Piše: Lili Benčik
Vladajući se, po mom mišljenju, da imaju imalo savjesti, etike i morala, ne bi UOPĆE trebali pojaviti u Vukovaru. Nitko! Ni Predsjednik Vlade, ni Predsjednik države, ni Predsjednik Sabora, a ni cijela njihova svita. Nisu dorasli, nisu zaslužili koračati tim herojskim gradom. Svojim političkim djelovanjem, svojim životopisimaa nisu zaslužili koračati ulicama koje su heroji Vukovara branili. Nisu, ma koliko mi tko zamjerio, ali definitivno nisu dostojni tih ljudi.
Svojim prisustvom samo srozavaju njihovu hrabrost i junaštvo!
Vukovar je simbol hrabrosti, simbol herojstva, simbol ljudske volje i želje za slobodom, simbol požrtvovnosti, simbol obrane od sila zla!
A to zlo, zvano SRPSKI SVET nije pobijeđeno. To zlo i dalje ruje, i dalje provocira i dalje nije ništa naučilo. Nije naučilo da se jedan narod ne može uništiti unatoč ogromnoj sili, razaranju, uništavanju svega što predstavlja njegov identitet, njegov jezik, vjeru i kulturu.
To zlo ima svoju petu kolonu u Hrvatskoj i upravo zato vladajući nemaju moralno pravo koračati Vukovarom, jer suradnjom s tim zlom svi se poginuli okreću u grobu.
Za što su život dali? Za što su po logorima u Srbiji podnosili teška mučenja, torture, ponižavanja i smrt?
Zar zato da ulicama njihova grada koračaju kolaboracionisti, bez imalo pijeteta prema njihovoj herojskoj borbi za život dostojan čovjeka.
I sada Vladajući, ali i njihovi poslušnici, licemjerno govore o nekom jedinstvu? Kojem jedinstvu? Zar s agresorima?
32 godine ne priznaju državu za koju su se branitelji Vukovara borili i izborili.
32 godine njima je glavni grad Beograd iz kojega su krenuli tenkovi obasuti cvijećem na Vukovar.
32 godine za njih je Vukovar “OSLOBOĐEN”.
32 godine šute o masovnim grobnicama.
32 godine ne priznaju logore po Srbiji i nisu platili ratnu odštetu.
32 godine nisu vratili medicinsku dokumentaciju uzetu iz Vukovarske bolnice.
32 godine nisu vratili umjetničko blago koje su pokrali i odnijeli u Srbiju.
32 godine još ima nestalih,
32 godine djeca uče u odvojenim školama, 32 godine!?
Ništa od navedenog u 32 godine nisu riješili i onda se vele-važno dovezu u skupocjenim limuzinama s pratnjom i osobnim čuvarima kako bi koračali ulicama grada po kojima su se heroji borili, za svaku ulicu i svaku kuću, bez dovoljno streljiva, bez dovoljno hrane i lijekova, i bez luksuznih limuzina i osobnih čuvara.
Da imaju imalo obraza, savjesti i srama ne bi se pojavili. Narodu, koji će u Vukovar doći iz cijele Hrvatske odati pijetet i poštovanje poginulim braniteljima, njihova pojava ništa ne znači. Pogotovo zato što licemjerno dođu samo se pokazati sa svojom svitom i gomilom policajaca koji ih od tog naroda “čuva”!?
Svim poginulim braniteljima Vukovara, Škabrnje i cijele Hrvatske, njihovim obiteljima i obiteljima nestalih moje duboko poštovanje, čast i zahvalnost!
Laka im hrvatska zemlja! Počivali u miru Gospodnjem!
Cijeli članak možete pronaći na poveznici ovdje.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Udruga Hrvatski Ratnik
Sve točno, ali “NE TEMA”, završen moj komentar ????????????????
Nama su Srbi, kroz vjekove bili i ostali prirodni neprijatelji, ali oni kao takvi nisu, niti će ikada biti najveći problem Hrvatskoj domovini. Nikada nas nisu pobjedili niti će nas ikada pobjediti.
Najveći neprijatelji naše domovine, smo mi sami ili točnije domaći izdajnici ili kako su ih naši stari zvali “izrodi”.
To je karcinom maligni koji je prirođen našem hrvatskome genu.
Osim toga i ovo moramo znati, puno se stranaca sakrilo ispod hrvatskoga imena i prezimena a to su u biti kukavičija jaja iz drugog plemena. Oni takvi kakvi jesu vode revolucije u ime Hrvata, prestavljaju se kao veliki domoljubi a u biti su samo prevara i zabluda puku neukom.
Rado bih ih sve prozvao, ali će nakon toga oni mene prozvati, progoniti će me i prijetiti mi.
Bitka može klonuti i stati ali rat neće nikada prestati između nas i njih. To je ona vječita borba između dobra i zla. Sve da ovi i nestanu ispreda naših očiju, doći će drugi, možda još i gori od ovih. Sotona od kada je stjeran sa neba, vojači svoju vojsku, u svim narodima kroz cijelu povjest paloga čovjeka.
Što nam onda preostaje, doli boriti se. Kada nam snage nestane, kada nam teret života leđa savije, mi baren imamo Gospodina, koji naše breme može staviti na svoja božanska leđa, a što će oni jadnici i bjednici.
Tko će njima pomoći kada kazajka života stane, kada vječni sudac na sud ih pravedni pozove.
Znajući ono što oni ne znaju, ja ih mogu samo žaliti, jer mi smo pobjednici i onda kada gubimo, sve dok se na božjoj strani borimo.