom postao veliki Hrvat i potražio sklonište u Hrvatskoj Vojsci.

Munib Suljić je znao da je Mihajlo Zec imućan te mu je, među klincima od 19 godina koje je upoznao u postrojbi Tomislava Merčepa, prišio etiketu ‘kosovca’. Suljić je tada imao 32 godine i kao stariji kolega postavlja klincima zadatak da ‘kosovcu’ Mihajlu Zecu treba oduzeti oružje, kojeg sigurno ima u izobilju.

Dolaskom u kuću Mihajla Zeca, Munib Suljić otima nakit i novac te odlaze s plijenom. Mihajlo Zec reagira zaštitnički i napada Suljića, a jedan od klinaca instiktivno reagira i zapuca na Mihajla.

Sve se to događa ispred kuće čemu svjedoče Marija i Aleksandra koje su istrčale za Mihajlom. Budući su vidjele ubojstvo trpaju ih u kombi. Kako su stvari izmakle kontroli Munib Suljić svojim autoritetom naređuje odlazak na Medvednicu gdje osobno ubija Mariju i njenu kćer.

Tomislav Merčep nema pojma o ovoj svinjariji sve dok mu klinci, koji su bili u pratnji Muniba Suljića, to nisu ispričali. Shvatili su da su izmanipulirani i priznaju sve. Taj dan, kad su izlazili iz tadašnje zgrade MUP-a u Savskoj, uhićuju ih pripadnici petog voda Specijalne policije PUZ-a (Zagrebačke Alfe) i odvode u Đorđićevu.

Što se potom dešavalo?

Nitko iz policije i pravosuđa nije očekivao manevar koji nakon istrage provodi tada ne previše poznati odvjetnik Anto Nobilo. U pozadini njihove obrane on ističe da je počinjena greška u postupanju jer okrivljeni nisu dali svoje priznanje u prisustvu odvjetnika… odnosno njega.

To je u ono vrijeme bio potpuno neočekivan, nečastan potez bivšeg državnog tužitelja Nobila a sada prikrivenog savjetnika obrane ovih okrivljenika. Nobilo se eksponirao kao čovjek koji vadi ubojice iz zatvora, što mu je donijelo slavu među kriminalcima, te mu karijera cvjeta. S druge strane postaje legalni pravni zastupnik i odvjetnik preživjeloj djeci ubijenih supružnika Zec.

I tu poentira u javnosti te se eksponira kao odvjetnik koji je prislio ‘zločinačku državu’ da plati što je ubila jadnu srpsku obitelj.

1. Niti država ima bilo kakve veze s tim, niti Hrvatsko sudstvo, niti policija, niti Tomislav Merčep. Sve ih je izigrao odvjetnik Anto Nobilo.
2. Ubojica Munib Suljić uopće nije Hrvat, a ubio je Aleksandru Zec i njenu majku Hrvaticu i katolkinju Mariju Zec, rođenu Mesić, kojoj je jedan brat, u vrijeme njihova ubojstva, bio pripadnik Tigrova, a drugi policije.
3. Motivi su bolesni um i pljačkaška namjera Muniba Suljića koju je prikrio navodeći mlade vojnike u izmišljenu akciju protiv bivšeg kolege u krimimalu Mihajla Zeca.
4. Anto Nobilo varajući sustav sebi radi imidž vrhunskog odvjetnika, a i danas će biti ponosan na to da se sazna ova njegova uloga jer mu godi da ljudi to saznaju na ovaj način. Ne može sam ovako pričati o sebi a da ne ispadne hvalisavi pokvarenjak, ovako ostaje samo obični pokvarenjak.
5. Pupovac, maligni Srbi, mrzitelji Hrvatske i naši domaći naivni i glupi Hrvati (otvorenih vidika) su plodno tlo za manipulaciju ovim čisto kriminalnim obračunom jednog muslimana Sandžaklije sa Srbinom pravoslavcem, uz nedužne žrtve jedne Hrvatice katolkinje i njene kćeri.

Jadna su i njihova preživjela djeca jer su žive žrtve ove zlouporabe njihove obiteljske tragedije za potrebe srpske propagande.

Autor: nepoznat / društvene mreže / dopuna Miro Perković

Urednički komentar by Miro Perković

Taj dan nisam bio na dužnosti, slučajno sam naletio na Fabera u Petrinjskoj, ili on na mene, i poveo me sa sobom ka zgradi MUP-a u Savskoj. Stigli smo istovremeno kad i policijski kombi s pripadnicima Petog voda SJPPUZ (Alfe). Suljić i ekipa su netom prije otišli od Merčepa i već su bili izašli iz zgrade MUP-a, specijalci s fantomkama su ih isti čas opkolili i uhitili, ubacili u kombi i odvezli u Đorđićevu.

Ja i Faber smo se uputili za njima i kad smo stigli u Đorđićevu nekako su se svi razišli i ja sam jedno vrijeme ostao sam s četvorkom osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec. Najstariji među njima, Suljić, je počeo pričati svoju priču, moguće da je mislio da im ja mogu pomoći da izađu na slobodu, ili jednostavno da prekine neugodnu tišinu. Nebitno, nije mu prošlo, mene nije mogao obrlatiti poput klinaca koji su bili s njim.

Upravo je Merčep, kad je čuo što su napravili, pozvao specijalce da ih uhite, on nije imao veze s njihovim činom iako mu ovi pokvareni jugoljevičari to spočitavaju kao krimen. Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i nije ubojica. To je nešto što teško mogu svatiti babe, žabe, veljače i ostale jugokreketače.   

A u svake laži su kratke noge, istina se prije ili poslije dozna. To mogu reći kao svjedok vremena i dionik uhićenja odgovornih za taj zločin koji se našoj Domovini nabija na nos iz godine u godinu, a 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu nisu tema.

Po istom principu osmišljen je i zločin u Ahmićima (trebao je biti Srebrenica prije Srebrenice) gdje da su imali još više poginulih s ahmićkim prezimenima diljem BiH sve bi ih prikazali kao civilne žrtve ‘Ustaša’ u Ahmićima (zanimljivo, 116 civila 0 vojnika), a za što je Dario Kordić apsolutno nevin odgulio 17 i pol godina robije, a nije morao, trebao je samo saviti kičmu i prebaciti odgovornost na Tuđmana i Šuška, odnosno hrvatsku državu, baš kako je njegov kum prebacio odgovornost na njega i odmah bio pušten. I u tome je svoje prste imao Nobilo, čovjek koji je zastupao i ubojice i žrtve u slučaju ubojstva obitelji Zec.

Po istom principu su ocrnili i NDH i Ustaše. Nigdje kostiju a ‘milijardu’ ubijenih u Jasenovcu i još bar pola milijarde okolo. Valjda je drobilica radila 2.400 sati dnevno.

To je njihova špranca, kako nas inače držati u okovima i porobljene osim lažnom povješću i zločinima za koje nisu odgovorni ni hrvatski narod ni hrvatska država.

Udruga Hrvatski Ratnik