Piše: Jozo Krajinović
Da mi vjera u živoga Boga nije jaka kao što jest, već bih klonuo i pao u apatiju kao vjernik i katolik. Ali moja vjera i moja spoznaja daju mi sasvim drugu sliku o svemu što mi oko ne vidi i uho ne čuje. Temelji Crkve nisu niti na Petru niti na Jakovu već na Kristu, jedinorođenome sinu Božjem. Da je na Petru nestala bi kao snijeg za prvog proljeća, da je na Jakovu još uvijek bi se tražilo mjesto više, da je po Tomi još bi rane boljele.
Rimsko carstvo je na Petru, a u zadnje vrijeme i babilonska bludnica. Po djelima će vas vašim prepoznati, a djela Franjina tako mirišu na Sodomu i Gomoru.
Danas u ovo gluho informatičko doba, kada je smeće od informacija dostupno palom čovjeku, nebo se zatvorilo od smrada Babilona da se riječ Božja jedva čuje. Zbog svih tih silnih informacija, najviše s jedne strane, ne vidimo pravu istinu.
Svaki drugi čovjek ima neku vrstu depresije. A reći ću vam i ovo, vrijeme u kojemu živimo nije niti po čemu gore niti bolje od minulih vremena. Od 20 papa jedva da su trojica valjala pa je opet Crkva Kristova opstala.
Otac nebeski je sakrio nebeske tajne od mudrih i umnih, a dao malenima. Zato su kardinali mudri ujedno i ludi, dok na kraju sela, u polutami, uboga udovica kleči i moli. Oko nje roj anđela stoji dok je Isus u svom zagrljaju tješi. Od kud bi oni znali što je ljubav i što je vjera ako im nije dato odozgor.
Dok se magla diže da nam sunce skrije, Bog Otac svemogući uporno razdire brane nebeske i viče “Gdje si Adame?”.
Što nam je činiti u ovu ranu jesen dok se lišće sperma da napusti krošnje, jer soka više nema i zima će, najlakše mi je opisati kroz ovu malu priču u kojoj se svatko pronaći može.
U jednoj ulici na kraju sela, gori kuća, sva u plamenu. Zidovi su već sagorjeli i krov se ruši. Vatrogasci stoje bespomoćni. Na obližnjoj krošnji ptice sve to promatraju sa sigurne udaljenosti. Samo se jedan vrabac odvaži, sleti do obližnje lokve i jedva da dvije kapi uzme u svoj maleni kljun, nadleti nad zgarište i proli te dvije kapi vode i ponovo se vrati na krošnju među druge ptice. I svi ga u jedan glas napadoše i osudiše:
“Što se ti praviš lud, zar misliš da s dvije kapi vode možeš ugasiti požar dok svi ti vatrogasci nemoćno stoje?”
A on im blaga i ponizna srca odgovori: “SAMO DA SE ZNA NA ČIJOJ SAM STRANI.”
Baš zato, kako ja, a tako i vi, živite da se zna da smo na Božjoj strani, sve drugo je manje bitno.
Franjo širi floskule o lažnom oprostu, a tko će njemu oprostiti, pitanje je sad, a bit će pitanje i tad. Život je tako kratak da se isplati samo dobra djela činiti, vrijeme tako brzo prolazi da nećemo stići sve na vrijeme popraviti.
O kako mi teško bi kad čujem da kažu Boga nema, dok iz mene vri Božja sjena.
Teško je Božju ljubav sakriti, kad je jednom spoznaš i osjetiš teško je šutjeti. Kao što Tin reče: “Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavonjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik s krovova!”
“Boga nema reče bezumnik”, ta mnogi su ga uzalud tražili, učili i mučili se da bi Boga naučili, ali pritom ne znajući da Bog nije broj s 5 nula, nije niti s 10 nula, već neograničen niz našem umu neshvatljiv i nedokučiv.
Često su znanstvenici, poglavito filozofi, poput uboga čovjeka koji hoće svojim dlanovima nebo dotaći. Propinje se na prste, penje na krovove, i brda su mu nisko da nebo dodirne, da spozna i upozna.
A s druge strane samo oči otvori i gle nebo ispred njega stoji. Tako i filozofi, umišljeni u svoje znanje pokušavaju upoznati Boga i nebeske tajne. Samo lutaju u krug i kradu Bogu dane, a da znaju srce otvoriti, kleknuti i u tišini se pomoliti, shvatili bi da im je Bog na dohvat ruke.
Još je jedna slika o Bogu tako jasna da ju ne mogu zadržati samo za sebe. Često mi se ljudi tuže da Boga nema, svugdje su ga tražili ali nikako ga ne pronalaze. A tako je jednostavno da ne može biti jednostavnije. Bog je Otac svemogući, izvor svakog dobra i ljubavi. Najlakše ga je našem umu shvatiti ako ga s redateljima na zemlji usporedimo.
Dok je dijete još malo često se skriva u krilu maminom, i nikada neće pomisliti da mame nema. Djeca nikada neće posumnjati da Boga nema. Onda dolaze oni prvi koraci, mama nas drži za ručice s prednje strane, da ih dobro vidimo, da se ne bojimo a strah nas je hodati. Čim se malo oslobodimo mama ruke širi ali nas još uvijek njena ruka vodi. Sada kada smo na noge stali još su ruke raširene, još nas njena sjena prati.
I tako vrijeme prolazi, jedna se djeca okreću dok druge put prati. Tako i Bog svemoguću, poput mame, uvijek će uz svoju djecu stajati. Tek onda kada dijete padne shvati da Bog pored njega stoji. Zato se okreni sine pa ćeš i ti znati da Bog postoji.
Udruga Hrvatski Ratnik
Bravo! Sve lijepo napisano i pogođđeno u srž.