Objavljuje Hrvatski Ratnik
Uhićenju nije bilo nikakvog otpora, samo gluha tišina, a nakon tišine slavlje, ples i olakšanje. U političkom smislu, teško da postoji jasnija presuda jednom režimu od činjenice da ga nitko ne pokušava braniti. Ali tisućama kilometara dalje, ‘od Vardara pa do Triglava’ pojavili su se ‘branitelji suvereniteta’ kako Venezuele tako i Jugoslavije. Stručnjaci i moralni arbitri, predvođeni Majom Sever, zaključili su da je najveći problem svega procedura…
Narod nije zreo, sve je zavjera, bit će gore nego sada. Nećete više moći spavati na klupi u parku!
Piše: Tomislav Soldo.
Uhićenje Nicolása Madura, i sada već javno dostupna optužnica američkog Ministarstva pravde, ne otvaraju samo pitanje jedne političke sudbine već pitanje reakcija na takve događaje i načina na koji se isti obrasci razmišljanja iznova javljaju, bez obzira na prostor, vrijeme ili političke boje.
Optužnica protiv Madura i njegove supruge Cilie Flores opisuje model vlasti koji je bio sve samo ne puki ‘nesporazum s Washingtonom’.
Američko Ministarstvo pravde tereti Madura da je godinama vodio korumpiranu i nelegitimnu vlast financiranu međunarodnim krijumčarenjem droge. Prema dokumentima, režim je, uz podršku državnih institucija, sudjelovao u mreži koja je surađivala s nekim od najnasilnijih kartela na svijetu, uključujući Sinaloa kartel i kriminalnu organizaciju Tren de Aragua.
Cilj je bio jednostavan: koristiti državu kao logističku bazu za kokain, a zauzvrat višemilijunski iznosi mita. Idilično.
U optužnici se navode narkoterorizam, krijumčarenje kokaina u SAD, korištenje automatskog oružja i zaštita transportnih ruta. Procjene pokazuju da je godišnje preko Venezuele prolazilo i do 250 tona kokaina.
Međutim, uopće nije toliko zanimljivo što su napisali američki tužitelji, nego ono što se dogodilo na ulicama Venezuele. Uhićenju nije bilo nikakvog otpora, pucnjave, junačkih parola ‘obrane vođe’ ni ‘konačne obrane revolucije’ naroda i narodnosti Venezuele. Samo gluha tišina, a nakon tišine slavlje, ples i olakšanje.
U političkom smislu teško da postoji jasnija presuda jednom režimu od činjenice da ga nitko ne pokušava braniti.
Tako, dok je Venezuela reagirala šutnjom pa olakšanjem, tisućama kilometara dalje, ‘od Vardara pa do Triglava’ pojavili su se ‘branitelji suvereniteta’, kako Venezuele tako i Jugoslavije. Stručnjaci za međunarodno pravo i moralni arbitri, predvođeni Majom Sever, iz sigurnosti vlastitih tipkovnica zaključili su da je najveći problem svega procedura.
Za njih ne postoji moguća patnja Venezuelaca, a ni razoren normalan sustav od ovog narko-kartelskog. Napravit ću ovdje malu digresiju i vratiti se na naše prostore devedesetih.
Ako se Caracas zamijeni Beogradom, Maduro partijskim sekretarima, a ‘imperijalizam’ stranim plaćenicima, dobije se isti obrazac iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih kada su se raspadali jednopartijski sustavi i kada su ljudi bez nostalgije napuštali poredak koji im je godinama bio nametnut.
Reakcije od te ekipice bile su iste: “Narod nije zreo, sve je zavjera, bit će gore nego sada. Nećete više moći spavati na klupi u parku!” – Tada se plakalo za Jugoslavijom, danas se plače za ‘antiimperijalističkim simbolima’.
Najvažnija sličnost između Jugoslavije i Venezuele nije u geopolitici nego u jednoj mentalnoj konstanti. Duboko nepovjerenje prema narodu. Ista je logika postojala i devedesetih. Ljudi koji su glasali protiv jednopartijskog sustava nisu bili građani s političkom voljom nego nacionalizmom ‘zavedene mase’.
Kao i početkom devedesetih, najviše plaču oni koji taj režim nisu doživjeli izbliza, koji su živjeli udobno i bez rizika te tu tražili potvrdu vlastitih političkih fantazija.
Urednički komentar by Miro Perković
Narod Venezuele slavi uhićenje komunističkog diktatora, koji je nastavio devastaciju nekad jedne od najbogatijih država svijeta, a Dalija i naši ljevičari i sektaši, te četnici ala Vučić, plaču i nariču za njim, dok su Rusi i Kinezi samo zabrinuti.
Pitam se može li ijedan narod svrgnuti diktatora s vlasti bez intervencije izvana? Mislim da je odgovor jasan, nema šanse. Dok god diktator upravlja proračunom i plaća vojsku, policiju i uhljebničku bandu parazita narod može samo sanjati slobodu i rušenje diktatora.
Svi koji misle da narod može sam nešto učiniti su u zabludi. Za bilo kakvu promjenu, za bilo kakav ozbiljan posao potreban je i ozbiljan novac i podrška izvana.
Ipak, zbilja je licemjerno selektivno pristupati svrgavanju diktatora. Bi li Trump to učinio da Venezuela nije prebogata naftom i rijetkim mineralima???? Mislim da odgovor znate.
A radi li se i ovdje o nekoj zakulisnoj igri moćnika iz sjene, i je li sve onako kako nam mediji i objave po društvenim mrežama serviraju, neću špekulirati. Uglavnom, mainstram medijima ne vjerujem više ni kad prenose sportske rezultate.
“Ako se moj narod ponizi, moli, traži moje lice i vrati se sa svojih zlih putova – ozdravit ću njihovu zemlju.” (2 Ljet 7,14)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
da da, trust the plan jel tako? salji milijarde i vojnu pomoc izraelu u etnickom ciscenju naroda, sprijecavaj okoncanje genocida bijele rase u ukrajini, stiti ratne zlocince od medunarodnih sudova, oslobadaj kriminalce i pedofile vjere koju ne smijemo spominjati. sta je sljedece? navijati za ubrzanje zamjene stanivnistva u rh?