Objavljuje Hrvatski Ratnik
Da ste me pitali prije pet godina, rekao bih vam da su utakmice reprezentacije, koncerti Thompsona… ‘kruha i igara za sitnozubu raju’. Danas razumijem da su oni personifikacija hrvatskog duha koji se još jednom opire anacionalnim težnjama izdajica da nas utope u globalističkom mulju… – piše Ivan Pokupec na Facebooku objašnjavajući svoje sazrijevanje u shvaćanju hrvatske stvarnosti i problema naše nerješene prošlosti…
Dosta često pojedinci komentiraju određene naše objave kao glupo i nepotrebno vraćanje u prošlost umjesto da se posvetimo sadašnjosti.
Isti znaju komentirati i naše navijanje za reprezentaciju i podržavanje Thompsona kao zabavu za ovce ispranog mozga kojima se sprema eutanazija a ovčice ogrnute hrvatskim zastavama skaču na svaki pogodak preplaćenih reprezentativaci ili iz sveg glasa pjevaju ‘Ako ne znaš šta je bilo’ kao da je sve u najboljem redu.
Ivan je nakon dosta lutanja shvatio u čemu je bit i zašto smo takvi, priznao svoju naivnost i napisao ovaj članak koji donosimo…
Bili smo brutalno naivni
Gledam povijest objava od prije samo 5 godina i fascinantno mi je koliko sam se promijenio, oslobodio od tuđih mišljenja…
Kada sam vodio Slobodnu Hrvatsku i ova je stranica bila u službi afirmacije te priče, uvijek se gledalo da budemo umjereni, da podilazimo većini. Što je i logično za jednu političku stranku koja se pokušava probiti na tržištu.
Daleko od toga da je naša priča bila negativna ili loša. Nimalo, borili smo se srcem i (uglavnom) za prave stvari.
Ali bili smo i brutalno naivni.
Vodio sam borbu protiv HDZ-a, ali nisam poznavao njegovu povijest i nisam ga percipirao u skladu s time, kao plavi ogranak SKH. I dok sam furao tu priču nisam razumio da taj ogranak ne pobjeđuje jer je dobar, nego jer je alternativa lošija. Danas mi je, s pojavom organizacija poput Nemožemo i Neradničke fronte, to sasvim jasno.
Također, trudili smo se voditi neideološku priču i baviti se ‘važnim pitanjima’, ‘okrenuti se budućnosti’. Ne shvaćajući da se ne može ići naprijed preko tepiha koji je planinski niz od svih neriješenih povijesnih pitanja, nepravdi i neriješenih zločina koji su samo gurnuti pod njega. Čovjek mora imati osjećaj zaključka napisanih poglavlja da bi se mogao posvetiti pisanju novih.
Isto tako, SH je djelovala u vremenu koje nije bilo obilježeno kulturološkim ratovima. I iako smo uvijek kao opcija bili na pravoj strani – pa i u vrijeme korone – funkcionirajući na taj način ne bismo imali muda zauzeti dovoljno čvrste stavove po pitanju strategija kulture smrti koje su danas aktualne. Čak je već 2019. riječki ogranak uvjetovao moju poziciju supredsjednika time da prestanem biti aktivan u pro-life inicijativama. Što sam glatko odbio.
Možda je područje na koji mi se ipak um najviše otvorio, otkad me nije briga što će tko misliti i kakav ću rezultat na izborima postići, famozna općeprihvaćena negativnost po pitanju prosječnog života u Hrvatskoj.
Tada sam stvarno vjerovao da su ljudi masovno gladni, da tisuće kopaju po kontejnerima… I to me jako opterećivalo, ta slika moje zemlje kao vrlo siromašne, u kojoj se ljudi bore za opstanak, a ja im ne mogu pomoći dok god nisam u nekom obliku na vlasti.
A onda sam malo putovao po Zapadnoj Europi i Americi… I shvatio da je Hrvatska još uvijek jedno od najboljih mjesta za život na svijetu, u presjeku ekonomskih mogućnosti i stila života. Da se, u usporedbi s Rimom, Parizom, Bruxellesom, Barcelonom, Los Angelesom, San Diegom… u Hrvatskoj u prosjeku živi ODLIČNO. I da volimo puno kukati, nezahvalni za to što imamo.
I povijesno gledano, danas smatram da se u Hrvatskoj nikada nije bolje živjelo nego danas. Štoviše, stotine generacija su živjele i umirale ne mogavši ni sanjati izobilje u kojem danas žive moja djeca. Uključujući i moju generaciju koja je Milka čokoladu prvi put u životu vidjela u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, a danas ih u svakom supermarketu ima na jednoj polici više nego što je ukupno bilo robe u malim kvartovskim trgovinama kada smo bili djeca.
Naši roditelji su nadrapali zapevši između dva sistema. No oni su barem imali djetinjstvo i mladost. Moja generacija je djetinjstvo provela u ratu, a ostatak života provodi u borbi da stvori nešto za iduću. No ta iduća zato danas ima nepregledno more mogućnosti: od radnih mjesta koja nikada prije nisu postojala, do onih klasičnih u kojima danas svaki poslodavac traži radnika. Klinci danas doslovno mogu birati što žele raditi, samo moraju htjeti raditi.
Da ste me pitali prije samo pet godina, rekao bih da je Hrvatska zemlja bez perspektive i bez mogućnosti.
Danas, kada sam vidio kako funkcionira svijet izvan nje i kada gledam kako globalizam pokušava proždrijeti i nju, smatram da je Hrvatska dijamant koji treba ljubomorno čuvati. Predivna zemlja krcata prilikama i potencijalom.
Danas sam puno veći domoljub negoli tada. Svjestan koliko je lažno domoljublje dežurnih ‘domoljuba’, s puno više ljubavi, zahvalnosti i pozitivnosti gledam na ovu zemlju.
I puno sam radikalniji u želji da ju sačuvam od neokomunističke global-gamadi.
Da ste me pitali prije pet godina rekao bih vam da su utakmice reprezentacije, koncerti Thompsona i javni vjernički susreti ‘kruha i igara za sitnozubu raju’. Danas razumijem da su oni personifikacija hrvatskog duha koji se još jednom opire anacionalnim težnjama izdajica da nas utope u globalističkom mulju, da nestanemo kao narod, povijest i kultura te postanemo dio te nakazne, amorfne mase.
I još jednom će polomiti zube na hrvatskom ponosu i prkosu, kao toliko puta u povijesti.
Slobodna Hrvatska će se ostvariti, ne treba ni mene, ni istoimenu stranku. Treba samo silu koja ne zna kada joj je pametno stati i odustati.
Ivan Pokupec/Facebook
Udruga Hrvatski Ratnik