Posted by Hrvatski Ratnik
Dana 22. listopada 1944. godine partizani su zauzeli Travnik. Tzv. “Narodno-oslobodilačka vojska” je odmah, još na bolničkim krevetima, poubijala 70 ranjenika iz Travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. O tom pokolju je svjedočio i p. Maslać koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umirućima. Sve zarobljene Hrvatske vojnike, partizani su svukli do gola pa ih zaklali. – donosi facebook stranica Vitez Herceg-Bosna…
Desilo se na današnji dan prije 79 godina. Svima na znanje tko su bili partizani i kako su tretirali hrvatske ljude, domobrane koji su se predali i civile koji su bili krivi samo zbog krivog imena ili krivog pogleda. I onda se ove jugonostalgične beštije čude zašto većina Hrvata nikad nije prihvatila partizane kao našu vojsku. U nastavku teksta slijedi…
Partizani su zatim ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dva dana kasnije su ubili oko 800 stanovnika i manji broj Hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore.
U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.
Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina.
Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana.
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo živo.
Tijekom tzv. “čišćenja” grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece. Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Dana 8. siječnja 1945., hrvatske snage su bile oslobodile Travnik od krvave okupacije jugopartizana, ali su partizani 22. veljače 1945. opet zauzeli grad. Za vrijeme ponovnog partizanskog osvajanja, taj je stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio, a partizanski tzv. “oslobodioci” su 22. veljače 1945. ubili 13 profesora i učenika Isusovačke gimnazije u Travniku, brojne civile i vojno osoblje.
Izvor: facebook / Vitez Herceg-Bosna
Udruga hrvatski Ratnik
ara se u novoj kartici)