Piše: Bogdan Bartosik
Hrvatska ortodoksija ne znači svesti naciju na jednu priču. Jer nacija nije samo ono što je izdržala kroz vrijeme, već i kako se ta izdržljivost pamti, nosi i prenosi dalje. A u Hrvatskoj, više nego na mnogim mjestima, sjećanje nikada nije bilo pasivno, nikada nije bilo slučajno, bilo je čin preživljavanja, tiho inzistiranje da čak i kada je nacija izbrisana s karata ona može ostati, netaknuta i neslomljena, unutar onih koji odbijaju zaboraviti…
Ortodoksija
Ne postoji formalna doktrina koja definira naciju, nema sazivanog vijeća da odredi što se mora vjerovati o nekom narodu, a ipak s vremenom se može pojaviti nešto poput ortodoksije, ne putem dekreta ili provođenja, već ponavljanjem, nasljeđivanjem i tihom upornošću sjećanja koje se prenosi s generacije na generaciju sve dok se više ne osjeća kao nešto naučeno, već kao nešto što se nosi, nešto što se živi u sebi, a ne svjesno drži.
U Hrvatskoj se ova vrsta ortodoksije nije rodila iz stabilnosti ili konsenzusa, već iz raspada i terora, iz nestanka i ponovnog pojavljivanja, iz dugog i dezorijentirajućeg iskustva postojanja kao nacije bez države gdje je identitet morao preživjeti bez struktura koje ga obično održavaju, i gdje je samo sjećanje postalo oblik otpora, sačuvan ne u institucijama već u domovima, u jeziku, u vjeri, u pričama tiho izgovorenim i pažljivo pamćenim, kao da čak i sam čin sjećanja nosi rizik.
Upravo iz toga su se određene istine smjestile u nešto dublje od naracije, ne zato što su bile nametnute već zato što su bile podnošene, zato što su se iznova i iznova živjele kroz generacije, sve dok nisu preuzele težinu nečega neupitnog, nečeg temeljnog, nečega što nije trebalo dokazivati jer je već propatilo, i te istine, o gubitku, izdržljivosti, otporu, preživljavanju unatoč izgledima koji su trebali potpuno izbrisati naciju, počele su formirati neku vrstu zajedničkog razumijevanja, moralnog središta koje, iako nikada nije formalno imenovano, djeluje vrlo slično ortodoksnosti nacionalne duše.
Ipak, kao i kod svih ortodoksija postoji i očuvanje i kompresija, jer ono što se dovoljno čvrsto drži da preživi može se u tom procesu pojednostaviti, oblikovati u nešto koherentno i snažno, ali ponekad preusko da bi u potpunosti obuhvatilo dubinu proživljenog iskustva, tako da uz jezik žrtve i herojstva postoje tiše, složenije stvarnosti, pojedinačne priče koje se ne uklapaju uvijek jasno u veću narativu, trenuci dvosmislenosti, straha, moralne napetosti, izbora napravljenih u uvjetima koji se opiru lakoj prosudbi.
Hrvatska ortodoksija ne znači svesti naciju na jednu priču, niti tvrditi da postoji fiksna i neupitna istina, već priznati da postoji duboko ukorijenjeno, kolektivno sjećanje, ono koje nije oblikovano apstrakcijom već samom poviješću, i koje i dalje oblikuje način na koji se prošlost shvaća, kako se identitet osjeća i kako se značenje crpi iz onoga što je pretrpljeno.
I možda zadatak nije osporiti tu ortodoksiju u smislu njezina demontiranja, već potpunije ući u nju, proširiti je bez lomljenja, vratiti joj imena, lica, pojedinačne živote koji joj daju težinu i teksturu, tako da ne ostane samo priča o naciji, već ponovno postane priča o ljudima.
Jer nacija nije samo ono što je izdržala kroz vrijeme, već i kako se ta izdržljivost pamti, nosi i prenosi dalje. A u Hrvatskoj, više nego na mnogim mjestima, sjećanje nikada nije bilo pasivno, nikada nije bilo slučajno, bilo je čin preživljavanja, tiho inzistiranje da čak i kada je nacija izbrisana s karata ona može ostati, netaknuta i neslomljena, unutar onih koji odbijaju zaboraviti.
“Jer milošću ste spašeni, po vjeri, i to nije od vas, to je Božji dar! Ne po djelima, da se netko ne bi hvalisao.” (Efežanima 2,8-9)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik