Objavljuje Hrvatski Ratnik
Živimo u svijetu relativnih vrijednosti, u svijetu u kojem se istina progoni i ubija! Zlo mrzi istinu! Ovih dana društvene mreže su prepune vijesti o brutalnom ubojstvu Charlija Kirka, mladog katoličkog političkog aktivista, i puno manje o brutalnom ubojstvu mlade Ukrajinke Iryne Zarutske koju je u vlaku brutalno na smrt izboo ničim izazvan crni kriminalac Decarlos Brown Jr.. Iryna je iskrvarila a da joj nitko u vlaku nije pokušao pomoći…
A javni RTV servis, kojeg svi mi financiramo, u vijestima u 15 sati na prvom programu Hrvatskog radija, izvještava samo kako je Charlie Kirk zagovornik nošenja oružja i ekstremni desničar, a u emisiji nakon vijesti njihov ‘uvaženi’ gost, Đurović, iz svih oružja, drvljem i kamenjem, po žrtvi atentata. Dno dna, može li niže?
Reakcija na brutalno ubojstvo Charlija Kirka je ili navijačka ili izostala, a kad netko nekom mrzitelju svega hrvatskog posveti neki benigni grafit svi na zadnje noge ustaju. Kad dvoje djece ostane bez oca i supruga bez muža, jer je nekome smetalo što govori, živi i zastupa, to ispada dobro rješenje??? Jer je ekstremni desničar! Za zlo je svatko tko govori istinu, vjeruje u Boga i zastupa kršćanske vrijednosti ekstremni desničar!
Štoviše, ni Ursula von der Leyen nije dopustila minutu šutnje u Europskom parlamentu za ‘ekstremnog desničara’ Charlija Kirka. Tužno da tužnije ne može biti. Bože dragi, u kakvom svijetu i s kakvim beštijama živimo, i što sve trpimo…
Danas donosimo nekoliko zanimljivih komentara s Facebooka i Telegrama vezano za ova dva brutalna ubojstva, dva videa s automatskim hrvatskim titlovima i urednički komentar…
“Umalo. Više sreće drugi put.”
To je bio status Ane Horvat Vuković, profesorice na pravnom fakultetu, nakon prvog pokušaja atentata na Trumpa. Umjesto da je istog trena dobila otkaz, i danas ju dnovinari redovito citiraju. Osobu koja je javno izrazila žaljenje što njen neistomišljenik nije UBIJEN.
Lomljenje nosa i ruke 79-godišnjoj Ružici Ćavar.
To je bila reakcija Nevena Kovačića, laburista na prosvjedu protiv Vatikanskih ugovora. Za nanošenje teških tjelesnih ozljeda kažnjen je uvjetno i s 240 eura sudskih troškova.
Zadavanje više ubodnih rana, sa smrtnim ishodom.
To je bio čin Sonje Hranjeca, člana Radničke fronte, jer ga je Vedran Gračan odbio nazivati ženom. Sudski postupak je u tijeku.
Krivim dnovinare. Oni su stvorili narativ u kojem je svatko tko ne ide niz dlaku ljevičarskim agendama – fašist. Oni su ubili Charlieja Kirka.
Zbog njih Tucker Carlson, Ben Shapiro, Matt Walsh… ljudi koji niti nisu političari, moraju 0-24, 7 dana u tjednu, 365 dana godišnje imati naoružano osiguranje. Jer su neistomišljenici.
Isto rade i u Hrvatskoj. Svi koji odbijamo pognuti glave smo ‘ustaše’. I samo je pitanje vremena kada će netko od nas od ‘tolerantnih’ i ‘progresivnih’ dobiti metak u vrat kao Charlie.
Kada se to dogodi, krivce tražite u Telegram.hr, Index, 24sata, Jutarnji, Večernji list, Slobodna Dalmacija, RTL Direkt… i ostalima. Dežuloviću, Tomiću, Modrićki, Jergoviću, Ivančiću, Klauškom, Severici, Rašeti, Ivaniševiću… i sličnima.
I svim dnovinarima koji su uz smijeh prenosili pozive na skidanje glava kršćanima od Matije Babića. “Ili mi ili oni” braniteljima od Dalije Orešković. Zabranu zastava Hoda za život pro-liferima od Tomaševića.
Charlie Kirk je bio čovjek koji je izgradio svoju popularnost na – debatama. Njegovo djelovanje se baziralo na ideji da možemo u dobroj vjeri, civilizirano, razgovorom premostiti duboki jaz između tradicionalista i tzv. ‘naprednih’.
Kada ga ljevičari nisu mogli poraziti argumentima u javnoj debati, onda su ga ubili. Jer za njih koristiti metke da nekoga ušutkaju NIJE fašizam. No otvoreni dijalog JEST fašizam.
Što se mene tiče – odbijam bojati vas se. Vaše ‘tolerancije’. ‘Progresivnosti’. ‘Ljubavi’. ‘Prihvaćanja.’ Vaše propagande. Vaših medija.
Ako mislite pucati – pucajte. Kukavički, udbaški, u potiljak, kako su pucali vaši očevi. Vaša duhovna nakaznost, vaša nevješto zakamuflirana mržnja i vaše nasilništvo NIKADA neće biti društveni standard u Hrvatskoj.
Možete ušutkati nas. Istinu nećete ušutkati nikada.
Charlie, počivaj u miru svog Oca.
Ivan Pokupec/Facebook
Ubijen je Charlie Kirk. Imao je samo 31 godinu, bio je suprug i otac dvoje djece. Bio je kršćanski i konzervativni aktivist kojega sam duže vrijeme pratio. Ulazio bi u ‘ljevičarske utvrde’ – sveučilišne kampuse – i naoružan činjenicama, istinom i logikom, rastavljao bi svoje neistomišljenike u raspravama.
Gledao sam mnoge njegove nastupe i još nisam vidio da ga je itko uspio pobijediti argumentima. Suočeni s istinom i bez valjanih argumenata, protivnici su posezali za uvredama i napadima. Danas su otišli korak dalje – i ubili ga.
Charlie je mučenik za istinu, svjedok koji je do kraja ostao vjeran Kristu i svojem poslanju.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna neka mu svijetli!
Don Damir Stojić/Facebook
Od jučer razmišljam zašto me pogubljenje Charlija Kirka uznemirilo na razini dubljoj od uobičajene stvarnosti gdje je izgubljen jedan mladi život, gdje je mlada žena ostala bez supruga, dvoje djece bez oca, prolife pokret bez perjanice, konzervativna scena bez izuzetnog govornika.
Sve je to točno. Međutim u ovom konkretnom trenutku i ovim konkretnim okolnostima ja se osjećam kao da su mi pucali na Boga. Kao da su mi opet raspeli Raspetoga.
Ruku na srce ovo i jest bio pucanj na sve ono što nam je Spasitelj donio na svijet, na vječne kategorije Dobra, na kompletno ljudsko dostojanstvo, na kršćanski identitet. Na sve Dobro.
Sva sreća da je Bog toliko volio svijet da je poslao svog Jedinca da ga spasi i otkupi jer u ovakvim trenucima mislim da ovaj svijet još jedino i Bog može voljeti.
Bilo kako bilo, Krist je pobijedio smrt i nema nazad, nikad nema nazad i umrijeti za njega zaista je dobitak. Metak je prouzročio smrt, iz nje je izniklo mučeništvo i kako Bog i najopakije stvari može pretvoriti u dobro tako je i borba pojedinca postala borba cijelog jednog naraštaja.
Nikolina Nakić/Facebook
Ako istraga još nije gotova, ako detalji ostaju skriveni, jedno je ipak jasno: čovjeka se ne ubija bez razloga. Smrt Charlija Kirka postaje snažan podsjetnik da istina ima težinu koju, onaj koji živi u laži, ne podnosi olako.
Da ga je pokretala prazna riječ ili isprazna slava, ne bi bio prijetnja. Ali ako je živio za Istinu, onda njegova šutnja nakon smrti govori još glasnije od riječi.
Iz Božje perspektive, mučeništvo nije besmisao. Ono je pečat da je svjedočanstvo bilo stvarno, da ono što se govorilo nije bilo samo mišljenje, nego svjetlo koje je obasjalo tamu. Tamo gdje tama ne može podnijeti svjetlo, pribjegava nasilju.
I to nasilje – iako u očima nekih izgleda kao pobjeda – u očima Boga postaje potvrda da je život bio položen za nešto veće od njega samog. Charlijevo ubojstvo tako nosi poruku svima nama: istina je dragocjena, ali nije jeftina. Ona traži sve. Traži i da budemo spremni položiti vlastiti život, ako je potrebno.
To ne znači da svi moramo umrijeti kao mučenici, ali znači da se nitko tko ljubi istinu ne može nadati lagodnom životu u svijetu koji često gradi na laži.
Ako istraga traje, neka traje. Ali s onu stranu papira i dokaza, Božje dijete vidi ono što nikakav sud ne može presuditi: smrt čovjeka za istinu nikada nije besplodna. Ona uvijek rađa novim svjedocima, novim srcima koja se bude, novim dušama koje shvaćaju da istina, iako opasna, jest jedino što oslobađa.
Ivan Špićak/Facebook
Zastupnici u Europskom parlamentu s ljevice, zelenih i dobar dio lažne desnice odbili su ustati i odati počast Charlieju. Predsjednica Europskog parlamenta odbila je zahtjev za minutom šutnje za ubijenog Charlieja Kirka.
Odvratno. Unatoč tome, njegovo će nasljeđe živjeti vječno.
Počivao u miru Božjem!
Stephen Nikola Bartulica/Facebook
Ova predivna djevojka, Iryna Zarutska, došla je iz Ukrajine. Preživjela je rat da bi poginula u miru. Napustila je dom tražeći sigurnost u Sjevernoj Karolini, vjerujući da će tamo konačno disati slobodno. A onda joj je prije nekoliko dana život oduzet dok je bila samo putnica na vlaku.
Sjedila je tiho, ništa ne sluteći, a čovjek iza nje, iz samo njemu poznatih razloga, brutalno ju je izbo nožem. U sekundi su nestali njezini snovi, budućnost, nada.
Najstrašniji možda nije bio sam zločin. Najstrašnija je bila tišina i bešćutnost oko nje. Ljudi su sjedili pokraj nje. Gledali. Nitko nije potrčao, nitko nije podigao glas. Dok je djevojka krvarila, oni su mirno promatrali. Neki su čak izvukli mobitel i snimali. Ravnodušnost je postala suučesnik, hladnija od samog noža.
Ova tragedija viče u naše lice: ne okrećite glavu! Ne šutite! Ne mislite ‘to nije moja stvar’! Jer šutnja ubija jednako kao i nož.
Iryna je bila kći. Bila je prijateljica. Bila je mlado biće puno života. Njezin prerano ugašeni život neka nam bude poziv da nikada ne ostanemo nijemi pred nasiljem, da budemo ljudi koji reagiraju, makar nas bilo strah. Jer onaj tko šuti dok drugi umire, gubi i vlastitu ljudskost.
Oprosti nam, draga Iryna. Žrtva si poludjelog svijeta kojemu smo i mi dio. Tebi neka je vječni mir, a tvojoj obitelji snaga da izdrži u ovoj teškoj boli.
Podijelite ovo, neka svi pročitaju! Neka nam bude opomena da nikada ne postanemo nijemi svjedoci.
Pazimo jedni na druge.
Stjepan Ivan Horvat/Facebook
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci bilo je brojnih slučajeva napada, silovanja i ubojstava ukrajinskih žena koje žive na Zapadu. Možda najstrašniji, i najnoviji, jest tragičan slučaj Iryne Zarutske.
Irynu je brutalno ubio ničim izazvan Decarlos Brown Jr., koji je doslovno imao desetak prethodnih osuda. Nakon što je napao bespomoćnu djevojku, Brown je više puta rekao: “Uhvatio sam tu bijelu djevojku, uhvatio sam tu bijelu djevojku”, uživajući u svom divljaštvu. Iryana je iskrvarila, sama, nakon što je izbodena nožem dok je još nosila radnu odjeću.
Unatoč tome što je cijeli incident snimljen kamerom, američki i ukrajinski mediji u početku su odbili izvještavati o tome i to čine tek sada nevoljko zbog pritiska javnosti.
Ovo zlo ne može proći nekažnjeno i ovdje pridružujemo svoj glas onima koji pozivaju na pravdu za Iryanu. Ovaj slučaj zaslužuje široko izvještavanje, a Brown mora biti procesuiran u najvećoj mogućoj mjeri zakona.
Stanka M/Telegram
Urednički komentar by Miro Perković
Nama neki spočitavaju da širimo mržnju i nesnošljivost koja može dovesti do krvi po našim ulicama, a isti ti opravdavaju mržnju i nesnošljivost koja dolazi od strane radikalne ljevice prema svima nama koji branimo tradicionalne kršćanske vrijednosti našeg društva.
Umjesto da se bave pravima i boljitkom radnika i seljaka oni se bave pravima seksualnih manjina. Njima smeta što mi ne prihvaćamo njihovu ‘woke’ ideologiju i LGBTQ… indoktrinaciju, i na to gledaju kao na našu mržnju prema njima, a sami se svakodnevno služe govorom mržnje prema nama.
Mi smo zabranitelji jer ne želimo da Država financira pljuvačinu po hrvatskim braniteljima, našim simbolima i Domovinskom ratu, a oni Thompsona zabranjuju gdje god mogu. Njima je sve dopušteno pa i devastacija spomenika ‘krivim’ ljudima, jer oni su ‘progresivci’, ma što to značilo.
Zar bi mi trebali šutjeti i pustiti ih da provode svoje sotonske agende, da nam indoktriniraju i seksualiziraju djecu od vrtićke dobi, šutjeti kad promiču homoseksualnost, transrodnost, sodomiju… i kad pljuju po našim svetinjama?
Naša šutnja bi bila znak odobravanja, izdaja Boga i svojih uvjerenja radi manje pjene na ustima i krvavog sotonističkog žara u očima leftarda – sljedbenika krvavog bravara.
Drugi nam zamjere što samo pišemo i ‘laprdamo’ po društvenim mrežama. A ja pitam što bismo trebali? Dizati revolucije? Kako? S kime? Tko bi vodio a tko bi slijedio?
Mi nismo revolucionari, mi ne možemo samo tako uzeti oružje u ruke i ubijati druge samo zato što ne misle kao mi. To ‘pravo’ je rezervirano isključivo za komuniste, ateiste, sotoniste, anarhiste… Mi smo kršćani, Kristovi Ratnici, i možemo uzeti pušku i pucati samo kad smo, bilo mi osobno, naše obitelji ili naša Domovina, ugroženi.
Stoga, nemojte očekivati od nas da vodimo revolucije jer revolucije su rezervirane isključivo za ljevičare i nijedna revolucija nije donijela ništa dobroga, dapače, donijele su zlo, smrt, patnju, razaranje… sve ono što leftardi priželjkuju, jer su kukavice kojima ništa nije sveto, i spremno bi ubijali samo kad bi znali da sami neće biti ubijeni ili kažnjeni za to.
Ali, uzalud se pjene i propinju na zadnje noge, nećemo im više nikada dopustiti da ponove ’45-u i “odrade posao do kraja.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik