Cijena agresije! Je li pitanje ratne štete prepušteno zaboravu?

Piše: Dražen Jugec

Ratovi ne završavaju onoga dana kada utihne oružje. Njihove posljedice ostaju desetljećima. Plaćaju ih generacije koje dolaze. A pitanje ratne štete nije samo pitanje prošlosti, to je pitanje odgovornosti, povijesne istine i poštovanja prema svim hrvatskim građanima koji su podnijeli teret rata i njegovih posljedica. Jer država koja zaboravi štetu koju je pretrpjela riskira da jednog dana zaboravi i zašto je tu štetu uopće podnijela…

CIJENA SUKOBA IZMEĐU HRVATSKE I SRBIJE

Moram priznati da je to pitanje mnogima s vremenom palo u zaborav. Možda čak i meni samome. No još više zabrinjava činjenica da se čini kako je palo u zaborav i hrvatskoj politici.

Rat se nije vodio na teritoriju Srbije. Rat se vodio na hrvatskom tlu. Razaranja su ostala Hrvatskoj. Posljedice i danas snose hrvatski građani.

Zato se sasvim opravdano nameće pitanje: je li vrijeme da se pitanje ratne štete ponovno vrati u središte javne rasprave?

JE LI PITANJE RATNE ŠTETE PREPUŠTENO ZABORAVU?

Prošlo je više od trideset godina od završetka Domovinskog rata, ali jedno pitanje nikada nije dobilo konačan odgovor. Tko će platiti ratnu štetu?

O ratnim zločinima govorilo se puno. Vodili su se sudski postupci u Hrvatskoj, Srbiji i pred međunarodnim sudom u Haagu. Mnogi su osuđeni, mnogi oslobođeni, a brojni slučajevi još uvijek čekaju svoj pravni epilog. Međutim, PITANJE RATNE ODŠTETE GOTOVO JE NESTALO IZ JAVNOG PROSTORA.

Rat nije ostavio samo ljudske žrtve. Ostavio je razorene gradove i sela, uništene bolnice, škole, mostove, prometnice, željezničke pruge, kulturnu baštinu i desetke tisuća obiteljskih kuća. Više stotina tisuća ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. No razaranja nisu stala na tome.

GOSPODARSKA ŠTETA O KOJOJ SE PREMALO GOVORI

Posebno treba naglasiti gospodarsku dimenziju Domovinskog rata. Ciljevi nisu bile samo vojarne i vojni objekti. Tijekom rata teško su stradali brojni industrijski pogoni, tvornice, skladišta, proizvodni kapaciteti, energetski objekti, prometna infrastruktura, mostovi, željeznice, luke i gospodarski sustav koji se desetljećima stvarao.

Kada se uništi tvornica, ne nestaje samo jedna zgrada. Nestaju radna mjesta. Prekidaju se proizvodni lanci. Gube se tržišta, izvozni poslovi i poslovni partneri. Nestaje razvoj koji se stvarao desetljećima.

Zato ratna šteta nije samo ono što je fizički uništeno. Ona uključuje i ono što Hrvatska zbog rata nikada nije uspjela ostvariti

– izgubljene investicije,
– izgubljeni gospodarski rast,
– propale industrijske grane,
– pad izvoza i
– desetljeća usporenog razvoja.

Mnoge sredine koje su prije rata bile snažna industrijska središta nikada nisu dosegnule gospodarsku snagu koju su imale prije 1991. godine. Posljedice se osjećaju i danas kroz:

– iseljavanje stanovništva,
– nezaposlenost,
– propale proizvodne pogone i gospodarsku nerazvijenost pojedinih dijelova Hrvatske.

To je možda najveća nevidljiva ratna šteta. Jer ono što nije izgrađeno zbog rata nikada se neće moći točno izračunati.

RAT SE VODIO U HRVATSKOJ, A NE U SRBIJI

Ne treba zaboraviti jednu vrlo važnu činjenicu. Rat se nije vodio na teritoriju Srbije. Rat se vodio na hrvatskom teritoriju. Razaranja su pretrpjeli hrvatski gradovi i sela.

Granatirani su Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Karlovac, Slavonski Brod, Zadar, Gospić, Sisak i brojna druga mjesta. Uništavana je civilna infrastruktura, gospodarstvo, privatna imovina, kulturna dobra i industrijski objekti.

Velika vojna nadmoć tadašnje Jugoslavenske narodne armije u topništvu, oklopnim postrojbama i zrakoplovstvu ostavila je iza sebe golemu materijalnu štetu čije posljedice hrvatski građani osjećaju i danas.

Prema procjenama koje su hrvatske institucije tijekom godina iznosile u javnosti, ukupna ratna šteta procjenjivala se na desetke milijardi američkih dolara. Međutim, konačan međunarodno utvrđen iznos nikada nije određen.

Hrvatska je 1999. godine pokrenula postupak protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde zbog navodnog kršenja Konvencije o genocidu.

U okviru tog postupka zatražena je i naknada štete. Međutim, Međunarodni sud pravde 2015. godine odbio je i hrvatsku tužbu i srbijansku protutužbu jer nije utvrdio pravnu odgovornost za genocid prema Konvenciji. Time pitanje ratne odštete nije bilo riješeno u tom postupku.

Ali time jedno drugo pitanje nije nestalo. Je li Hrvatska odustala od pitanja ratne odštete? I upravo ovdje dolazimo do pitanja odgovornosti hrvatske politike.

Zašto pitanje ratne odštete više nije među prioritetima hrvatske diplomacije više od tri desetljeća nakon završetka rata?

Je li hrvatska država učinila sve što je mogla kako bi zaštitila interese Republike Hrvatske? Jesu li sve pravne i diplomatske mogućnosti doista iscrpljene? Ili je ovo pitanje jednostavno PREPUŠTENO ZABORAVU?

Ne radi se ovdje samo o novcu. Radi se o odgovornosti prema vlastitim građanima. Radi se o poštovanju žrtava. Radi se o NAČELU da agresija i razaranje ne bi smjeli ostati bez posljedica.

USPOREDBA S DRUGIM SUKOBIMA

Još je zanimljivije usporediti Hrvatsku s drugim međunarodnim sukobima.

Nakon Zaljevskog rata osnovano je posebno povjerenstvo Ujedinjenih naroda koje je obrađivalo zahtjeve za ratnu odštetu i isplaćivalo naknade oštećenima.

Danas se vode ozbiljne međunarodne rasprave o financiranju obnove Ukrajine te o mogućnosti korištenja zamrznute ruske državne imovine za saniranje ratne štete.

Ako se za suvremene sukobe traže modeli naknade štete, zašto se pitanje ratne odštete između Hrvatske i Srbije više gotovo uopće ne otvara?

Možda zato što je politički neugodno. Možda zato što bi otvorilo brojna pravna i diplomatska pitanja. Ali činjenica da je nešto teško ne znači da o tome ne treba razgovarati.

IZNAD SVEGA OSTAJE PITANJE PRAVDE

I iznad svih ekonomskih pitanja postoji jedno još važnije.

Tko će odgovarati za ljudske živote? Tko će odgovarati za poginulu djecu, civile, razorene bolnice, škole, obiteljske kuće i kulturnu baštinu?

Ako su nakon Domovinskog rata hrvatski i srpski državljani odgovarali pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zbog ratnih zločina, onda je sasvim legitimno postaviti pitanje: VRIJEDE LI ISTA PRAVILA ZA SVE?

Hoće li međunarodno pravo jednako vrijediti za sve države i sve političke vođe? Ili će ono i dalje ovisiti o političkoj i vojnoj moći pojedinih država?

Pravda može imati smisla samo ako je jednaka za sve. Ako međunarodno pravo vrijedi samo za neke, a ne za sve, tada se opravdano postavlja pitanje vjerodostojnosti međunarodnih institucija i povjerenja građana u međunarodnu pravdu.

MOŽDA JE VRIJEME ZA NOVI POČETAK RASPRAVE

Možda će upravo ovaj tekst poslužiti kao podsjetnik da pitanje ratne štete još uvijek nije do kraja zatvoreno. Možda će poslužiti i kao podsjetnik hrvatskoj Vladi, Hrvatskom saboru i svim budućim hrvatskim vladama da razmisle jesu li u protekla tri desetljeća učinili sve što je bilo moguće kako bi zaštitili interese Republike Hrvatske i njezinih građana.

Jer za većinu političara rat je odavno završio. Za mnoge hrvatske građane nije.

– Nije završio za obitelji koje još uvijek traže svoje nestale.
– Nije završio za gradove i općine koji se desetljećima oporavljaju od razaranja.
– Nije završio za gospodarstvo koje je izgubilo industriju, tržišta i razvojne prilike.
– Nije završio ni za one koji smatraju da pitanje ratne štete nikada nije do kraja riješeno.

Zato ovaj tekst nije poziv na nove sukobe niti na produbljivanje podjela. Ovo je poziv da se jedno VAŽNO DRŽAVNO PITANJE PONOVNO OTVORI – argumentirano, dostojanstveno i u interesu Republike Hrvatske.

Jer država koja odustane od postavljanja legitimnih pitanja riskira da s vremenom zaboravi i vlastitu povijest. Ratovi ne završavaju onoga dana kada utihne oružje. Njihove posljedice ostaju desetljećima. Plaćaju ih generacije koje dolaze.

A pitanje ratne štete nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje pravde, odgovornosti i dostojanstva jedne države.

Možda je upravo sada trenutak da se ponovno postavi pitanje koje je predugo bilo gurnuto na margine hrvatske politike. Ne zbog osvete. Ne zbog produbljivanja podjela.

Nego zbog odgovornosti, povijesne istine i poštovanja prema svim hrvatskim građanima koji su podnijeli teret rata i njegovih posljedica.

Jer država koja zaboravi štetu koju je pretrpjela riskira da jednog dana zaboravi i zašto je tu štetu uopće podnijela.

B.M.

---

“Nisam li ti zapovjedio: budi jak i odvažan! Ne boj se i ne daj se zastrašiti, jer je GOSPOD, Bog tvoj s tobom, kamo god pođeš.” (Još 1,9)

Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:

UHR – Viber

Udruga Hrvatski Ratnik