Piše: Herman Vukušić
Odrastao sam u bivšoj Jugoslaviji, gdje sam morao ići na sva zbivanja koja su veličala NOB-u, a sada živim u vremenima kada je lik hrvatskog vojnika na bilježnici problem. “E moj doktore, nije to samo to. Oni nas ne smiju prikazati u pozitivnom svjetlu jer bi se onda razbila ona predrasuda o nama kao pijancima koji loču svoje velike mirovine i pričaju ratne lovačke priče. Znate ono: jedna piva više, jedan tenk manje!” – reče mi jedan od gostiju tribine…
Ovu kolumnu pišem netom nakon tribine koja je održana na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na temu problematike hrvatskih branitelja u moderno doba.
Jedna od sudionica tribine bila je i Tanja Belobrajdić, dragovoljka Domovinskog rata i spisateljica koja u svojim tekstovima prati sudbine obitelji nestalih hrvatskih branitelja.
Tanja je završila uvodni dio tribine nizom potresnih priča roditelja koji se niti trideset godina nakon rata ne mogu pomiriti sa sudbinom svoje ubijene djece, za koju se mnogima ne zna niti grob.
Priče su bile toliko potresne i emotivno nabijene, da sam i ja, koji sam se naslušao i nagledao u svojoj karijeri mnogih tragičnih sudbina, osjetio suze kako mi teku niz lice.
Nakon tribine s organizatorima sam prokomentirao Tanjino izlaganje i rekao kako je šteta da nije bilo medija koji bi to popratili, jer mlađe hrvatske generacije nisu dovoljno upoznate sa stradanjima u Domovinskom ratu. Na to mi je glavni organizator, doc.dr. Luka Janeš, odgovorio kako su pozvani svi mediji, ali se odazvala samo jedna lokalna radio postaja.
Koliko god me je neugodno iznenadila ova činjenica, toliko je ona i potvrdila nešto čemu svjedočim već duže vrijeme, a to je potiskivanje svega što nosi uspomenu na Domovinski rat iz hrvatskog javnog prostora.
Odrastao sam i sazrio u bivšoj Jugoslaviji, gdje sam kao pionir i omladinac morao ići na svakolika zbivanja koja su veličala ‘narodnooslobodilačku borbu’, a za svaki borački praznik partizanski bi veterani obilazili škole i pričali svoje priče.
A sada živim u vremenima kada lik hrvatskog vojnika na bilježnici predstavlja problem (kao što se dogodilo prije par godina u jednoj slavonskoj školi) i sve žrtvovano za slobodu ove zemlje prepušta se zaboravu.
Jedan od gostiju tribine, čelnik jedne zagrebačke udruge, na moju opasku kako dopuštamo da sve tone u zaborav, veli sljedeće: “E moj doktore, nije to samo to. Oni nas ne smiju prikazati u pozitivnom svjetlu, jer bi se onda razbila ona predrasuda o nama kao pijancima koji loču svoje velike mirovine i pričaju ratne lovačke priče. Znate ono: jedna piva više, jedan tenk manje!”
Koliko ove tužne činjenice odudaraju od stvarnosti svjedoče i rezultati istraživanja koje je institut ‘Ivo Pilar’ proveo prije nekoliko godina, a prema kojem hrvatski branitelji češće obolijevaju, ranije umiru i siromašniji su od ostatka populacije.
A o samoubojstvima da i ne govorim.
U ovo preduskrsno vrijeme tijek misli odveo me potom na Krvavi Uskrs 1991. godine i prvu žrtvu Domovinskog rata, Josipa Jovića. Bože, pomislih, pa čemu toliki ljudi izginuše i postaše invalidi ako se to danas sve zaboravlja i više nikoga nije briga?
Onda opet, sjetim se da je Uskrs blagdan nade i da svaki mali napor da se istina ne zaboravi možda ipak znači veliki korak u očuvanju vrijednosti za koje su mnoga naša braća i sestre dali svoje živote.
Stoga ovaj tekst posvećujem svim svojim suborcima, živućim, poginulim i preminulima, kao i svim žrtvama Domovinskog rata, s vjerom da će u vremenima koja dolaze njihove priče biti još više ispričane i ispisane.
Jer narod koji ne čuva svoju povijest, nema niti budućnost.
Udruga Hrvatski Ratnik
Bojim se da smo pokrštavanjem od strane nasljednika rimskog carstva preuzeli tendenciozno planiran sindrom žrtve (što, naravno nema nikakve veze s izvornim Kristovim učenjem, baš naprotiv) koji nas drži u pokornosti pred okupatorskim vladarima, jer od tada više nemamo svoju državu. Dok ne izliječimo taj kolektivni sindrom, kroz npr. prevladavanje ovog patokratskog sistema modelom neposredne demokracije s meritokracijom – tonut ćemo sve više, a još nam malo vremena preostaje do konačnog istrebljenja.
TOCNO. SVAKA PARA SRCE. DANAS KAD UDJES U BILO KOJU RASPRAVU O JASENOVCU, IIRATU LAZIMA DOKAZANIMA ILI O OD PRIJE SAMO 30TAK GODINA SVAKI PUT COVJEK OSTAJE SOKIRAN KAD VIDI TOLIKU NEZAINTERESIRANOST,NEZNANJE,NEPISMENOST.A SAMO 30TAK GOD PROSLO. JOS JE ZALOSNIJE GLEDAJUCI MLADE LJUDE. KOD MENE U DUBRAVI IMA VISE MERCEDESA, BMW I OSTALIH KAKO ONI KAZU “PILA” NEMA TOLIKO U ZUERICHU, A NIKO NE RADI. SVI ZNAMO DA SE SKOLSTVO, KULTURA, MEDIJI A I PUNO UDRUGA SAMO HRVATSKI ZOVU, A HRVATSKI BOGME NISU. ZALOSNO DO BOLA STA SMO NAPRAVILI OD OVE NAPACENE ZEMLJE. ISPADAMO SADISTI, MAZOHISTI JEDAN DOBAR DIO. I SVA PREDAVANJA, PROMOCIJE(NA OVOJ TRIBINI NISAM BIO) NISAM ZNAO, IMA NAS MOZDA 200-300LJUDI UVJEK ISTIH.POBJEGLA MI JE MISAO DA JE OVO NACIN DA STO VISE LJUDI MRZE OVU DRZAVU. BOLESTAN SMO NAROD 50%BAREM.ZATO SE POSLJE MISE IZ TIH “PILA” TRESTI TE K……. E, I P…. I CAJKE.
Izgleda da smo mi narod koji osuden svoju povijest prenosit s koljena na koljeno,umjesto da se uci u skolama i obiljezava,sve je ostalo isto kao i prije . Nakon oslobodilackog rata i nakon sto smo vojno porazili agresora,usprkos svemu krivotvore povijesti za naseg zivota a sto su tek onda radili svih ovih godina dok smo zivjeli u bivsoj drzavi,pocev od Jasenovca pa na dalje a sto bi tek radili da smo izgubili ?