Objavljuje Hrvatski Ratnik
Među Srbima je do prije samo stotinjak godina postojao jedan barbarski obred zvan ‘Lapot’ kojim su se oni rješavali starih roditelja. Maljem u glavu su ih skidali s hrane. SPC je to cijelo vrijeme tolerirala i blagosivljala. I onda se netko čudi okrutnosti i bestijalnosti četničkih koljača? Geni su geni, krv je krv. Kako onda očekivati od nekoga tko u genima ima ubijanje vlastitih roditelja da će biti milostiv i human prema mrskim ‘Ustašama’…
Danas donosimo cijeli članak upravo o tom srpskom običaju autora Sauda Grabčanovića i urednički komentar na kraju…
Lapot – ubijanje roditelja ili starijih članova obtelji
Lapot je običaj senicida u Srbiji tj. ubijanje roditelja ili starijih članova obitelji kada njihovo izdržavanje postane preveliki teret za obitelj.
Prema pisanjima T.R. Đorđevića iz 1918. godine o običajima brdskih predjela okolice Zaječara, ubojstvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubojstva da bi na taj način pokazali kako kukuruz ubija starce, a ne oni sami.
Poganski obred ‘lapot’
Ranije je kod Srba bio veoma raširen jedan stravični poganski obred zvani ‘lapot’, kojim su se oni ‘po kratkom postupku’ rješavali svojih ostarjelih i beskorisnih roditelja i ‘skidali ih s hrane’.
Odakle ovaj stravični obred vuče svoje korijene – na to pitanje suvremena znanost nema pouzdanog odgovora. Prema nekim povjesničarima ovaj ritual su Srbi ‘naslijedili’ od Vlaha, stočarskog naroda kojeg su zatekli na područjima na koja su se naselili u 7. stoljeću.
Taj je narod danas na ovim područjima potpuno nestao, jer se kao manjinski stopio i asimilirao u srpski i crnogorski nacionalni korpus. Vlasi su bili narod rumunjskog porijekla koji je govorio dijalektom tog jezika (aromunski). Danas nas na taj iščezli narod podsjećaju samo neki toponimi, kao na primjer ime planine Romanije kod Sarajeva.
Vlasi, kao i Rumunji, potekli su od starosjedilačkog naroda Dačana koji su naseljavali područja Vlaške, Moldavije i Mezije (dijelovi današnje Srbije). Ovaj je narod bio jako divlji, primitivan i krvoločan. Rimljani su s njima više stoljeća vodili krvave ratove, a uspio ih je pokoriti tek rimski car Trajan u 2. stoljeću nakon Krista.
Nakon pokoravanja ovaj je divlji narod bio potpuno romaniziran, pa je prihvatio rimsku kulturu i jezik tako da Rumunji danas govore jezikom koji je veoma sličan talijanskom.
O stravičnim vjerskim ritualima i krvločnosti tog naroda zvanog Dačani ostavio nam je svoje zapise rimski povjesničar Plinije mlađi. Postoje neke pretpostavke da su obred ‘lapota’ u poganska vremena, pored Dačana, upražnjavala i neka staroslavenska plemena u svojoj prapostojbini, ali o tome do danas nemamo pouzdanih povijesnih podataka.
Lapot se po načinu svoga izvršenja može smatrati ostatkom prastarih rituala prinošenja ljudskih žrtava poganskim božanstvima. Ubijanje svojih roditelja su u doba srpske srednjovjekovne države prakticirali i srpski kraljevi, kao i srpska vlastela. Tako je i srpski car Dušan ubio svog oca.
Ovaj običaj likvidacije svojih ostarjelih, bolesnih, bespomoćnih i, po njihovim shvaćanjima, beskorisnih članova obitelji, zadržao se kod Srba jako dugo, sve do početka 20. stoljeća.
Zabilježeno je da je i srpski vožd, Karađorđe Petrović, 1813. godine osobno ubio oba svoja ostarjela roditelja. Ocu je sjekirom odrubio glavu, a majku je pogubio malo ‘humanije’. Njoj je na glavu nabio pletenu košnicu s pčelama. Majčina smrt nije bila krvava, ali je bila polagana i užasna!
O ovom stravičnom ritualu danas imamo jako puno pisanih podataka i knjiga koje o tome svjedoče. Obred ‘Lapot’ je predstavljao ritualno ubojstvo jednog ili oba ostarjela roditelja, obično od strane najstarijeg sina i to najčešće sjekirom.
Prije samoga izvršenja ovaj je zločin bio javno najavljivan po okolnim mjestima i selima, a njihovi mještani su javno pozivani kod domaćina ubojstva na tzv. ‘podušje’. Seoski birov – telal bi išao od kuće do kuće s bubnjem i vikao: “Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje”.
Pod ovim se podrazumijevalo da se susjedi pozivaju na molitvu za dušu ubijenih i za oprost njihovim krvnicima. Nakon molitve bi se organizirala gozba i pijanka uz obveznu glazbu, pjesmu,veselje i tradicionalno srpsko igranje u kolu, koje bi predvodio kućni domaćin.
Ta se gozba i proslava održavala u dvorištu kuće iza koje je to zvjerstvo prethodno bilo obavljeno! U pojedinim krajevima, kao što je činjeno u Pirotskom kraju, u ubijanju staraca je sudjelovala uža i šira rodbina, a često su tu ‘čast’ imale i susjedi, zadajući po nekoliko udaraca sjekirom, kolcem ili motkom po glavi ili tijelu žrtve ili žrtava.
Najčešće su ubijanje vršili njihovi sinovi i rođaci uz prisustvo cijeloga sela. U istočnoj i južnoj Srbiji, kao i u Dinarskoj oblasti u Bosni i Hrvatskoj, bilo je prakticirano i nešto manje krvavo ubijanje, tako što je stavljana ‘proja’ ili ‘kruh’ na glavu starca ili starice, a zatim bi najstariji sin velikim drvenim čekićem-maljem raspalio odozgo po njihovoj glavi uz rečenicu: “Ne ubijamo te mi, nego ovaj hljeb.”
U Crnoj Gori je to ritualno ubijanje nazivano ‘pustevovanje’, a umjesto ‘proje’ korišten je vuneni smotuljak. Srbi su, u ovisnosti od kraja u kojem su živjeli, na različite načine ubijali svoje starce . U Homolju se prakticiralo odrubljivanje glave crtalom od rala ili pluga, u Timoku ubijali su ih motkom.
S obzirom na to da su ti starci vjerovali da ih poslije smrti čeka bolji život, oni su se bez pogovora pokoravali ovom drevnom običaju, te su svoje sinove – ubojice čak i blagoslivljali riječima: “Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svijet”.
Vlasi su u praksi primjenjivali najbrutalniju metodu lapota: najprije bi usijanim željezom pržili starca po vratu i tijelu, a zatim bi još žive starce stavljali u mrtvačke sanduke i zakopavali ih u groblju!
Vlasi su, kako sam to već rekao, bili poseban narod koji je do dolaska osmanske imperije još uvijek postojao u Srbiji, a i u manjem dijelu Bosne, što se spominje i u ranijim dubrovačkim spisima. Taj narod, sličan Rumunjima, vremenom se potpuno asimilirao sa Srbima, jer su i oni bili pravoslavne vjere.
Na osnovu lapota, svirepih egzekucija svojih najmilijih, nastala je i ona srbijanska narodna poslovica koja je i danas u upotrebi i koja ovako glasi: “Čim čovek preturi še’setu treba ga sekirom po glavi.” Postoje i druge varijante ove stare srpske poslovice koje glase: “Zreo za sikirče” ili “Zreo za sjekiru” (kod Srba u Bosni, okolina Bijeljine).
Prema Jevremu Brkoviću, crnogorskom povjesničaru: “Riječ lapot se odnosi na običaj ubijanja starih članova obitelji kada oni više ne mogu raditi i svojim radom pridonositi materijalnim potrebama kućanstva”.
Tihomir Đorđević u svom djelu ‘Naš narodni život’ je pisao: “Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije“.
Pravoslavna crkva se, i pored općepoznatih Božjih zapovijedi: ‘Ne ubij’ te ‘Poštuj oca svoga i majku svoju’, stoljećima nije suprotstavljala ovom raširenom poganskom običaju činjenom iz čisto ekonomskih razloga, i zatvarala je oči pred tom svirepošću.
Ovim nereagiranjem i zatvaranjem očiju SPC je ubojicama vlastitih roditelja davala puni legitimitet. Kasnije su uz molitvu i pričest u crkvi pravoslavni svećenici davali oprost ovim monstruoznim zločincima.
Pokušavajući opravdati ono za što nema opravdanja, a zaduženi da to čine, u poznatoj knjizi: ‘Antropologiji religija’ anonimni srpski autor iz SANU, između ostalog, ovako objašnjava lapot: “Ovim obredom srpska svetosavska kultura je ispravljala logičke nedoslednosti prirode i vraćala je merioce vremena (rođenje i smrt) u svoje normalne okvire.”
Eto, tako od starosti i bolesti koju ona sobom nosi, tek u šezdesetoj godini života, još prilično zdravi i snažni, umirali su s ‘osmehom na licu’ sretni i zadovoljni srpski roditelji ubijani rukom svoje djece.
Opširnije su o ovome pisali i Sima Trojanović u ‘Lapot i prokletije u Srba’ 1898. V. Radanović u ‘Narodna predanja o ubijanju starih ljudi’ 1929.-1930., Dušan Bandić ‘Narodna religija u sto pojmova’ iz 1991. godine, te Ivan Kovačević ‘Prikoljiš’ 1992. godine.
Autor: Saud Grabčanović
IZVOR: Esad Rahić / Facebook
Urednički komentar by Miro Perković
Među Srbima je do prije samo stotinjak godina postojao taj barbarski obred zvan ‘Lapot’ kojim su se oni rješavali starih roditelja. Maljem u glavu su ih skidali s hrane. SPC je to cijelo vrijeme tolerirala i blagosivljala.
I onda se netko čudi okrutnosti i bestijalnosti četničkih koljača, a i njihovih popova koji su blagoslivljali četničke kame? Geni su geni, krv je krv. Kako onda očekivati od nekoga tko u genima ima ubijanje vlastitih roditelja da će biti milostiv prema mrskim ‘Ustašama’?
Za ovaj srpski običaj sam čuo prije dvadesetak godina i bilo mi je prilično teško shvatiti da je ikad itko mogao činiti takve stvari svojim roditeljima, ljudima koji su te donijeli na svijet, ali činjenica je da svakakvih ljudi ima na ‘dunjaluku’.
Koliko su Srbi nervozni zbog običaja ubijanja ostarjelih roditelja govori i činjenica da sada pokušavaju ‘lapot’ proglasiti mitom i neistinom, ali i dalje vjeruju, i ne samo da vjeruju nego na silu nameću mit o Jasenovcu i ‘milijardu’ ubijenih Srba u doba NDH. Čista zamjena teza, istina je mit, mit je istina. Toliko o srpskoj dosljednosti i mitomanij, i njihovim ‘istorijskim’ vrelima.
“Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.” (Jakovljeva 2:17)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Mnogo bre napredan taj nebeski narod, kakvi Kanađani, Nizozemci ili Belgijanci,. Oni su to tek otkrili a i vascela zaostala Evropa se tek sad prosvjetljuje.