Piše: Damir Katulić
Neke od glavnih odlika koje nas definiraju kao osobe to su naši talenti, odgoj, moral, tjelesne predispozicije… ali i situacije kroz koje smo prošli te iskustva koja smo na taj način stekli. Što se tiče iskustava, nešto slično vrijedi i na nivou obitelji, grupe ljudi ali i cijelog naroda. Dakle po naravi stvari, stečena iskustva trebala bi nam, barem teoretski, na svim nivoima poslužiti za donošenje efikasnijih i mudrijih odluka. No da li je to uvijek baš tako?
Vjerujem kako je svima poznata izreka pisca Franca Kafke kako: “Oni koje ne pamte prošlost, osuđeni su na to da je ponavljaju.” Imajući navedenu izreku u vidu, interesantno ju je povezati s tezom kako su ljudi skloniji pamtiti lijepe stvari a zaboravljati one ružne. I dok ovo posljednje ima smisla na individualnoj osnovi, jer nam taj mentalni refleks često pomaže da neke traumatične događaje u životu zaboravimo i “krenemo dalje”, smatram kako zaborav na nivou naroda nije blagoslov nego predstavlja potencijalnu nacionalnu ugrozu, da ne kažem pogibelj. Štoviše, uvjeren sam kako je opasnost od zaborava proporcionalna njegovom vremenskom trajanju, pogotovo za male zemlje kao što je Hrvatska.
Što želim time reći?
Kratkoročni politički zaborav je nešto s čime se svakodnevno susrećemo. Svaki dan smo svjedoci kako nas mediji obasipaju bezbrojnim aferama naše vladajuće i oporbene političke elite. Čisto kao mentalni izazov, pokušajte se prisjetiti svih afera za koje ste čuli ili ih pročitali u tisku tijekom posljednjih, recimo, 2-3 mjeseca. Da li se možete sjetiti svih, ili barem nekih imena, ministara koji su smijenjeni (i zašto su uostalom smijenjeni) tijekom posljednjih 7 godina? Ili nešto malo lakše, koja je bila zadnja tema oko koje se vodio verbalni obračun između Predsjednika i Premjera RH?
To su sve primjeri kratkoročnog političkog zaborava koji kao takvi, iako obično nemaju neku “sudbinsku težinu” za život nacije, ipak na nju ostavljaju vrlo konkretne tragove: frustriranost, malodušje, rezignaciju… Usprkos navedenom, kada hrvatski birači izađu na izbore i biraju svoje političke predstavnike onda je, paradoksalno, njihov izbor često primjereniji pamćenju “zlatne ribice” nego informiranih birača.
No, u demokratskim i koliko-toliko stabilnim društvima, kratkoročni politički zaborav i ne mora biti fatalan. Barem u teoriji uvijek će doći drugi izbori a time i prilika za neki “novi početak”. Daleko opasniji je onaj dugoročni zaborav koji za posljedicu može imati dovođenje u opasnost same opstojnosti nekog naroda i države u kojoj on živi.
Ovo je, nažalost, situacija i s našom zemljom koja se nalazi na području gdje su je, povijesno, gazili sa svih strana svijeta. Ovisno o afinitetu čitatelja, možemo se vratiti u drugi svjetski rat, prvi svjetski rat, odnosno do francuskog upravljanja Dalmacijom i ukidanja Dubrovačke Republike, ili pak do vremena Osmanlijska osvajanja… ili u neki drugi povijesni period po izboru. U svima njima Hrvati su stradavali i ginuli, stoga hrvatsku povijest treba pamtiti i držati je podalje od zaborava.
Unatoč tome, čak i ako postoji neko racionalno pojašnjenje zašto dio hrvatske povijesti pada u zaborav, ne vidim apsolutno nikakav razlog da se naša recentna povijest, konkretno Domovinski rat na kojem je nastala moderna hrvatska država, ne cijeni na način primjeren njegovom značaju. Domovinski rat temelj je naše današnje državnosti i to je fakt koji treba biti razvidan kako u školskom kurikulumu tako i u svakodnevnom životu.
Neposredno pred nama proslava je još jednog Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Sjećate li se početka “Oluje”? Granatiranja Zagreba? Da li se možete prisjetiti osjećaja koji ste imali kada se hrvatska zastava razvila na Kninskoj tvrđavi? Ili je sve prekrio zaborav.
U “Oluji” su ukupni hrvatski gubici iznosili; 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314. I zato… za njih se pomoli, nek’ mi braća znaju, heroji se nikad(!)… ne zaboravljaju…
Udruga Hrvatski Ratnik / Udruga Hrvatsko BILO
A što je sa žrtvama iz 2. svj. rata!? Zaboravlja li se to? Je li sad Hrvatska samostalna? Je li bila ijednog dana od odvajanja od Yuge?! Ne umanjujući žrtvu hrvatske vojske i civila iz zadnjeg rata gdje je Hrvatska dobila “samostalnost”, po čemu bi to taj rat trebao biti temelj “moderne” Hrvatske?! Što je to “moderna” hrvatska država!? Zašto taj temelj ne bi bio u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske? Ili u vrijeme kralj Tomislava ili Petra Krešimira? Zašto taj temelj ne bi bio povijesna zaboravljena uspostava Hrvatskog kraljevstva u vrijeme “seobe Slavena” tj, dolaska Hrvata (u većem broju) u državnom smislu na Jadran, puno prije stoljeća sedmog? Zašto temelj hrvatske državnosti ne bi bila Velika Horvatya kojoj je glavni grad bio Krakov a o čemu je govorio i pokojni Šime Đodan!? Bi li bilo hrvatske zastave u Kninu da se nije prije toga vijorila na Petrovaradinu, Sarajevu i Mostaru? Bi li bilo “moderne” Hrvatske da ne postoji i ona koja više nije “moderna”?! Što sa hrvatskim kraljevstvima prije toga? U koju skupinu ona spadaju? Ako ne temelj, onda što? Prva ploča, druga ploča ili tavan? U građevinskom smislu, loše bismo prošli u gradnji kuće kad bi temelj stavljali pod krov, kao što se sad radi sa Hrvatskom! Jer, nije sve u zaboravu! Mnogo je toga i u neznanju! Pa, skidajmo onda sloj po sloj, poklonimo se svim žrtvama, otvorimo rudnik Pečovnik, otkopajmo cijeli tenkovski rov na Teznom i postavimo stvari na svoje mjesto! Najgore od svega što se Hrvatu i Čovjeku može dogoditi jest da prešuti žrtve svoga naroda, da sam sebe cenzurira jer mu je gen časti i dostojanstva zapeo kod nekog palog pretka! Pa sad ima “modernu” državu i “moderan” pogled na svijet! Pa radije uzme mrvice koje mu dadu Briti i Ameri nego da posegne za svojim po cijenu krvi! Ili položaja!
Bog i Hrvati!
Bog i Hrvati!