Piše: Miro Perković
Žrtve Vukovara i Škabrnje zaslužuju sjećanje i pijetet cijelog naroda. Naši klinci moraju znati kako je došlo do rata i s kakvim beštijama smo imali posla, moraju znati kolika je žrtva njihove i naše slobode, moraju to znati radi njihove vlastite budućnosti i radi mogućih ratova koji njih čekaju. Naša djeca moraju biti svjesna ideologije zla koja je dovela do rata, do masakra, do Ovčare, Škabrnje… bez mržnje, bez frustracije… samo istina…
Na žalost ima ih dosta koji na povijest i na sjećanje gledaju kao na mržnju prema drugome.
“Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti!” – Kako protumačiti te riječi?
- Zaboraviti ne smijemo radi svih onih koji su život dali za Domovinu, našu slobodu i neovisnost.
- Oprostiti nemamo pravo onome koji se ne kaje i oprosta ne traži.
- Mrziti ne smijemo jer mržnja škodi samo onome koji mrzi.
- Sjećati se moramo jer dok se mi sjećamo naša pala braća žive u našim srcima i mislima.
A kako misliti samo na budućnost dok se zločinci i njihove žrtve susreću na ulicama jednog Vukovara, kako zaboraviti prošlost dok se ne raskopa Jasenovac i utvrdi istina, pa bez obzira kakva i koliko bolna bila.
I Vukovar i Škabrnja, i sva mjesta stradanja zaslužuju puno više od jednog dana pijeteta i jedne kolone sjećanja, zaslužuju naše poštovanje i skrb da se onima koji su se vratili u svoja sela i gradove pomogne da tamo ostanu i da na svojim ognjištima grade budućnost.
A političari koji dolaze u Vukovar i Škabrnju naslikavati se taj jedan dan u godini i onda nastave zatirati sve naše vrijednosti i svetinje, i raditi protiv vlastitog naroda i države – puštati da se Vukovarci, kao i mnogi drugi hrvatski građani, iseljavaju, bilo zbog korupcije ili nemogućnosti pronalaska posla, dok se istovremeno uvoze deseci i stotine tisuća stranih radnika – bolje da i 18. studenog ostanu doma. Više bi nam pomogli da taj dan budu prehlađeni poput Milanovića.
Uz cca 150.000 ljudi koji su jučer posjetili Vukovar, uz neizostavan folklor političkih propalica s crvenim pedigreom, pojavio i zagrebački gradonačelnik, turbo crveni Tomislav Tomašević, za kojeg više ne znamo je li Za dom spreman ili nespreman? I s pravom se pitamo kome je on došao odati počast, žrtvi ili agresoru?
A nama svaki posjet Vukovaru ili Škabrnji, 18. studenog, donese susrete s nizom dragih ljudi, pa tako i ovaj jučerašnji. Tih fotografija u galeriji nema jer se nismo došli naslikavati poput onih gore spomenutih.
Galerija forografija by Miro Perković…
Psalam 27,1 “GOSPOD je moje svjetlo i spasenje moje, koga da se bojim? GOSPOD je bedem života mojega, pred kime da strepim?”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik