Piše: Vlaho Modrinić
Očito Srbija još uvijek ima određene težnje da se približi poziciji od prije vojnog poraza kako bi mogla nastaviti s projektom ‘Velike Srbije’ odnosno njene istoznačnice ‘Srpskog sveta’. Takav primjer naveo je srpski patrijarh Porfirije Perić u govoru u Banja Luci riječima: “Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti, u kojoj je sve relativno, neće mijenjati i ubuduće.”
Hrvati su spremni!
Budući da se posljedice srbijansko-crnogorske agresije iz 90-ih godina prošlog stoljeća još uvijek poprilično osjećaju, ponajviše u Bosni i Hercegovini koja trenutno, iako službeno priznata država, više djeluje kao svojevrsni protektorat međunarodne zajednice s visokim predstavnikom (dužnost koju trenutno vrši Christian Schmidt) nego istinski suverena država koja djeluje u okvirima međunarodne zajednice. Iako je legitimno zapitati se ima li danas u svijetu ijedna istinski suverena država ili je taj koncept već davnih dana postao simbolom nekih drugih vremena.
Za početak, bitno je istaknuti kako Srbija nikada zapravo nije odustala od svojih veliko-srbijanskih težnji. Te navode možemo potkrijepiti dokumentom koji je izdala Srpska akademija nauka i umetnosti zvanim ‘Memorandum II’’ iz 2011. godine, dakle 25 godina nakon ‘Memoranduma SANU’ o ‘Velikoj Srbiji’ a koji je bio uzrok vojne srbijansko-crnogorske agresije 90-ih godina prošlog stoljeća, ili 167 godina nakon prvog veliko-srbijanskog programa ‘Načertanije’ koji je osmislio I. Garašanin 1844. godine.
U tom dokumentu se navode željeni ciljevi i koraci na kojima Srbija mora raditi kako bi ublažila poraze iz 90-ih godina i vratila se u dominantni položaj. Očito Srbija još uvijek ima određene težnje te i tim primjerom žele se približiti poziciji od prije vojne agresije i vojnog poraza kako bi mogli nastaviti sa svojim ciljevima projekta ‘Velike Srbije’ koji često najavljuju u javnim govorima ili deklaracijama i sintagmama poput ‘Srpski svet’.
Jedan takav primjer naveo je srpski patrijarh Porfirije Perić u svom govoru u povijesnom hrvatskom gradu Banjoj Luci, a njegove riječi su između ostalog i sljedeće: “Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti, u kojoj je sve relativno, neće mijenjati i ubuduće.” Također, nije zaboravljeno ni njegovo pjevanje o ratnom zločincu popu Đujiću iz Chicaga (SAD).
Međutim, iako nemamo prostora detaljnije analizirati spomenuti dokument ovom prilikom, istaknimo neke od zanimljivih ciljeva a koji su jasno navedeni u gore spomenutom dokumentu SANU-a.
Nadamo se da će ovako jasni argumenti biti svojevrsno buđenje svim onim akademskim i političkim krugovima kojima je ovaj memorandum nepoznanica. Također, Srpska akademija znanosti i umetnosti najbitnija je znanstvena i umjetnička institucija u Srbiji te se nadam da će se navedeno iščitavati i u tom kontekstu.
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.
- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha, i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu.
- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima – Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
- Inzistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.
- Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske – Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, sve-srpsku zajednicu.
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
Iako Hrvatska ima značajne sigurnosne izazove s kojima je se potrebno pozabaviti, ovom prilikom smo istaknuli očito jasno postavljene ciljeve Srbije s kojima se očito potrebno pozabaviti u kraćem vremenskom razdoblju kako bi smo se okrenuli onim ipak ozbiljnijim prijetnjama po hrvatsku nacionalnu sigurnost i hrvatski teritorijalni integritet općenito.
Nadalje, mnogi očito zaboravljaju kako je hrvatski ratnik kroz mnoga stoljeća zabilježene vojne povijesti redovito izlazio kao pobjednik u sukobima s raznim agresorima unatoč nepovoljnim izgledima (u prvom redu radi brojčane premoći). Stoga, istinski Hrvati i danas ostaju spremni djelovati u kritičnim trenucima po hrvatsku nacionalnu sigurnost unatoč otežavajućim geopolitičkim okolnostima.
Dakle, Hrvatska u svakom trenutku, unatoč nepovoljnoj demografskoj situaciji, ima barem par stotina tisuća Hrvata spremnih stati u obranu hrvatskih ljudi, vrijednosti, kulture i identiteta, za nadolazeća stoljeća našeg potomstva.
S tim na umu, svakoj istinskoj Hrvatici i svakom istinskom Hrvatu, čestitam jučerašnji povijesni Dan prvog pravog međunarodnog priznanja Hrvatske, 07. lipnja kada je 879. godine Papa Ivan VIII. uputio pismo hrvatskom knezu Branimiru u kojem ga je obavijestio da je u Rimu blagoslovio Branimira i cijeli hrvatski narod, te mu je priznao zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom. Možda bi upravo taj dan, kao što predlaže i hrvatski povjesničar Ante Nazor, trebao biti danom državnosti Republike Hrvatske.
Udruga Hrvatski Ratnik