Piše: Ante Matić – Lib
Puna su groblja poltičkih mrtvaca, a politika i vlast mediokriteta. Otkrit ću vam malu tajnu o Hrvatima. Mi smo uspješni u svemu što ljudi rade osim vlasti i politike. Posebno smo veličanstveni u nogometu, a znate zašto: u sportu, pogotovu nogometu, nema što tražit mediokritet i ljudska ništarija, a u politiici takvih je najviše, pa zato nam tako ide kako ide. Sve u svemu vidim da si razočaran od sebe sama i od onih koji su ti bili uzori.
Vidi se da si puko od učenja dok su neki drugovi dobili diplome bez da vide fakultet, dobili državne firme bez pare i dinara, dobili položaje bez da su mrdnuli malim prstom, dobili uhljebljenja, dobili fotelje, položaje, nekretnine i pokretnine, dobili činove, stanove…
Čovjek je životinja koja se bavi politikom, kazao je davno Aristotel. Ako zalutaš u politiku, makar i samo nehotice, ne možeš izbjeći da se ona pozabavi tobom. Neki kažu da je politika kurva. Šta je da je, nezgodna je i teška dozlaboga. Poltika je bacila atomsku bombu na Hirošimu. Politika je majka svih ljudskih nesporazuma i ratovanja.
Ivo Andrić, kojeg sam osobno poznavao i s njim razgovarao – bio sam tada student i uzdržavao se od novinarskog rada – dao je intervju za novinu za koju sam pisao, pa kad sam mu donio da imprimira rekao je da je najbolje da se ne objavi nigdje i nikada, i da se ponašam kao da se nikad nije dogodio taj razgovor u šetnji Kalemegdanom 1972. godine.
Zašto je to učinio nije mi jasno, niti ću ikada saznati. Jedino, možda, kad dođemo pred Božje lice. Tada mi je Ivo Andrić rekao jednu rečenicu o homo politikusu koju nisam zaboravio. Rekao je to kao neku vrstu savjeta meni, mladu, naivnu, nadobudnu, da su puna groblja političkih mrtvaca i da se čuvam da ne budem među njima i jedan od njih. Nisam ga nažalost poslušao, pa sam u državi o kojoj sam sanjao postao politički mrtvac.
Ja sam kralj političkih mrtvaca i kao takav progovaram u ime mojih podanika. Dobro znam gdje sam, odakle sam, tko sam, što sam, na čemu sam i u čemu sam, što mogu, što hoću, što sanjam, gdje boli dok ne preboli, tko me voli i tko ne voli. Šteta što nisi u nekoj stranci, šteta što nisi na listi, glasali bi za tebe, jer im možda treba netko takav kao što si ti. Bravo junače! Duvnjače!
Čovječe kako nisi shvatio da živiš u pogrešno vrijeme, da si rođen u pogrešnu mjestu, da su te šopali svim i svačim, da su te prevarili i izdali oni kojima si vjerovao. Više imaš bivših nego stvarnih, pravih prijatelja. Prijatelje možeš izbrojiti na prste jedne ruke. Onima koji nisu više moji prijatelji ja bih oprostio što su učinili meni, ali ne mogu ono što su sebi i onome nečemu čudesno lijepom, što je bilo najljepše i najdublje u nama i među nama.
Nisi dao da te prave budalom. Pričaš u prazno, i znaj, dok su god ovi i ovakvi na vlasti nemaš nikave šanse pokrenuti bilo što. Ti ćeš određivati tko je pravi Hrvat, bijedo jedna! Eno ti oni gore, pa lupaj glavom što si ti dolje. Ili bolje, lupni glavom o zid na kojem su visile slike drugova: Staljina, Lenjina, Marksa i Tita. Sad visi Titova generala.
Jadnik, prepao se, zaboravio šta je želio reći. Mislim da nema nikakve šanse, jednostavno je previše onih koji su jamili i dokopali se vlasti da se hvataš u koštac s jako dobro organiziranom političkom mafijom na starom kontinetu.
De čovječe, nađi kakve mlade budale da ti se pridruže, da ti javno dadu podršku dok te ne prokuže. Valjda si do sada skontao šta pokreće mase, jadnike kao što si i sam. Misliš, da je mnogima krvo što ne mogu za tebe glasovati, jer si naivna hrvatska budala koja je vjerovala da će se dogoditi lustracija i demokracija.
Glogov kolac u ovakvu vlast. Ajde ne kaki. Imao si šansu. Tko ti je kriv što su te preveslali sinovi udbaša i kosovaca, sinovi i kćeri drugova i drugarica, prvoboraca i raznih komunističkih klinaca i palaca, i nekih bogomoljaca! Ti si naučio samo popovat i svoje lude frustracije liječiti kod liječnika (puna ih je hrvatska vlast i politika) od kojih boluješ sve više od onoga čime te liječe.
Dosta više ovih udbaških sinova i unuka, potomaka turbo Hrvata katolika, svetosavaca, kosovaca, mantijaša, partijaša i udbaša. Podršku dajte ljudima čistih duša! Dosta mi je tog hadezea i ezdepea! Sve u svemu vidim da si razočaran od sebe sama i od onih koji su ti bili uzori. Vidi se da si puko od učenja dok su neki drugi od drugova dobili diplome bez da vide fakultet, dobili državne firme bez pare i dinara, dobili položaje bez da su mrdnuli malim prstom, dobili uhljebljenja, dobili foteljaše i udbaše!
Tako bih volio da građani vide da se ljudima ne može igrati kao da su loptice za tenis. Ne može se dogoditi kada čovjek osvoji vlast da sebi trpa u džep, da samo gleda sebe, a zaboravi ono što piše u svačijem srcu i ono što piše u svetim knjigama kršćana, budista i muslimana.
Gone sirotinju koja je jabuku ukrala, a makro lopine se šepure na naslovnicama novina, na portalima, na mondenim plažama, na gala banketima i prijemima, pred oltarima, u pagodama, u džamijama, na dalekovdnici i političkoj ludnici. Nas je dotuklo ono što je Ero rekao: Ko je jamio, jamio!
Mora se znati tko je čega vlasnik, što je čije. Nisam živio pošteno da me netko pravi budalom. Kažu, ako ne lažu, mnogo je ljudi koji su završili zanate i fakultete, a nemaju posla. Od čega će živjeti? Ne može da ne vrijedi znanje i volja za radom i srećom u državi u kojoj smo Božjom voljom i sudbinom došli u život i svijet.
Vidno ogorčen situacijom u kojoj se nalazim sam sebi sam presudio. Tako sam volio i želio da mi građani Hrvatske daju podršku i da pokrenem neke stvari za koje sam bio rođen i spreman da ih učinim. Partije i partijaši i neki mantijaši učiniše po svom planu i programu. Ipak, treba biti oprezan do samog kraja jer su se pojavile priče o mogućim krađama u jednoj maloj, katoličkoj i komunističkoj, partizanskoj državici, na starom kontinentu, koja je, kažu ako ne lažu, lijepa za oko, bogata lijepim ženama koje lako ne rađaju i ljudima koji su, nažalost, postali politički mrtvaci kao i ja.
O tome se radi, prijatelju! Puna su groblja političkih mrtvaca. Ja sam jedan od njih. Pravni sistem u kojem živimo napravljen je da vara pojedinca. Prevare su na svakom koraku. Patio sam se u onoj bivšoj državi, pak sam se nadao da se neću patiti u ovoj novoj, Lijepoj našoj. Ako je sve ovo sada podstaknuto trenutnim nezadovoljstvom ovakvim životom, a ne tegobnom i općom situacijom u društvo, kao što je bilo slučajeva, čim se zadovolje osobne potrebe i ove riječi će izblijediti.
Čovjek koji hoće mijenjati postojeće stanje u društvu mora najprije ubiti jugoslavenskog čovjeka u sebi i novi sustav vrijednosti postavi iznad svega, kao i iznad samog sebe; to je jedini način da promjene uspiju i potraju. Džaba ti govor kad te nitko ne sluša. Svaka čast za petlju da sve ovo kažeš, jer velika većina ljudi ne smije ni reći čime je nezadovljan.
Radi se o partijskoj disciplini i stranačkoj stezi, i državnom i privatnom kriminalu u zemlji partizana i ustaša, komunista i teista i ateista. Ne bih se začudio jako u zemlji Hrvata da neko ukrade iz kobile ždrijebe ili iz jalove krave tele.
Ovaj dvojac bez kormilkara, Plenki i Zoki, su čudan partijski partizanski par. Glasovali ste za njih i sada se slikajte što su vam uvalili neke ministre, konvencije i zahebancije; neku kozu nakazu za ministricu kulture.
Kad čujem za trenutačnu hrvatsku političku kulturu hvatam se za kuru. Lažu nas i mažu i jedni i drugi. Ovi su kao bolji od lijevih koji odoše desno, a i od desnih koji odoše lijevo. Dosta je bilo ovih dvoji, dajte šansu trećima. Nova vlast, novi ljudi.
Birači se ponašaju tako kao da ne vide u Hrvatskoj tko ima, tko nema, i zašto ovdje u ovoj lijepoj i nesretnoj zemlji caruje korupcija, mito, nepotizam, pljačke, komunizam… a tamo negdje zagubila se lustracija, zagubila sreća.
A partizanija i komunistička ideologija u kojoj su mnogi zatečeni i zatočeni, pa se dijele na naše i vaše, na snobove i robove, na desne i lijeve, na partijaše i mantijaše, na udbaše i robijaše…
Teško zemlji u kojoj zanoćiše hrabri i iz koje bježe mladi i najbolji. Sve nas je manje za domovinskim stolom! Ova vlast nije od naroda. Ovoj državi i narodu može samo Bog pomoći!
Udruga Hrvatski Ratnik