Dobra večer, Dame i Gospodo evo samo, da se i ja uključim malo u raspravu o svim temama kojima, vi raspravljate i diskutirate stoga bih vas pokušao saslušati prvo, a kasnije da se i ja priključim raspravama i razgovorima u svemu i savjetima.
Podržavam i vaše ideje su mi vrlo bliske, ali kako mislite realizirati ciljeve u vremenu kad se sve prati, a ni telegram više nije siguran? Provalit će vam akciju prije nego je počnete.
Neka prate, mogu raditi što god hoće ali neće dokle hoće, stara narodna mudrost. Znaš da nakon svake noći stigne zora i nakon kiše sunce. Pitanje je samo vremene. A uostalom zašto misliš da bi beštije mogle znati svaki naš potez? Pa mi smo majstori improvizacije i nepredvidljivi smo do bola. Bez brige draga Nevena.
Poštovani gdine Jakić,
ako i dalje budete pisali komentare velikim slovima, sve ću ih izbrisati. Ako niste upoznati s osnovnom kulturom pisanja, reći ću vam da je pisanje velikim slovima ustvari nekulturna galama, a onda svaka vaša dobronamjerna poruka gubi na značenju.
Pozdrav.
Poštovani gospodine Jakiću, vi Hrvati iz Dijaspore ste dobrodošli u našoj i vašoj Domovini, investirali vi u nju ili ne. Ono što mi želimo i moramo napraviti je direktna demokracija, odnosno da Narod odlučuje o svim bitnim pitanjima u državi po uzoru na Švicarsku. A ono što je najvažnije vezano za sigurnost bilo čijih ulaganja, i općenito problem svih Hrvata, je riješenje problema korumpiranog pravosuđa, a to jednostavno riješimo tako da Ustavni sud ukinemo, a da sve suce Vrhovnog suda, i predsjednike nižih sudova, te državne odvjetnike bira izravno Narod na izborima. Naravno, moramo napraviti i reset zakonodavnog okvira i urediti ga tako da sve bude podređeno Narodu kao vrhovnoj vlasti u zemlji. Iznad Naroda je samo Bog Stvoritelj, a svi državni dužnosnici su tu samo da služe Narodu i da upravljaju imovinom koju nam je Bog darovao. To su glavni ciljevi Udruge Hrvatski Ratnik. Osim toga plan nam je i vratiti kliznu kvotu i uvesti dopisno ili elektronsko glasovanje za dijasporu, a u HR obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane. To su neke glavne stvari, ostale se odnose na ekonomski napredak zemlje koji slijedi potom. Pozdrav i svako dobro.
Naša dijaspora nam je neprocjenjiva, svakako podržavamo nastojanje svih naših ljudi iz dijaspore da se vrate domu svome i učinit ćemo sve što je u našoj moći, naravno uz Božju pomoć, da se to dogodi što prije.
Sofija Naletilić Penavuša (Mokro, Bosna i Hercegovina, 6. siječnja 1913. – Široki Brijeg, 22. lipnja 1994.), hrvatska i bosanskohercegovačka naivna kiparica. Sofija Naletilić, poznata kao baka (baba) Penavuša, rođena je u Mokrom 1913. godine. Nadimak Penavuša dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.
Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njezina ranog djetinjstva, osobito za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad. Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju kako bi ih spasio od gladi. Nije nikada išla u školu, nego se u desetoj godini života sama opismenila. Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Godine 1942. postala je udovica i otada je nosila crninu koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac. Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu. Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove. Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina. Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu. Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“.
Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira. Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi. Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).
Poštovani,
Pitam urednika,UHR-a zašto nema mog komentara,na članak dr.Hermana Vukušića.
Lp.
Ne znam dragi Mirko, možda je predugačak, možda sadrži psovke… Nemam pojma.
Poštovana gospodo Vjera u boga i hrvatska sloga je ono što svakako nedostaje u svemu što tzv Hrvatski političari danas rade
Dobra večer, Dame i Gospodo evo samo, da se i ja uključim malo u raspravu o svim temama kojima, vi raspravljate i diskutirate stoga bih vas pokušao saslušati prvo, a kasnije da se i ja priključim raspravama i razgovorima u svemu i savjetima.
Sono stato 10 volte a Madrid sulla tomba di ANTE PAVELIC.
Deve tornare a Zagabria.
La Croazia oggi è per giudei.
Podržavam i vaše ideje su mi vrlo bliske, ali kako mislite realizirati ciljeve u vremenu kad se sve prati, a ni telegram više nije siguran? Provalit će vam akciju prije nego je počnete.
Neka prate, mogu raditi što god hoće ali neće dokle hoće, stara narodna mudrost. Znaš da nakon svake noći stigne zora i nakon kiše sunce. Pitanje je samo vremene. A uostalom zašto misliš da bi beštije mogle znati svaki naš potez? Pa mi smo majstori improvizacije i nepredvidljivi smo do bola. Bez brige draga Nevena.
Onda super, jer danas opreza nikad dosta. Ne bismo se trebali ni imenovati ovako javno: 😉
Ako imate kakve dobre ideje, tu sam.
Slažem se u svemu s Vama i žarka mi je želja nek i dalje hrabro nastavite s iznošenjem prave istine o stanju u našoj pogaženoj voljenoj Hrvatskoj!!
Poštovani gdine Jakić,
ako i dalje budete pisali komentare velikim slovima, sve ću ih izbrisati. Ako niste upoznati s osnovnom kulturom pisanja, reći ću vam da je pisanje velikim slovima ustvari nekulturna galama, a onda svaka vaša dobronamjerna poruka gubi na značenju.
Pozdrav.
Nešto si se puno izraela uvatija!
Jel ovo taj tvoj Izrael, da ne spominjem puno drugoga:
https://provjeri.hr/izrael-agresivno-krece-u-rat-protiv-gotovine/
Poštovani gospodine Jakiću, vi Hrvati iz Dijaspore ste dobrodošli u našoj i vašoj Domovini, investirali vi u nju ili ne. Ono što mi želimo i moramo napraviti je direktna demokracija, odnosno da Narod odlučuje o svim bitnim pitanjima u državi po uzoru na Švicarsku. A ono što je najvažnije vezano za sigurnost bilo čijih ulaganja, i općenito problem svih Hrvata, je riješenje problema korumpiranog pravosuđa, a to jednostavno riješimo tako da Ustavni sud ukinemo, a da sve suce Vrhovnog suda, i predsjednike nižih sudova, te državne odvjetnike bira izravno Narod na izborima. Naravno, moramo napraviti i reset zakonodavnog okvira i urediti ga tako da sve bude podređeno Narodu kao vrhovnoj vlasti u zemlji. Iznad Naroda je samo Bog Stvoritelj, a svi državni dužnosnici su tu samo da služe Narodu i da upravljaju imovinom koju nam je Bog darovao. To su glavni ciljevi Udruge Hrvatski Ratnik. Osim toga plan nam je i vratiti kliznu kvotu i uvesti dopisno ili elektronsko glasovanje za dijasporu, a u HR obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane. To su neke glavne stvari, ostale se odnose na ekonomski napredak zemlje koji slijedi potom. Pozdrav i svako dobro.
Naša dijaspora nam je neprocjenjiva, svakako podržavamo nastojanje svih naših ljudi iz dijaspore da se vrate domu svome i učinit ćemo sve što je u našoj moći, naravno uz Božju pomoć, da se to dogodi što prije.
Sofija Naletilić Penavuša (Mokro, Bosna i Hercegovina, 6. siječnja 1913. – Široki Brijeg, 22. lipnja 1994.), hrvatska i bosanskohercegovačka naivna kiparica. Sofija Naletilić, poznata kao baka (baba) Penavuša, rođena je u Mokrom 1913. godine. Nadimak Penavuša dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.
Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njezina ranog djetinjstva, osobito za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad. Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju kako bi ih spasio od gladi. Nije nikada išla u školu, nego se u desetoj godini života sama opismenila. Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Godine 1942. postala je udovica i otada je nosila crninu koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac. Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu. Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove. Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina. Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu. Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“.
Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira. Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi. Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).
Extremno vazan dogadjaj u Zenevi 22-28/05/2022 mozete naci na:
https://www.independentsentinel.com/the-who-plans-to-strip-194-nations-and-the-us-of-sovereignty-may-22/