Posted by Hrvatski Ratnik
Kao što se i očekivalo krenule su nove borbe za Vukovar. Za grad gdje su nekada ginuli najbolji od nas, bivali zarobljavani i sprovođeni u koncentracijske logore, zlostavljani, mučeni i ubijani po vukovarskim ulicama i okolnim mjestima. Tamo gdje su majke, sestre i kćeri silovane i ponižavane, gdje su majke gubile sinove, gdje su zlostavljane i ubijane, tamo gdje su ostale tisuće i tisuće tragičnih sudbina, toliko teških, ali od većine zaboravljenih.
– Piše Damir Pučak, dopredsjednik udruge Hrvatsko BILO, te nastavlja…
I mi sami koji smo na neki način dio nekih od tih sudbina, i mi smo ih mnoge zaboravili, jer lakše nam je tako i zaspati i buditi se.
Sve do ne više tako, studenog kao tada, studenog.
Tada opet se vraćamo tamo. Kroz sjećanja, kroz neku uspomenu, ma kakva bila. Opet nas vrati tamo i nije lako, jer ipak je studeni, kada više ne možemo ni zaboraviti da nam bude lakše.
A onda se i oni vrate i, kako je već postala navika u ove naše nove studene, krenu borbe za grad. Istih prikaza iz istih krugova, svakojakih, koji koriste svaku priliku za borbu. Da pokažu koliko su pošteni, pravedni, puni empatije, kako su spremni pomoći i kako im je stalo, bar tih nekoliko dana. I dolaze. Neki jer je red i da bi pokazali svoju moć, neki jer je prilika da se dokopaju te iste moći, neki da bi nahranili svoj ego, neki da bi provocirali ili se naslađivali.
I borbama se ne nazire kraj. Kao ni obećanjima, olako danim kao i svake godine, koja kod nekih probude i nadu, mnogi i povjeruju, kao i onda, onog studenog.
Studenog kada smo vjerovali i nadali se, sve dok nismo postali svjesni da je malo toga istina i da im se ne može i ne smije vjerovati, kao ni ovima danas. Kao i da ćemo morati sami naći snage kako bi se spasili od zla i svega što nam ono nosi, od dušmana. I nekako prođe studeni, onaj.
A proći će i ovaj. Kao i mnogi do sada.
I opet će ostati grad. Sa svojim svakodnevnim bitkama, sam. S tisućama tužnih i tragičnih sudbina ali s novim obećanjima i dušebrižnicima, do slijedećeg studenog.
Samo se na kraju postavlja pitanje do kada, do kada ćemo i hoćemo li više vjerovati? I što ćemo napraviti? I hoćemo li? Opet zaboraviti ili se boriti?
To mora svatko rasčistiti sam sa sobom, a i s dušmanima. Samo ih prvo treba prepoznati.
Autor: Damir Pučak / Hrvatsko BILO
Udruga Hrvatski Ratnik