Piše: Vjekoslav Škreblin
Raspad Jugoslavije odvijao se u okolnostima ugovorenog rata. Na žalost, Jugoslavija se nije mogla razdružiti dogovorenim mirom poput Češke i Slovačke. Rat na prostoru bivše države potpirila je komunističko partijska infrastruktura kako bi nakon ratnog meteža ostala na pozicijama vlasti, moći, parazitiranja. Tako su na čelu Hrvatske, kao i u ostalim novonastalim državama, ostali isti jugokomunistički kadrovi i mentaliteti…
Politička pozadina atentata(2)
O POLITIČKOJ zaštiti krađe i kradljivaca HRVATSKOG POREZA, prije nego sam se u listopadu 2000. g. sklonio u Njemačku, pismenim putem sam obavijestio ambasade SAD i Velike Britanije u Zagrebu.
U Zagrebu sam, tik prije odlaska u Njemačku, podigao i kaznenu prijavu pred državnim odvjetništvom protiv počinitelja kaznenog djela. Među okrivljenima, naveo sam i bivšeg odvjetnika AgroCroatije, sada pokojnog Josipa Vreska, koji je nakon izbora održanih 03. siječnja 2000.g., na prijedlog pobjednika izbora, imenovan zamjenikom ministra POLICIJE.
Došavši u Njemačku o svemu sam, uz obilatu količinu dokaza, obavijestio i tamošnji BKA/policiju. Također sam na svoju kaznenu prijavu protiv počinitelja kaznenog djela podsjetio tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Državno odvjetništvo je odreagiralo i pokrenulo istražne radnje. Obavezalo se obavijestiti me o rezultatima istrage. No, do danas nemam nikakva saznanja o sudbini te istrage. Umjesto toga, Mladen Bajić i njegova grupa, iz tadašnjeg DORH-a, pokrenula je istragu protiv mene.
Napakirali su mi počinjenje kriminala. Znajući koga zapravo treba staviti na dohvat ruci zakona, odlučili su žrtvovati mene. Valjda su procijenili da im takav dodatni kriminal neće naštetiti u zaštiti počinjenog kriminala i kriminalaca, a poglavito u zaštiti ogromne količine novaca pokradenog iz PRORAČUNA, koji su trebali ŠTITITI.
Nakon što je Sabor NAJURIO dotadašnjeg čelnika DORH-a, Radovana Ortynskog, te na njegovo mjesto montirao, KRIMINALU I KRIMINALCIMA LOJALNOG, Mladena Bajića ostvarile su se pretpostavke za nesmetano pljačkanje Republike Hrvatske i njenih poreznih platiša.
U tom ozračju MLADEN BAJIĆ I EKIPA ignorirala je već započetu istragu u mojem slučaju. Umjesto toga DORH je podigao kaznenu prijavu protiv mene i mojega poduzeća, zbog privrednog kriminala. Za takvo kazneno djelo predviđena je tada bila BEZUVJETNA KAZNA ZATVORA u trajanju od JEDNE do OSAM GODINA.
Bio sam u bezizlaznoj situaciji, POTPUNO NEMOĆAN, svjestan da sam se zamjerio ‘državi’. Zagrebački GLOBUS i Večernji list pisali su o meni kao kriminalcu koji je, u sprezi s PRAVOSUDNOM MAFIJOM, već opljačkao državu pa sada želimo opljačkati i poštenu uspješnu kompaniju. Naveli su, između ostaloga, kako prijetim djeci direktora AgroCroatije.
Zamjenik ministra policije, iz kvote političke stranke HSS, bio je odvjetnik te firme prije nego je preuzeo funkciju i sjeo u dužnosničku fotelju. Zlatko Tomčić iz HSS-a bio je predsjednik sabora tada.
Iako su mediji iz Srbije, i radio INTERNATIONAL iz STUTTGARTA, povremeno i hrvatski mediji, objavljivali tekstove o mojem slučaju ništa se konkretno u moju korist događalo nije. Samo je šteta bila sve veća i veća
Da situacija bude još BREMENITIJA istekao mi je tromjesečni dozvoljeni boravak u Njemačkoj. Jedina opcija bila je da se vratim u Hrvatsku ‘na noge’ Mladenu Bajiću, Josipu Vresku i ostalom dijelu EKIPE DRŽAVNIH KRIMINALACA.
Kako i na koji način barem malo uzdrmati SIGURNOST LOPOVA, koji su se raskomotili u državi kojoj su na čelu, razmišljao sam svo vrijeme?! Osim toga, također nisam imao uvida koliko je zapravo ‘težak’ ovaj za mene, moju obitelj, moju kompaniju, nesretan slučaj?!
To sam saznao kada sam 01. ožujka 2000. g., u još postojećem konzulatu krnje Jugoslavije, zatražio POLITIČKI AZIL, POLITIČKU ZAŠTITU SRBIJE. Kada je tadašnji Generalni konzul gdin. N.D. saslušao moje razloge i pregledao dokaze o postojanju kriminalne organizacije na čelu Republike Hrvatske, između ostaloga rekao je:
“Kada bi smo mi vama dali politički azil, došlo bi do takvog međunarodnog diplomatskog skandala koji mi više ne bi smo mogli kontrolirati.”
Ali, uvijek postoji onaj poznati ALI… Od tog trenutka, statusa ŽRTVE POLITIČKE ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE NA ČELU REPUBLIKE HRVATSKE, dobivam konkretnu potporu srpske diplomacije i još značajniju medijsku prisutnost te potporu političkog vrha Srbije, na čijem čelu je bio dr. Zoran Đinđić.
Uz upozorenje da se čuvam, jer ‘moji’ će me pokušati likvidirati, napustio sam YU Generalni konzulat u Frankfurtu. Od tada sam bio na oprezu i nisam mirno spavao.
Hrvatska zločinačka organizacija na čelu s TRIO FANTASTIKUSOM, Ivicom Račanom, Stipom Mesićem i Zlatkom Tomićem, bila je od tada pod stalnim pritiskom službenog Beograda, koji ih je tretirao kao kriminalnu grupu. Bojao sam se jer su mozak i postupci kriminalca nepredvidivi.
Sjećam se, vladala je panika u državnom vrhu RH. Čak se i tada oporbeni, tzv. političar Ivo Sanader, kasniji premijer RH i osuđena LOPOVČINA, sastao s novopridošlim srpskim veleposlanikom u Zagrebu. Mesić je pak kritizirao tajne službe jer su u rasulu.
Moji članci su nekoliko puta mjesečno izlazili pred njemačku i srpsku javnost!
Srbija, na čelu s Đinđićem, mafiju je držala na kratkoj uzici. Takvo stanje, i srpskoj i hrvatskoj režimskoj dobro uhodanoj mafiji, kvarilo je poslove.
Imajući danas na umu kako jedna monolitna zločinačka organizacija kontrolira Srbiju, Hrvatsku, BiH… Zoran Đinđić je bio sve veća te postaje nepremostiva prepreka nastavka ŠIRENJA KRIMINALA u svim smjerovima. Čak i prema EUROPI.
Kada je beogradski dnevni list ‘EVROPSKI NACIONAL’ odlučio moj slučaj objavljivati svaki dan do trenutka uključivanja institucija, bilo njemačkih, hrvatskih, srpskih ili drugih, u ovaj slučaj ušli su disonantni tonovi između službenog Zagreba i Berlina.
Nakon prve kolumne, drugi dan trebala je izaći druga, treći dan treća… No nakon prve kolumne prekinuto je objavljivanje. Tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Tonino Picula, listopada 2002. g., iznenada je došao u Berlin.
Sastao se sa svojim kolegom Joschke Fisherom kako bi stišao DISONANTNE TONOVE NJEMAČKE. Njemačka je po svojem ambasadoru u Zagrebu, Weissu, optužila Hrvatsku kako ne ispunjava kriterije za ulazak u EU i ako tako nastavi nema šanse niti ući u EU… itd.
Po objašnjenju njemačke redakcije ‘EVROPSKOG NACIONALA’ došlo je do požara u redakciji. Zato novine nisu niti izašle. Čim se Tonino Pucula vratio u Zagreb, Njemačka je na sva usta hvalila Hrvatsku u napredovanju kod ispunjavanja kriterija za ulazak u EU.
Jutarnji list demantira da je njemački veleposlanik, WEISS, održao konferenciju za medije. Došlo je do nesporazuma, izvješćuju, a vlada Savezne Republike Njemačke vladi Ivice Račana donira PEDESET MILIJUNA EURA za ‘ulaganje u razvoj demokracije’.
Joschke Fisher, čelnik stranke ZELENI, isključen je 06. studenog 2002. g., iz stranke. Nekoliko tjedana poslije sastanka s kolegom Piculom. Ovakva aktivnost i rezultati djelovanja hrvatskih ‘političara’ dodatno su me deprimirali.
Pošto još formalno nisam zatražio politički azil, na sam BADNJAK 2002. g., odlazim u konzulat SAD-a u Frankfurtu od Amerikanaca zatražiti politički azil. Nakon mojeg izlaganja službenik konzulata mi je rekao kako je njima poznata kriminalna grupa na čelu Hrvatske te kako FBI vodi evidenciju o tim KRIMINALCIMA.
Posebno je spomenuo i naglasio Stipu Mesića kao kriminalca. Amerikanac me je uputio k Nijemaca, kad sam već u Njemačkoj, da kod njih zatražim politički azil te me zamolio da mu dam adresu na kojoj trenutno prebivam kako bi mi SAD pružile fizičku zaštitu. Dobio sam i vizit kartu osobe s kojom sam, uz posredovanje prevoditelja, razgovarao u konzulatu SAD-a u Frankfurtu.
Uoči Nove 2003. g., od Njemačkih vlasti tražim politički azil. 20. siječnja 2003. g., u posjet Saveznoj Republici Njemačkoj, nakon Tonina Picule, dolazi i predsjednik vlade RH Ivica Račan. Svojem kolegi, njemačkom kancelaru Gerhard Schroederu, stiže u 18 sati!? Za taj posjet, opisan u zagrebačkom Večernjem listu, saznajem tek 26. siječnja 2003. g.
Ukratko, sastanak Schroeder-Račan počeo je u 18 sati. Trajao je oko pola sata. Nakon sastanka Schroeder nije dao izjavu za tisak, a Račan je je bio vrlo zadovoljan jer Hrvatska ide ‘dobrim putem’ prema ulasku u EU…
O tom sastanku Index.hr donosi sljedeće izvješće: Račan: Zagreb će podnijeti kandiaturu za EU ili u Ateni ili u…
20. sij 2003. –http:\\index.hr Kancelar Schroeder je prihvatio poziv da posjeti Hrvatsku, što bi se moglo dogoditi?
Zanimljivo, Google je izbrisao obavijest o sastanku Fishera i Picule?! Čim sam pročitao izvješće, i okolnosti sastanka Schroeder-Račan, obavijestio sam policiju u azilantskom centru. Policija me odmah odvezla u centar za saslušavanje uz prevoditelja.
Sve gore navedeno dao sam u svojem iskazu te izrazio svoju bojazan da su Račan i Schroeder u svom kratkom sastanku razgovarali i o mojoj sudbini. Vjerojatno i mojoj fizičkoj eliminaciji.
Nakon iskaza na policiji dobio sam uvjerenje kako će policija pojačati sigurnost azilantskog centra. Niti u peti mi nije bilo da se predstavnici Hrvatske i Njemačke zapravo spremaju organizirati atentat na srpskog premijera dr. Zorana Đinđića.
Mene je bilo ‘nezgodno’ likvidirati na tlu Njemačke. Poglavito jer sam alarmirao policiju i međunarodnu sigurnosnu zajednicu. No, ne bi Njemačkoj bilo prvi puta da okreću glavu nakon likvidacija hrvatskih emigranata na njihovim tlu.
Radili su to u mnogo slučajeva za vrijeme vladavine TITA. Niti jedan TITIN KILLER NIJE NAKON ATENTATA, NA PO REŽIM JUGOSLAVIJE NEPOĆUDNOG, UHIĆEN U NJEMAČKOJ I PROCESIURAN !!?
Kada se dogodio prvi pa drugi pokušaj atentata na Đinđića pomislio sam kako će, do sada NEDODIRLJIVI, kriminalci na čelu Republike Hrvatske napokon biti RASKRINKANI i dolijati na dohvat ruci pravde.
Mene su zaobišli.ZLOTVORI NISU ŽELJELI RISKIRATI jer sam uživao zaštitu nekoliko zemalja, a posebno zaštitu NJEMAČKE POLICIJE. Dr. Zoran Đinđić nije bio te sreće. Suviše je stršio i smetao mafiji. Bio je tvrdoglav u svojem stavu vezano za moj slučaj. Zato je i bio osuđen, a pogubljenje je nakon dva pokušaja – izvršeno 12. ožujka 2003. u Beogradu.
Tako, ukratko izneseno, izgleda tzv. POLITIČKA POZADINA BEOGRADSKOG ATENTATA. Ako se pravosuđe Republike Srbije ne usuđuje izvršiti svoje dato obećanje te na svjetlost dana iznijeti pozadinu likvidacije vlastitog premijera, neka pročita po tko zna koji puta objavljen MOTIV I POZADINU ATENTATA.
Treba se također pitati zašto nisu reagirale službe sigurnosti Njemačke, Hrvatske, Srbije pa i SAD-a i Velike Britanije? Po mojem uvjerenju u sve se umiješala ‘viša politika’. Stvorila je uvjete izvršenja naručenoga zločina.
Naime, nije neka ‘nauka’ povezati moj iskaz pred njemačkom policijom s neuspješnim pokušajem prvog atentata. Nakon toga, refleksno povećati razinu zaštite premijera. Kada se zbio i drugi pokušaj atentata, dvojbe nije bilo, Đinđića žele likvidirati već POZNATI NARUČITELJI ATENTATA!
Činom likvidacije SVI UČESNICI BEOGRADSKOG ATENTATA zapravo su kolektivno upali u postavljenu im klopku. Ta činjenica ima toliki značaj da se njome može raskrinkati ne samo Srbija, Hrvatska i Njemačka već i EU kao organizacija vrlo sumnjivih namjera.
Teroristi iz tzv. vrha Republike Hrvatske, predvođeni Ivicom Račanom, otišli su u Beograd da se osobno uvjere u ‘kvalitetu’ počinjenoga.
Dok je zbog sahrane bio u Beogradu procurila je vijest da se na Ivicu Račana također sprema atentat, temeljeno na saznanju o njegovoj ruti kretanja, pisali su mediji. Kasnije se i Mesić tužio da ga netko želi likvidirati.
I Schroeder i Račan su te 2003. g., na tzv. izborima maknuti sa svojih pozicija. Danas svi SUMNJICVI, u REGIJI i Njemačkoj, najradije bi datum 12. ožujak, dan godišnjice kada je, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA međunarodne političke mafije, ubijen predsjednik Srbije dr. Zoran Đinđić. NARUČITELJI LIKVIDACIJE, najradije bi izbacili taj datum iz kalendara.
Vjekoslav Škreblin, zagrebački dopisnik Tabloid Magazina
“Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.” (Iv. 8 : 46,47)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik