Objavljuje Hrvatski Ratnik
Za prosječnog ljevičara domoljublje je zlo, a dužnost antifašiste je ubijati domoljube. Vrijedi li za njih ikakav moralni zakon ili su oni po sebi zakon? Ako su sami po sebi zakon, jesu li onda oni neka neljudska vrsta boga bez Boga? Prazni temelji, moral bez morala, isprazan govor kao sredstvo moći, busanje u šuplja prsa i beskrajna besramna mržnja prema istini. U susretu s čovjekom antifašist nema ništa za ponuditi osim laži i mržnje…
“A heroin loš i nikakav.” Pop Rafailo – piše Stjepan Štimac u objavi na Facebooku…
Kako u jednoj rečenici dokazati da si zao i poremećen?
Zna Vojislav! (Vojislav Mazzocco, op.a.)
Dakle antifašisti su po Vojislavu bili Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin, Veljko Kadijević, Čedomir Bulat, Mile Novaković, Mile Martić, Mile Mrkšić, Blagoje Adžić. Vinko Pandurević, Radovan Karadžić i ostali Vojislavovi velikani koji su se upisali u vječnost na datum koji Vojo očito slavi, 11.7., dok ostatak svijet komemorira.
Fašisti su, po istom velemaloumnom skromnom mišljenju vojvode Vojislava, Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Ante Gotovina, Petar Stipetić, Ante Roso, Antun Tus, Miljenko Filipović Martin Špegelj, Blago Zadro, Imra Agotić, Mirko Norac, Nojko Marinović, Mladen Markač, Rudolf Perešin, Andrija Matijaš Pauk, Đuro Dečak, Ivica Ivandić, Bruno Zorica Zulu, Marko Živković, Marko Babić, Ivan Selak, Željko Sačić, Tomislav Merčep, Peđa Mišić, Ivan Anušić, Željko Glasnović…
Bespredmetno je i gadljivo čak i na minutu raspravljati s Vojinim dijaboličnim umom, no zanimljiva je i izjava gradonačelnice Rijeke da je moguće biti domoljub i antifašist.
Ova izjava u principu dokazuje koliko je mozak ljevičara izvan svake logike i logosa, izvan svakog razuma i ispod svakog pa i najnižeg ljudskog dostojanstva.
Gđa Rinčič, je u principu čak i donekle počela shvaćati dubinu dijaboličnog antifa diskursa (uma) u kojem je nemoguće biti domoljub i antifašist.
Da, za prosječnog ljevičara domoljublje je zlo, a dužnost antifašiste je ubijati domoljube (one koji vole svoju domovinu i narod, ništa više i ništa manje) ili ih barem teroristički mučiti uskraćujući im ljudska prava koliko je god moguće.
Pa su tako kao divlju zvijer proganjali Vicu Vukova zbog bezazlenih pjesama. Ljude su prebijali kao životinje zbog pjesama Marjane Marjane i Vila Velebita
Band Aid (Moja Domovina) su za ove iste koje danas prestavljaju Vojislav Mazocco, Tomislav Tomašević i Dalija Orešković bili ‘jasenovački koljači’. Dakle i Vlado Kalember i Arsen Dedić su bili jasenovački koljači.
Danas jednakim žarom podivljalih životinja proganjaju ‘Za dom spremni’ u pjesmi Čavoglave. Ali, gle čuda, srbijanski nacisti u EHF i njihovi agenti iz Hrvatske zabranili su i ‘Ako ne znaš što je bilo’.
Sporna je i ‘Lijepa li si’, koja će doći na red po redu prioriteta, najprije Za dom spremni, a onda redom po Thompsonu, pa preko Mate Miše Kovača, Meri Cetinić, Dražena Zečića, do Marijana Bana.
Nema tu odmora niti predaha, uvijek će netko od Hrvata biti problem jugočetničkoj nacističkoj kamarili koja smatra da ima pravo određivati što će Hrvati pjevati i kako ‘ispravno razmišljati’:
Da, gospođo Rinčić, moguće je biti domoljub i antifašist. I to smo uvijek i bili, ali baš uvijek, ali zadržimo se na devedesetima. Borili smo se protiv fašista i nacista koji su bili tako brutalni da su osvojili titulu svjetskog simbola genocidnosti.
Netko retardiran bi rekao: “Ali uzeli su puške, topove, tenkove, bacače raketa, avione, helikoptere, kasetne bombe, ratne brodove… stavili su zvijezdu na čelo i gonili su Nijemce, Ustaše, Talijane, Amerikance, balije, šiptare… dakle bili su antifašisti.”
No svi vidimo koliko je ta antifa logika maloumna i kako su točno zvezdaši antife završili kao simbol genocida u svjetskom kalendaru, 11.7.
Strahovita je i užasna spoznaja da za prosječnog ljevičara domoljublje označava fašizam, a fašizam se, naravno, mora ubijati na sve moguće načine.
Čak i djecu označavaju kao fašiste, crtaju im krvave portikle i prerezane vratove iz kojih curi krv, dakle označavaju hrvatsku djecu kao legitimne mete za ubijanje. Ako se ne smije odmah ubiti onda se mora mučiti i progoniti.
Ja sam do te spoznaje, da je dužnost antifašiste “ubijati domoljube od kolijevke pa do groba”, najjasnije došao upravo kroz izjavu gđe Rinčić i brutalno zločinački odgovor vojvode Vojislava.
Ako je antifašizam kanibalizam, a jest po svim parametrima, za koga onda oni progone i ubijaju domoljube? Što je njihova domovina, u kojem je obliku i za koga oni progone narode? U čemu su oni utemeljeni osim u kanibalizmu?
Vrijedi li za njih ikakav moralni zakon ili su oni po sebi zakon? Ako su sami po sebi zakon, jesu li onda oni neka neljudska vrsta boga bez Boga?
Bog je mrtav! Uskliknuo je Nietzsche. I svi su ga krivo shvatili. Doista, čini se da je danas Bog mrtav čak i za većinu vjernika kamoli za antifašiste koji se ‘busaju u šuplja prsa’ tvrdeći da su oni novi bog. Njih je Nietzsche predvidio i točno naglasio njihova ‘šuplja prsa’.
Prazni temelji, moral bez morala, isprazan govor kao sredstvo moći, busanje u šuplja prsa i beskrajna besramna mržnja prema istini. U susretu s čovjekom antifašist nema ništa za ponuditi osim laži i mržnje.
U principu trebali bismo ih žaliti jer su se sami isključili iz ljudske zajednice i žive te užasne depresivne živote uz pomoć raznih sredstava koja im oduzimaju svijest o tomu tko su i što su. Živjeti sam sa sobom je gore od smrtne kazna za antifašistu, to je istinski pakao bez traga milosti i ljudskosti.
“A heroin loš i nikakav.” Pop Rafailo
Stjepan Štimac
Timoteju 1,7 “Jer Bog nam nije dao duha strašljivosti, nego sile i ljubavi i razbora.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik