Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i ne psuje Boga ni svetinje
https://t.me/hrvatskiratnik [email protected]

Komentari

6 komentara
Ostavite vaš komentar

6 komentara
  1. Sofija Naletilić Penavuša (Mokro, Bosna i Hercegovina, 6. siječnja 1913. – Široki Brijeg, 22. lipnja 1994.), hrvatska i bosanskohercegovačka naivna kiparica. Sofija Naletilić, poznata kao baka (baba) Penavuša, rođena je u Mokrom 1913. godine. Nadimak Penavuša dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.

    Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njezina ranog djetinjstva, osobito za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad. Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju kako bi ih spasio od gladi. Nije nikada išla u školu, nego se u desetoj godini života sama opismenila. Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Godine 1942. postala je udovica i otada je nosila crninu koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac. Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu. Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove. Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina. Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu. Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“.

    Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira. Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi. Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).

  2. Naša dijaspora nam je neprocjenjiva, svakako podržavamo nastojanje svih naših ljudi iz dijaspore da se vrate domu svome i učinit ćemo sve što je u našoj moći, naravno uz Božju pomoć, da se to dogodi što prije.

  3. Poštovani gospodine Jakiću, vi Hrvati iz Dijaspore ste dobrodošli u našoj i vašoj Domovini, investirali vi u nju ili ne. Ono što mi želimo i moramo napraviti je direktna demokracija, odnosno da Narod odlučuje o svim bitnim pitanjima u državi po uzoru na Švicarsku. A ono što je najvažnije vezano za sigurnost bilo čijih ulaganja, i općenito problem svih Hrvata, je riješenje problema korumpiranog pravosuđa, a to jednostavno riješimo tako da Ustavni sud ukinemo, a da sve suce Vrhovnog suda, i predsjednike nižih sudova, te državne odvjetnike bira izravno Narod na izborima. Naravno, moramo napraviti i reset zakonodavnog okvira i urediti ga tako da sve bude podređeno Narodu kao vrhovnoj vlasti u zemlji. Iznad Naroda je samo Bog Stvoritelj, a svi državni dužnosnici su tu samo da služe Narodu i da upravljaju imovinom koju nam je Bog darovao. To su glavni ciljevi Udruge Hrvatski Ratnik. Osim toga plan nam je i vratiti kliznu kvotu i uvesti dopisno ili elektronsko glasovanje za dijasporu, a u HR obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane. To su neke glavne stvari, ostale se odnose na ekonomski napredak zemlje koji slijedi potom. Pozdrav i svako dobro.

  4. Poštovani gdine Jakić,
    ako i dalje budete pisali komentare velikim slovima, sve ću ih izbrisati. Ako niste upoznati s osnovnom kulturom pisanja, reći ću vam da je pisanje velikim slovima ustvari nekulturna galama, a onda svaka vaša dobronamjerna poruka gubi na značenju.
    Pozdrav.