Objavljuje Hrvatski Ratnik
Jesu li znanstvenici pravi heroji? Istina je da su riješili neke od najvećih svjetskih problema otkrićima poput pasterizacije, rendgenskih aparata… Ali znanost definitivno ima i svoju tamnu stranu. Nekontrolirani etikom i moralom istraživači mogu odvesti svoje studije i eksperimente u jako uznemirujuće smjerove. – Za sve one kojima je znanost sveta krava donosimo zanimljiv članak o neetičnim znanstvenim pokusima s portala Grunge…
Od čudnih transplantacija i bioloških napada do kontrole uma i eksperimenata s ilegalnim drogama, evo nekoliko uznemirujućih tajnih znanstvenih eksperimenata koji su se stvarno dogodili.
Transplatacija glave majmuna
Dr. Robert J. White bio je opsjednut mozgom. White, neurokirurg koji radi u Clevelandu, jedne prilike je rekao (putem Cleveland.com): “Vjerujem da je moždano tkivo fizičko spremište ljudske duše.” Ova opsjednutost umom dovela je Whitea na neka prilično čudna mjesta pretvarajući ga u ludog znanstvenika 20. stoljeća.
Whiteovo putovanje u znanstvenu sramotu započelo je 1950-ih kada je ruski znanstvenik po imenu Vladimir Demikhov nacijepio glavu psa na tijelo drugog psa, stvarajući tako dvoglavog mješanca.
Očito je to potaknulo raspravu u znanstvenoj zajednici, ali White je to shvatio kao izazov. White je 1965. kirurški pričvrstio šest psećih mozgova u vratove živih pasa. Potom je izvadio čak i mozak majmuna koji je bio u funkciji 12 sati izvan tijela.
Ali White još nije završio s izazivanjem loših reakcija kod ljudi. Imao je posljednji jezoviti trik u rukavu. Godine 1970. White je postao pravi Frankenstein. Uzeo je glavu rezus majmuna i pričvrstio ju na bezglavo tijelo primata. Iako je bilo preteško spojiti kralježnične stupove, mozak je bio savršeno funkcionalan, a životinja je mogla okusiti, vidjeti i čuti. Prema različitim izvješćima, White je držao svoje čudovište na životu između tri i devet dana.
Aktivisti za prava životinja su bili bijesni zbog Whiteovih eksperimenata, ali čovjek je ipak uveo nove načine očuvanja mozga tijekom operacije. Osim toga, osvojio je poštovanje Rusa, što je očito krajnji cilj svakog crvenokrvnog Amerikanca.
Sovjeti su bili toliko impresionirani njegovim majmunima da su ga pozvali da pogleda njihove obezglavljene pse u nečemu što je morala biti najodvratnija zabava svih vremena.
Zelena utrka
Ako ste ikada gledali neki stari znanstveno-fantastični film, znate da je uvijek bila loša ideja kad bi se znanstvenici igrali s radioaktivnošću. Mogli bi stvoriti divovsko čudovište, pretvoriti se u odvratno stvorenje ili slučajno zaprijetiti svima u svojoj zajednici pokretanjem nevjerojatno neodgovornog eksperimenta.
Potonje se upravo dogodilo u prosincu 1949. na lokaciji Hanford, nuklearnom proizvodnom kompleksu u državi Washington. Hanford je bila tvornica koja je proizvela dovoljno plutonija da napravi Fat Boya, atomsku bombu bačenu na Nagasaki. Drugim riječima, ovo je bilo savršeno mjesto za izvođenje strogo povjerljivog radioaktivnog eksperimenta.
Znanstvenici su dana 2. prosinca odlučili da bi bila dobra ideja ispustiti jod-131 u zrak kako bi vidjeli može li vojska Sjedinjenih Država otkriti prisutnost ‘zelenog goriva’ iz daljine.
Što je zeleno gorivo, pitate se? Obično se uranovo gorivo hladi oko 100 dana. Na taj način radioaktivni jod nestane. Ali ako ga hladite samo 16 dana onda je još uvijek nevjerojatno radioaktivan, iliti ‘zelen’.
Američka vlada je bila zabrinuta da Sovjeti koriste zeleno gorivo za bržu izradu svojih bombi, pa su morali znati mogu li njihovi instrumenti otkriti radioaktivni jod. Na taj bi način mogli utvrditi preuzimaju li Rusi vodstvo u utrci u nuklearnom naoružanju.
Tako je znanstvenicima iz Hanforda naređeno da ispuste jod u atmosferu kao pokus, ali nažalost, slučajno su ispustili između 7.000 i 12.000 kirija te tvari.
Usporedbe radi, Sarah Zhang iz Gizmoda primjećuje da je otok Three Mile ispustio samo 24 curieja… u najboljem slučaju.
Da stvar bude gora, vrijeme nije bilo idealno tog prosinačkog dana, a jod se proširio preko 300 kilometara. Ova nesreća pridonijela je tome da Hanford postane najkontaminiranije mjesto u SAD-u.
Međutim, vladini dužnosnici tvrde da nitko nije ozlijeđen zbog njihove pogreške… mada ne objašnjavaju zašto su kasnije dvojici pacijenata oboljelih od raka platili 500.000 dolara odštete.
Edgewoodovi eksperimenti
Edgewood Arsenal je postrojenje američke vojske u blizini zaljeva Chesapeake u Marylandu. Prema američkom Ministarstvu za pitanja veterana, od 1955. do 1975. ova je baza bila dom tisućama ljudskih zamoraca.
Vojni dužnosnici imali su čitav niz lijekova i kemikalija koje su željeli testirati i, srećom po njih, imali su pristup ogromnom rezervoaru ‘dobrovoljaca’. Negdje između 5.000 i 7.000 muškaraca pridružilo se programu Edgewood.
No, iako su potpisivali obrasce za pristanak, nikada im nije rečeno u kakvim eksperimentima sudjeluju. Zapravo, rečeno im je da su ti testovi savršeno sigurni. Osim toga, zvučalo je kao dobar način da se izbjegne odlazak u Vijetnam.
Međutim, po dolasku u Edgewood, napadnuti su gotovo svim kemikalijama koje su postojale. Dok je nekoliko sretnih vojnika dobilo drogu poput kofeina, većina vojnika nije bila te sreće. Neki su prskani LSD-om, dok su drugi dobili PCP ili barbiturate.
Jednom je prilikom skupina vojnika dobila je BZ (lijek koji izaziva uznemirenost i halucinacije), a zatim su ih smjestili u novootvorenu ispostavu. Vojnici su tada bili prisiljeni nositi se s izmišljenim ratnim scenarijima dok su ih znanstvenici promatrali kamerama.
Najuznemirujuće je to što su mnogi vojnici bili pogođeni smrtonosnim toksinima poput iperita, sarina i VX-a. Ne treba stoga čuditi da mnogi veterani Edgewooda još uvijek pate od fizičkih i psihičkih trauma, uključujući bolesti poput Parkinsonove, izvještava CNN.
Kada je rat u Vijetnamu vjerojatno bila zdravija opcija znači da je tu postojao veliki problem.
Harvardski eksperimenti koji su (možda) stvorili Unabomber
Od 1978. do 1996. godine Ted Kaczynski poslao je 16 eksplozivnih naprava sveučilištima, zračnim lukama i građanima diljem zemlje. Koji je bio njegov motiv?
Pa, takozvani ‘Unabomber’ je zapravo bio zla verzija Thoreaua, samotnjaka koji je toliko mrzio tehnologiju da je pokušao preokrenuti negativne učinke industrijske revolucije ubivši troje ljudi i osakativši još 23. Da, bio je potpuno lud.
Ali kako je Kaczynski tako poludio? Pa, mnogo je čimbenika uključeno, i iako je pogrešno kriviti bilo koji incident, ne možemo ignorirati ono što se dogodilo na Harvardu 1959. godine.
Kad je Kaczynski bio 17-godišnji student druge godine, prijavio se za neobičan psihološki eksperiment. Kaczynski i 21 drugi student zamoljeni su da zapišu svoja najosobnoja uvjerenja i mišljenja. Zatim su trebali međusobno raspravljati o svojim idejama. Ili su to ipak samo mislili.
U stvarnosti, bili su pred uništenjem svojih umova. Eksperiment je vodio čovjek po imenu Henry A. Murray, tip koji je trenirao američke špijune da izdrže ispitivanje (putem Psychology Today).
Na Harvardu je Murray odlučio nastaviti sa svojim psihološkim igricama provodeći eksperiment na svojim studentima. Kaczynski i njegovi suradnici nisu htjeli međusobno raspravljati. Umjesto toga bili su privezani za stolice, opremljeni elektrodama i zaslijepljeni jakim svjetlima.
Zatim su žrtve bile prisiljene raspravljati o svojim uvjerenjima sa studentima prava kojima je rečeno da budu što gadniji i uvredljiviji. Nakon što su ispitanici bili temeljito poniženi bili su prisiljeni pogledati snimke cijelog događaja. To je trajalo tri godine.
I naravno, kada je Kaczynski kasnije povezan s Harvardom, dosjei vezani uz eksperiment bili su trajno zapečaćeni.
Operacija Sea-Spray
Većina ljudi, općenito, gleda na teoretičare zavjere kao na luđake, i iako je to često (ponekad) istina, ponekad (često) su luđaci zapravo na tragu nečemu. Povremeno vlada doista provodi tajne znanstvene eksperimente na građanima koji ništa ne sumnjaju.
Dokaz ne morate tražiti dalje od operacije Sea-Spray, eksperimenta iz 1950. godine, u kojem je američka vojska pretvorila San Francisco u poligon za testiranje bakterija.
Kako se Hladni rat pripremao, vladini dužnosnici željeli su znati koji su gradovi najosjetljiviji na biološke napade. Također su htjeli saznati koliko daleko biološki agensi mogu putovati zrakom.
Dakle, mornarica je odlučila da je pravo vrijeme za bombardiranje San Francisca brodom punim bakterija. Za eksperiment su odabrali mikrob nazvan Serratia marcescens, koji je navodno bio bezopasan, a njegov crveni pigment olakšavao mu je praćenje.
Mornarica je zatim plovila brodom uz obalu San Francisca raspršujući ogromni bakterijski oblak u zrak. Stapajući se s maglom oblak je plutao ulicama i ulazio u zgrade i uskoro je 800.000 građana San Francisca udisalo milijune klica. Mornarica je to radila šest dana uzastopno i nakon toga su utvrdili koliko su daleko bakterije putovale.
Nažalost (i očito, da budemo iskreni), ovaj nevjerojatno neetičan eksperiment imao je neke tragične rezultate. Bakterija je dovela do najmanje 11 infekcija urinarnog trakta koje su u početku bile otporne na antibiotike.
Još gore je što je čovjek po imenu Edward Nevin umro od srčanih komplikacija zahvaljujući S. marcescens, izvještava Smithsonian Magazine. Ali to vladi nije smetalo. Proveli su testove u američkim gradovima više od 239 puta, i ti eksperimenti nisu prestali sve dok predsjednik Richard Nixon nije zabranio ratovanje bacilima 1969. Što se tiče operacije Sea-Spray, ona nije bila poznata javnosti sve do 1976.
Eksperimenti s komarcima
Osim prskanja gradova bakterijama, američku vladu zanimali su i entomološki napadi. Tako su u svibnju 1955. izbacili 300.000 komaraca na državu Georgiju, nadajući se da će vidjeti koliko bi te bube mogle biti učinkovite kao oružje.
Ohrabrena rezultatima operacije Big Buzz vlada je nastavila ispuštati još više komaraca na jug u operacijama Drop Kick, Gridiron i Operaciji May Day.
Ali ti jezivi eksperimenti nisu bili ništa u usporedbi s onim što se dogodilo u zatvoru u Stateville. U ranim danima Drugog svjetskog rata, američki dužnosnici željeli su razviti lijekove za borbu protiv malarije, ali su morali eksperimentirati na ljudima. Tako su vladini dužnosnici završili u zatvoru u Illinoisu nudeći smanjenje kazni svim dobrovoljcima.
Bila je to primamljiva ponuda, pa se prijavilo više od 400 zatvorenika da ga ugrize 10 komaraca dnevno, izvještava Gizmodo. Davali su im i lijekove protiv malarije, od kojih su neki zapravo uzrokovali srčani udar. Povrh toga, zatvorenici su patili od ozbiljnih malaričnih groznica koje su dosezale i do 41 stupanj. Šokantno je da su ovi eksperimenti trajali 30 godina i doveli do nekih neugodnih rezultata.
Tijekom zloglasnog Nürnberškog procesa, nacistički liječnici opravdavali su vlastite eksperimente ukazujući na Stateville. Iako im taj argument nije pomogao na sudu (“i oni su zli!” ne čini vas čudesno manje zlima), na kraju je američki narod shvatio da je provođenje testova na zatvorenicima loša ideja i zatvorski eksperimenti su prestali 1970-ih.
Testovi reproduktivnog zračenja
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su uzbudljivo vrijeme za biti znanstvenik. Svemirska utrka se zahuktavala i stvarala svakakva nova zanimljiva pitanja koja su ‘jajoglavci’ mogli rješavati. Na primjer, kada bi astronaut otišao u svemir što bi se dogodilo s njegovim intimnim dijelovima tijela? Bi li svemirsko zračenje imalo utjecaja na njegove testise? Osim toga, znanstvenici su željeli znati ima li atomska energija ikakav učinak na ljude koji rade u elektranama.
Tako su u duhu 60-ih znanstvenici, koje su financirali NASA i Komisija za atomsku energiju (sada Ministarstvo energetike), odlučili provesti pokuse na zatvorenicima. Uostalom, kako je rekao jedan znanstvenik, zatvorenici “nisu nikamo išli”, pa zašto ne?
Od 1963. do 1973. oko 130 zatvorenika, u državnim zatvorima Washington i Oregon, bilo je podvrgnuto ekstremnim količinama zračenja. Znanstvenici su uvjeravali zatvorenike da nema razloga za brigu. Osim toga zaradili bi 25 dolara za sudjelovanje, a znanstvenici bi čak dali dobru riječ odboru za uvjetni otpust.
Naravno, zvučalo je kao sjajna prilika, ali ovi nesretni zatvorenici nisu imali pojma u što se upuštaju.
Većina zatvorenika bila je stavljena pred snažan rendgenski aparat. Drugi su svoje testise stavili u kutiju s vodom koja je potom bila podvrgnuta zračenju. Ti su testovi mogli trajati do 10 minuta, a tijekom tog vremena zatvorenici su bombardirani s 400 rada atomske energije.
Prema Mother Jonesu, jedan rad je ekvivalent šest normalnih rendgenskih snimaka prsnog koša. Zamislite 2.400 rendgenskih snimaka zaredom! Da, ovi su tipovi bili pogođeni smrtonosnim razinama radioaktivnosti. Kao rezultat toga morali su se suočiti s lezijama, cistama, rakom, a u nekim slučajevima i smrću.
Eksperiment Tuskegee
Donedavno je sifilis bio neka vrsta misterije. Iako je postojao više od 450 godina liječnici nisu bili sigurni kako ga liječiti. Većina poznatih ‘lijekova’ bila je nevjerojatno toksična. U nadi da će bolje razumjeti bolest, Služba za javno zdravstvo Sjedinjenih Država (PHS) odlučila je provesti eksperiment… koji se brzo pretvorio u jedan od najzloglasnijih događaja u modernoj američkoj povijesti.
Početkom 1930-ih, PHS se udružio s Institutom Tuskegee, crnačkim koledžom u okrugu Macon, Alabama, kako bi proučavali sifilis među muškim afroamerikancima. Plan je bio promatrati pacijente devet mjeseci, i onda im pokušati pomoći. Bar je to onošto je rekao PHS. U stvarnosti njihov ‘devetomjesečni eksperiment’ prerastao je u 40-godišnje mučenje.
Točno 600 crnaca sudjelovalo je u Tuskegee eksperimentu, 399 sa sifilisom i 201 bez. Ti su ljudi bili namamljeni obećanjem besplatnog liječenja raznih bolesti. Ali ni nakon što su ih liječnici pregledali nijednom od pacijenata nije rečeno da ima sifilis.
Muškarci su također bili prevareni da se podvrgnu bolnoj punkciji kralježnice. Da stvari budu još gore, 1940-ih znanstvenici su shvatili da je penicilin nevjerojatno učinkovit u liječenju sifilisa. Međutim, PHS nikada nije ponudio antibiotik bolesnim muškarcima. Uostalom, to bi uništilo njihov eksperiment i spriječilo buduća promatranja.
Zahvaljujući Tuskegee eksperimentu umrlo je gotovo 130 muškaraca, a najmanje 40 pacijenata prenijelo je bolest na svoje žene. Šokantno je da je 19 djece rođeno s bolešću, a pokazalo se da su, zahvaljujući eksperimentu, mnogi Afroamerikanci sada nepovjerljivi prema liječnicima i američkom zdravstvenom sustavu u cjelini, izvještava The Atlantic.
Srećom, PHS je razotkriven 1972. godine. Desetljećima kasnije predsjednik Bill Clinton ispričao se u ime nacije, a PHS je na kraju platio 9 milijuna dolara svojim žrtvama. Ipak, to jedva nadoknađuje svu patnju oštećenih.
Izvor: Grunge
Urednički komentar by Miro Perković
A sad onima koji su primili spasonosni pripravak i koji vjeruju da nisu bili dio eksperimenta, a i onima koji vjeruju ‘Indexu’ kako se Mujo iz Doboja grije na drva i ugalj pa nam zanečisti zrak toliko da za Silvestrovo Zagreb bude svjetski prvak u disciplini ‘Najzagađeniji grad na svijetu’, nema pomoći.
Ta zašto bi dični znanstvenici to nama radili, pa ti sveci samo brinu za naše dobro, di bi oni nama činili zlo? Pa te dobrice nas spašavaju od opake bolesti, gore od kuge i ebole zajedno, i klimatskih promjena putem geoinženjeringa iliti prskanjem aerosola iz aviona!!!!!
Evo, sad nas i Državni hidrometeorološki zavod upozorava na nezdrav zrak u Zagrebu i preporučuje da ostanemo doma još par dana dok Mujo iz Doboja ne ugasi grijanje!
Udruga Hrvatski Ratnik
Pumpaju nas SVIM i SVAČIM nažalost
Okrenimo se koliko MOŽEMO u današnje vrijeme PRIRODNIM LIJEKOVIMA. Sve je zatrovano zbog BOGAĆENJA IZABRANIH. Čuvajmo IZVORNO koliko MOŽEMO. Svijet se nažalost VRTI samo oko NOVCA i na tom ispitu su MNOGI PALI. Vraćajmo se PRIRODI i borimo se protiv GLOBALISTA u svim SFERAMA ŽIVOTA