Objavljuje Hrvatski Ratnik
Što se dogodi kad politika uđe u sportsku arenu? Umjesto uobičajenog sportskog naboja, Arenom je zavladala – tišina. Po prvi put na službenom razglasu nije se čula nijedna pjesma Marka Perkovića Thompsona. Reakcija navijača bila je očekivana. Ne zato što su došli slušati koncert, nego zato što su navikli da sport, emocije i glazba idu zajedno. Umjesto da se govori o igri, govori se o zabrani, umjesto o rukometu, o ideologiji…
KAD POLITIKA UTIŠA RAZGLAS: Kako su rukometaši ostali bez Thompsonovih pjesama u Areni!
Tišina iz razglasa, buka u društvu! Kako je politika ušla u svlačionicu reprezentacije?
Sinoćnja utakmica hrvatske rukometne reprezentacije u zagrebačkoj Areni ostat će upamćena po nečemu što nema veze s obranama, golovima ili taktikom. Umjesto uobičajenog sportskog naboja, Arenom je zavladala – tišina. Ne ona koncentrirana, prednatjecateljska, nego nametnuta.
Po prvi put na službenom razglasu nije se čula nijedna pjesma Marka Perkovića Thompsona, izvođača čiji su se stihovi godinama smatrali neizostavnim dijelom rukometnog folklora hrvatske reprezentacije.
Riječ je o presedanu koji je izazvao burne reakcije javnosti, ali i o potezu koji jasno pokazuje koliko je politika duboko zakoračila na teren sporta. Prema informacijama iz organizacijskih krugova, odluka o zabrani Thompsonovih pjesama donesena je nakon intervencije zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, koji je od uprave Arene zatražio izmjene kućnog reda uz prijetnje pravnim posljedicama za organizatore događaja na kojima bi se puštala pjesma Bojna Čavoglave.
Organizatori, ne želeći riskirati sankcije, odlučili su – rezati do kraja. Bez iznimke. Bez objašnjenja publici. Bez osjećaja za kontekst.
Reakcija navijača bila je očekivana. Ne zato što su došli slušati koncert, nego zato što su navikli da sport, emocije i glazba idu zajedno. “Došli smo bodriti reprezentaciju, ali atmosfera je bila drukčija – nije to isto”, rekao je jedan navijač. I bio je u pravu. Jer sport bez emocije postaje sterilna priredba, a emocija se ne može regulirati pravilnikom ni gradskom odlukom.
Na terenu, promjena glazbenog repertoara nije donijela nikakvu novu energiju. Hrvatska je poražena od Njemačke pa je večer završila dvostrukim razočaranjem – sportskim i društvenim. Umjesto da se govori o igri, govori se o zabrani. Umjesto o rukometu, o ideologiji.
Ovo, međutim, nije izoliran slučaj. Gradonačelnik Tomašević već je ranije onemogućio održavanje drugog Thompsonova koncerta u Areni, pozivajući se na odluku Gradske skupštine o zabrani korištenja ustaških simbola i slogana, uključujući pozdrav ‘Za dom spremni’, na javnim površinama.
No sinoćnji događaj pokazao je da se ta politika više ne zadržava na koncertnim pozornicama – sada se seli i na sportske tribine. Pitanje koje ostaje nije hoće li zabrane promijeniti glazbeni izbor razglasa, nego gdje je granica?
Ako se pjesme zabranjuju preventivno, bez konkretnog povoda, bez incidenta i bez konteksta, onda više ne govorimo o zaštiti javnog prostora, nego o ideološkom nadzoru. A sport bi trebao biti jedno od rijetkih mjesta gdje se društvo okuplja bez podjela – ne novo bojište kulturnih ratova.
Hoće li tišina s razglasa donijeti pobjede, teško je vjerovati. Ono što je sigurno jest da će ovakvi potezi i dalje proizvoditi buku – ne onu navijačku, nego društvenu. I da će se, umjesto o rukometu, sve češće raspravljati o tome tko smije pjevati, što smije svirati i tko o tome odlučuje.
Izvor: PDN
Autor: Krešimir Cestar
Urednički komentar by Miro Perković
Zagrebači gradonačelnik Tomašević ovim potezom dotaknuo je dno dna i ušao u svjetonazorski boj protiv svih hrvatskih domoljuba koji ni on ni njegova sekta, ni svi njegovi s dna kace skupljeni ‘hrvatski branitelji’, ne mogu dobiti. Nikada pa ni tada.
Ono što bi naša reprezentacija trebala napraviti je jednostavno bojkotirati igranje u bilo kojem objektu kojim upravlja Grad Zagreb. Ako to znači ne igranje u Zagrebu uopće, neka tako bude.
Ima Hrvatska dovoljno sportskih objekata i u drugim gradovima, a i navijača hrvatske reprezentacije koji mogu ponijeti reprezentaciju do pobjede.
Ali mislim da bi nakon ovog Tomaševićevog poteza morala reagirati hrvatska Vlada i jasno se očitovati prema ideološkom ratu koji Tomašević i njegova sekta vode u Zagrebu, i jednostavno dokazati da jedna ekstremistička jugo-woke sekta ne može šikanirati hrvatske građane hrvatskog opredjeljenja.
“GOSPOD je svjetlo moje i spasenje moje, koga ću se bojati? GOSPOD je snaga života moga, koga ću se plašiti?” (Ps 27,1)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik