Piše: Mario Škorin
Iako je to demokracija na najbanalniji način, ona prestaje onog trenutka kad netko ocijeni da treba prestati. Tako u djeliću sekunde nestaje civilizacijski doseg kad se preko puta prosvjednika pojave tenkovi, interventna policija i vodeni topovi. A koga oni čuvaju, i od koga? Što je to poredak? Zanimljivo, policija u tom slučaju čuva one protiv kojih se podigao narod, upravo onaj koji je, navodno, za njih glasao!
Slijedom jednostranih medijskih napada na razum hrvatskog građanstva ne mogu ne komentirati sustavan napor mijenjanju povijesnih činjenica i ukopavanju laži u svrhu uspostavljanja sustava u kojem niti narod vlada niti je ikoga briga za njega. Iako to niti nije cilj prirode medija kao interaktivnog alata demokratskog društva, upravo bi kontinuirana i pravovremena interakcija medija i demosa bila ono što bi trebalo činiti primijenjenu demokraciju u svakodnevici.
Jednostavnijim rječnikom, namjesto da serviraju zacrtani okvir vijesti o događajima ili podacima, mediji bi trebali koristiti kontakt program u svrhu iznošenja mišljenja i druge strane tj. Demosa kojem se te vijesti serviraju.
Dakako, povratna informacija bila bi živa riječ a ne filtrirani tekstovi putem SMS-a ili društvenih mreža. Tako bi na neki način došlo do javne rasprave, upita i pojašnjenja o mnogim stvarima, bilo prošlim, bilo budućim.
Ono što je sada aktualno, bilo da je to kronično, bilo da je dimna zavjesa iza koje se događa nešto drugo, jest i opet nerazriješena povijest Hrvata koja je maglovita, nedovoljno istražena, nedovoljno zastupljena i pretjerano konstruirana, a da bi bila razriješena na povijesno zadovoljavajući način, u čemu mediji imaju ulogu kreatora i filtera, bilo da je to po nalogu vlasnika, bilo da je po nalogu vladajućih struja, što primarno ne znači i trenutačno politički izabranih osoba u vlasti, bilo da je iz razložnosti političke korektnosti i autocenzure.
U slučaju medijske demokratičnosti i interaktivnog djelovanja u smislu obrazovanja i točnog obavještavanja pučanstva, a kojeg za sada možemo samo priželjkivati, izbjeglo bi se barem jednostrano vrijeđanje osjećaja samo jedne grupacije dok za sve ostale, koji bi se određenim izjavama i događajima mogli naći uvrijeđeni, nitko ne bi brinuo jer su sustavno drugorazredni, gurnuti na margine.
U praktičnom primjeru posvemašnjeg licemjerja medija kao alata promjene svijesti i kreiranja lažne povijesti, opet se našao slučaj Mesić, Jasenovac te holokaust kao židovski alat protiv svih koji imaju nešto reći, i Križni put, Bleiburg i holokaust Hrvata, smišljeni genocid koji se od strane medija sustavno prešućuje.
Tako Manuel Castells u svojem umreženom društvu vidi način na koji moćnici kontroliraju globalnu komunikacijsku mrežu i većinu medija putem kojih se istina može iskriviti ili prešutjeti u svrhu određenih ciljeva korporativnog društva koje je ekonomski i politički globalno a ne nacionalno, a K. Popper vidi to globalno, otvoreno društvo izvan nacionalnih okvira te njegove neprijatelje i načine na koje su se kroz povijest pojedine vlasti obračunavale s njima.
U novije je vrijeme tako popularna multidisciplinarnost koja je toliko kompleksna i suptilna, lančano povezana da je praktično nemoguće isticati jednu a ne spomenuti drugu funkciju koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću pa su tako demografska slika države, ekonomija, pitanje izbjeglica, ravnopravnosti spolova, prezaduženost radničke strukture te mediji koji o svemu tome na posebno kreiran način izvješćuju, samo dobro strukturirani fragmenti jedne kompaktne slike koja se može vidjeti samo ako se ti fragmenti pravilno poslože.
U tu svrhu i postoje mediji. Da se slika ne bi vidjela i da bi događanja oko demosa, koji u demokraciji načelno vlada, bila što mutnija i neprepoznatljivija a povratna informacija toga istoga demosa, ukoliko se tome usprotivi, izostala. Postojanje društvenih mreža u tom smislu opravdano je u izvještajne svrhe jer je prepoznata narcisoidnost ljudske rase te, u bezličnom društvu, težnja za isticanjem, pa skoro svatko ima svoj dosje dostupan sa skoro svim relevantnim podacima potrebnim onima koji tu aktivnost prate.
Stoga je i isticanje osobnih stavova, isticanje grupnih ili nekih drugih stavova u političko-sigurnosnom smislu s jedne strane poželjno jer se time definiraju kritične grupacije na koje treba obratiti pozornost, a s druge strane praktično pacificirane, razoružane i marginalizirane, upravo zbog prethodnog, upravo stoga što to svatko vidi i reagira na određeni način, po potrebi posla. A taj se posao dobro vidi prilikom svakog narodnog bunta. Jer, u duhu demokracije, dozvoljeni su samo mirni prosvjedi, oni koji ni na koji način neće poremetiti poredak stvari, osim smanjiti nivo adrenalina kod prosvjednika.
I, iako je to demokracija na najbanalniji način, prestaje onog trenutka kad netko ocijeni da treba prestati. Tako u djeliću sekunde nestaje civilizacijski doseg kad se preko puta prosvjednika pojave tenkovi, interventna policija i vodeni topovi. A koga oni čuvaju, i od koga? Što je to poredak? Zanimljivo, policija u tom slučaju čuva one protiv kojih se podigao narod, upravo onaj koji je, navodno, za njih glasao! Najčešće nije već je raznim konstrukcijama, medijskim obmanama, političkim dogovorima i zakonima o čijem donošenju nitko nije pitao narod uređeno da uvijek isti ljudi budu na vlasti i uz vlast! Iako vlast proizilazi iz naroda i njemu pripada! Bar tako piše u Ustavu RH.
No, koga za to briga ako poredak postavi svoje ljude na mjesta koja sudskim odlukama učvrste njihove pozicije, a bilo koji pokušaj referenduma proglase neustavnim jer narod ne može odlučivati o svim važnim pitanjima!!! Koji apsurd! Narodu pripada vlast ali ipak ne može odlučivati!
I, što ostaje? Poklopiti se ušima, pobjeći ili što treće?
Tko na kraju zaokruži cjelinu i na tortu doda glazuru’? Opet mediji. Isti oni koji vam ne dozvoljavaju da in vivo, u temeljnom duhu demokracije kao vox populi, izrazite svoj stav, kritički promišljate i urbi et orbi iznesete svoje osobne stavove na neku temu. Pa reagirate jer ste nečim povrijeđeni. No to se, ako se kojim slučajem gdje i pojavi, siječe u montaži. Jer mediji već imaju svoj stav. Onaj kojeg im je dao poredak! U kojem narod ima vlast ali ne može odlučivati!
Tako se sustavno plasira i teza o holokaustu Židova a koji je dobio svoj zamah poglavito romanom Exodus, Leona Urisa, te napuhavanjem broja poginulih od nevjerojatnih šest milijuna unatoč tomu što su dostupni podaci koji izrijekom spominju 271.000 ukupno mrtvih u cijeloj Europi u svim logorima tijekom cijelog rata te službenom obznanom Međunarodnog Crvenog Križa koji je priču o holokaustu proglasio najvećom prijevarom 20-og stoljeća, te da na području Europe tada nije ni bilo ukupnog židovskog stanovništva koje bi približno zadovoljavalo tu brojku.
Istovremeno kroz guranje te „istine“, postavlja se pitanje čiji su mediji na teritoriju RH koji odbijaju svaku primisao o spominjanju sve većeg broja dokaza o smišljenom genocidu nad Hrvatima kojih je, samo u prvom mjesecu poraća, samo na teritoriju Slovenije sustavno pobijeno skoro 200.000, tek nešto manje od brojke svih stradalih po svim logorima Europe tijekom cijelog trajanja rata, kako to tvrdi MCK.
Imajući to u vidu nemoralnost kreatora povijesti i njihovih glasnogovornika medija nedvojbena je. Podjednako i politička korektnost upravo onih koji se nastoje istaknuti kao najveći čelnici RH, domoljubi koji niti riječi nisu rekli o hrvatskim žrtvama ističući one koje su u većini izmišljene i kojima je svrha samo jedna a to je uspostavljanje jednog već zacrtanog režima koji s demokracijom ima isto toliko koliko i Aristotel s kvantnom fizikom.
Sramotno prešućivanje hrvatskih žrtava u sklopu svih kojima se klanjamo s pijetetom, u demokratskoj, parlamentarnoj državi, ravno je izdaji nacionalnih interesa i teško da se ikako drugačije može protumačiti, koliko god to bila politika. Ona politika kojoj nije stalo ni do čega što nosi hrvatski predznak. Posebice kad je u pitanju istraživanje o sječi Hrvata i klanjanje pred masovnim grobnicama s desetcima tisuća tijela, upravo tamo gdje leži većina hrvatskih kostiju jer za mnoge nikada nećemo saznati gdje su! Uostalom, argumentacije radi, prekopajmo i provjerimo, i prestanimo živjeti drogirani medijima i njihovim nalogodavcima. I dajmo u medijima značaj i osudimo doista taj holokaust nad Hrvatima a ne da takve vijesti dobiju 5 ili deset sekundi prostora s deklarativnom osudom poretka kojem nije ni na kraj pameti išta mijenjati!
Isto tako, nedvojbeno je da je i navodno najveći društveno-civilizacijski doseg RES PUBLICA, te njen alat demokracija, samo dobro napuhani veliki balon vidljiv svima, te da je i to, među inima, jedna od najvećih prijevara i da narod niti je ikad imao demokraciju niti ima bilo koji oblik vlasti.
Međutim, unatoč svemu rečenom, taj balon, kao i svi drugi baloni, ima jednu manu. Blagim dodirom tanušne igle lako pukne, uz veliki prasak! Uza sve rečeno teško se oteti dojmu da je apsolutističko kraljevstvo, izvan konteksta vremena, barem korak pred republikom i demokracijom. Zato su i rušena sva ta kraljevstva koja se nisu pristala povinovati tom galopirajućem zlu, bilo da se naziva ravnopravnost, komunizam, džihad, globalizam ili vatikanizam! Jer demokracija ionako služi samo tomu da se ne čuje glas inteligencije.
No kolo sreće i povijesti neprestano se vrti. Kako se nitko ne rađa kao kralj ni kao siromah pa onaj tko je do jučer bio u skrletu sada je u dronjcima, uputno je zapitati se, diše li među nama novi mesija, neki novi Tomislav, Petar Krešimir ili Mojsije, svi odreda genetski Hrvati barem dijelom, sudeći po zavidnoj razini napora nekih struktura za što većim smanjenjem stope rađanja u Hrvata? Mediji bi to sigurno popratili obimnim izvješćem! A još raspravljamo o tome što je zadesilo Egipat!
U međuvremenu Hrvatskom vladaju kojekakvi Merkeli, Junckeri i Moroni, MI6 i slične strukture te njihovi poslušni aparatčici proistekli iz te komunističke kloake koji svakim svojim idućim činom gaze sve dublje u veleizdaju države i naroda, vlada mafijaška duboka država, besplodni i bespolni aktivisti kao alat demontiranja Države, vlada paralelna duboka država, paralelni zapovjedni lanac o kojem i o kojima mediji ne pričaju niti smiju pričati ni promišljati kritički, osim ako to nije u službi te postojeće vlasti.
Ima li to veze s demokracijom ili je i sama demokracija dimna zavjesa i privid narodne vlasti koja će istom biti ugušena represivnim aparatom ukoliko joj se ta vlast koju je navodno izabrala. A nije. Jer se „veliki poslovi“ ne ostavljaju narodu koji ništa ne zna.
Poglavito hrvatski narod kojem je pobijeno pola stanovništva, od toga 90% inteligencije. A mediji mudro šute. Jer, tko zna tko će sutra zasjesti na vlast. Hrvati sigurno neće, misle. Njih smo se riješili! No, sutra je novi dan! Oni koji su odabrali stranu, grist će do kosti! A kolo sreće se okreće. Da ne bi bilo – mi smo samo radili svoj posao! Makar on u svojoj srži imao jedinu svrhu razbijanja nacionalnog korpusa i umrtvljivanja ionako već posrnulog i grogiranog duha! No, dok je sjemena, bit će i šume!
Posijat ću sjeme vaše, kaže Gospodin… Ono zasađeno u nezagađenoj, zdravoj zemlji, daleko od crvenoga otrova…
Udruga Hrvatski Ratnik