Objavljuje Hrvatski Ratnik
Snohačenje, lapot, gostinjska obljuba… Kad smo nedavno objavili članak o srpskom običaju ubijanja starih, tzv. lapotu, naši susjedi su se uzbunili optužujući nas da izmišljamo i da je to samo mit. Je li mit nitko od nas sa sigurnošću ne može reći, ali zato možemo sa sigurnošću utvrditi kako ovakvih običaja i priča kod Hrvata nije bilo. Stoga danas donosimo članak sa srpskog potrala ‘Žena’ o devet najjezivijih običaja naših istočnih susjeda…
Nije baš da nas zanimaju srpski običaji, ali kada Srbi tvrde za očitu laž i MIT da je ISTINA – ovdje mislim konkretno na očiti mit o 700.000 do 1,5 milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu – onda je za pretpostaviti kako LAPOT nije MIT nego ISTINIT srpski običaj skidanja starih s hrane. ŠETNJU OPANAKA ćemo ostaviti za neki drugi put.
SVEKAR SPAVAO S NEVJESTOM, SIN UBIJAO ONEMOĆALOG OCA: 9 NAJJEZIVIJIH OBIČAJA IZ SRPSKE PROŠLOSTI KOJI ŠOKIRAJU I DANAS
– U najkontroverznije običaje ubrajaju se SNOHAČENJE – intimni odnos svekra i nevjeste i LAPOT – ritualno ubijanje staraca.
– GOSTINJSKA OBLJUBA podrazumijevala je nuđenje žene gostu, temeljeno na vjerovanju da putnik može biti Božji poslanik
Razumijevanje kulturne povijesti Balkana gotovo je nemoguće bez poznavanja složene mreže narodnih vjerovanja i rituala koji su se stoljećima prenosili s koljena na koljeno. Iako se srpska tradicija uglavnom vezuje za lijepe i svečane običaje, njena prošlost krije i puno mračnije, danas prilično šokantne prakse.
U vremenima kada su život određivali siromaštvo, bolesti, visoka smrtnost i snažan strah od natprirodnog, ljudi su razvijali rituale kako bi se zaštitili od nesreće, zlih sila ili Božje kazne.
Ono što nam danas djeluje bizarno, jezivo i potpuno neshvatljivo, nekada je predstavljalo način preživljavanja i pokušaj da se u nepredvidivom svijetu pronađe makar malo sigurnosti. Upravo zbog toga, mnogi običaji nisu nastali iz okrutnosti već iz potrebe, straha i vjerovanja da određeni rituali mogu zaštititi obitelj, selo ili čitavu zajednicu.
SNOHAČENJE: ZABORAVLJENI GRIJEH PATRIJARHALNE SRBIJE
Među najkontroverznijim običajima, koji se spominju u etnološkoj literaturi i narodnim predanjima, nalazi se SNOHAČENJE – praksa koja danas izaziva snažan osjećaj nelagode. Riječ je o običaju koji je podrazumijevao intimni odnos između svekra i nevjeste, a nastajao je, prema tadašnjem shvaćanju zajednice, iz ‘praktičnih’ razloga.
U patrijarhalnim seoskim sredinama nije bilo neobično da obitelji udaju djevojke za dječake, ponekad stare tek deset ili dvanaest godina. Razlog za takve brakove bio je prije svega ekonomski: starija i snažna nevjesta bila je dragocjena radna snaga u domaćinstvu i na imanju. Međutim, pošto mladić još nije bio spolno zreo, njegov otac je u pojedinim slučajevima preuzimao ulogu supruga dok sin ne bi odrastao.
Slična praksa bilježena je i u situacijama kada bi sin bio dugo odsutan – na vojnoj službi ili u pečalbi – pa se smatralo da je na taj način moguće ‘sačuvati lozu’ i osigurati potomstvo.
Povjesničari i etnolozi navode da je ovaj običaj bio naročito rasprostranjen u Pomoravlju i na jugu Srbije, posebno u okolini Vranja. Smatra se da je postupno nestao tek nakon Drugog svjetskog rata s promjenom društvenih normi i slabljenjem tradicionalnog patrijarhalnog poretka.
Motivi i društvene okolnosti koje su pratile snohačenje ostavili su trag i u književnosti. Jedan od najpoznatijih prikaza ove prakse nalazi se u romanu ‘NEČASTIVA KRV’ Bore Stankovića, kroz složene odnose između likova gazda Marka i Sofke.
LAPOT: SUROVI RITUAL UBIJANJA STARACA
Među najjezivijim pričama iz narodne tradicije Balkana posebno se izdvaja takozvani LAPOT – običaj koji se u predanjima opisuje kao ritualno ubijanje starih i nemoćnih članova obitelji. Prema tim pričama, ljudi koji više nisu mogli raditi i doprinositi kućanstvu smatrani su teretom, naročito u vremenima teške gladi i nemaštine.
Ovaj običaj se u etnološkim tumačenjima najčešće povezuje s periodima ekstremne oskudice, kada je opstanak čitave obitelji ovisio od vrlo ograničenih resursa. U takvim okolnostima vjerovalo se da je žrtvovanje najstarijih način da se osigura preživljavanje mlađih članova zajednice.
Samo izvođenje lapota, prema narodnim pričama, bilo je obavijeno snažnom simbolikom. Starac bi bio odveden na osamljeno mjesto, najčešće u šumu, gdje bi mu na glavu bila stavljena pogača ili komad proje. Onaj tko je izvršavao čin – često najstariji sin – prije smrtonosnog udarca izgovarao bi rečenicu: “Ne ubijam te ja, nego ovaj hleb.”
Ta simbolična rečenica imala je duboko psihološko značenje. Krivnja za čin nije se pripisivala čovjeku, već kruhu – osnovnoj namirnici koja je u vremenima gladi predstavljala razliku između života i smrti.
Ipak, mnogi suvremeni povjesničari i etnolozi smatraju da lapot vjerojatno nije bio rasprostranjena stvarna praksa, već prije svega snažan mit ili moralna priča koja je upozoravala na surovost života u teškim historijskim okolnostima.
GOSTINJSKA OBLJUBA: USTUPANJE ŽENE IZ STRAHA OD BOGA
Koliko je u tradicionalnoj kulturi naših predaka gostoprimstvo bilo uzdignuto gotovo na nivo svetinje, pokazuje i jedan izuzetno neobičan i danas teško shvatljiv običaj poznat kao GOSTINJSKA OBLJUBA.
U narodnim vjerovanjima postojalo je uvjerenje da primanje putnika namjernika može biti svojevrsni Božji ispit – jer se, kako se vjerovalo, iza lika siromašnog putnika mogao kriti sam Bog, anđeo ili čak Sveti Sava.
Iz snažnog straha od Božje kazne, ukoliko gost ne bude primljen i ugošćen kako dolikuje, razvijali su se rituali koji su ponekad prelazili granice onoga što danas smatramo prihvatljivim.
U pojedinim krajevima jugoistočne Srbije, naročito u okolini Pirota i Dimitrovgrada, etnolozi bilježe predanja o običaju prema kojem se gostu, pored hrane, prenoćišta i zaštite, nudilo i najintimnije gostoprimstvo.
Prema tim pričama, domaćin bi putniku ustupao i ženu iz kuće, vjerujući da je potpuna briga o gostu sveta dužnost koja se ne smije dovesti u pitanje. Žena koja bi bila određena da ispuni ovu ulogu nije imala pravo suprotstaviti se, jer je čin smatran dijelom obveze domaćinstva prema gostu.
Iako danas djeluje gotovo nezamislivo, ovaj običaj se u pojedinim predajama spominje kao dio šireg sustava vjerovanja u kome je gost bio pod osobitom zaštitom, a njegovo zadovoljstvo shvaćano kao pitanje časti, vjere i sudbine cijele obitelji.
LEVIRAT I SORORAT: BRAKOVI RADI OČUVANJA IMANJA I OBITELJSKE LOZE
U tradicionalnim zajednicama Balkana brak nije bio samo stvar emocija već prije svega važan društveni i ekonomski aranžman. Upravo iz takvih okolnosti proistekli su običaji poznati kao LEVIRAT I SORORAT, koji su nekada bili prilično rasprostranjeni, naročito u istočnoj Srbiji gdje su se u pojedinim krajevima održali sve do sredine 20. stoljeća.
Ovi brakovi najčešće su nastajali iz potrebe da se očuvaju obitelji, imovina i radi brige o djeci u društvu u kojem je opstanak kućanstva nerijetko ovisio od stabilnosti zajednice.
Levirat je podrazumijevao brak između udovice i rođenog brata njenog preminulog muža, odnosno djevera. Takva praksa naročito se poticala u slučajevima kada pokojni suprug nije ostavio potomstvo. Vjerovalo se da djever, stupajući u brak s udovicom, može ‘podići sjeme’ preminulog brata i na taj način sačuvati lozu, ali i zadržati imanje unutar obitelji.
S druge strane, sororat je označavao situaciju u kojoj bi se udovac ženio sestrom svoje preminule supruge. Smatralo se da rođena tetka najbolje može preuzeti brigu o djeci koja su ostala bez majke. Na taj način obitelj je izbjegavala dolazak ‘strane žene’ u kuću, odnosno maćehe, što je u tradicionalnim sredinama često smatrano potencijalnim izvorom konflikta.
Iako danas djeluju bizarno i potpuno neprihvatljivo, ovi običaji nastajali su iz potrebe da se očuva stabilnost kućanstva i osigura kontinuitet obitelji u teškim životnim okolnostima.
VLAŠKI KULT MRTVIH: CRNA SVADBA I OTKOPAVANJE POKOJNIKA
U istočnoj Srbiji, među vlaškim stanovništvom, stoljećima je postojao snažan kult mrtvih – složen sustav vjerovanja i rituala koji je imao za cilj održati simboličnu vezu između svijeta živih i svijeta umrlih.
U tim vjerovanjima smrt nije predstavljala kraj, već prelazak u drugi oblik postojanja, zbog čega su brojni običaji bili usmjereni na to da se pokojniku osigura miran put na ‘onaj svijet’.
Jedan od najneobičnijih rituala je takozvana CRNA SVADBA. Ovaj običaj organizira se kada iznenada premine mladić ili djevojka koji nisu stigli stupiti u brak. Prema narodnom vjerovanju, duša osobe koja je umrla nevjenčana teško pronalazi spokoj u zagrobnom životu, pa obitelj priređuje simbolično vjenčanje kako bi pokojniku ‘ispunila sudbinu’.
U takvom obredu zaručnica, zaručnik ili čak blizak prijatelj pokojnika simbolično stupa u brak s preminulom osobom i ostaje ‘u braku’ narednih godinu dana, tijekom kojih se očekuje potpuna vjernost. Sama ceremonija po mnogo čemu podsjeća na pravu svadbu – uz glazbu, goste i svatove koji igraju – ali je istovremeno ispunjena tugom, suzama i naricanjem.
Još jedan ritual koji svjedoči o dubokoj simbolici vlaškog kulta mrtvih jeste OTKOPAVANJE POKOJNIKA. Etnolozi bilježe da se ovaj običaj u pojedinim selima zadržao sve do kraja 20. stoljeća – posljednji put je zabilježen devedesetih godina u selu Debeli Lug.
Prema tom vjerovanju, četrdesetog dana nakon smrti mlade osobe rodbina bi u zoru otkopala grob i izvadila kovčeg. Lice pokojnika bi zatim bilo obrisano bijelim rubcem i okrenuto ka izlazećem Suncu, kako bi ga obasjali prvi jutarnji zraci. Smatralo se da ta svjetlost pokojniku daje snagu i ‘svjetlost potrebnu za putovanje’ u zagrobni svijet. Nakon kratkog obreda, kovčeg bi ponovo bio vraćen u grob.
Ovi rituali, iako danas djeluju zastrašujuće, predstavljaju dio složenog sustava vjerovanja kojim su zajednice pokušavale razumjeti smrt i osigurati mir dušama svojih najbližih.
STRNDŽANJE: EROTSKA INICIJACIJA UZ VATRU I MASKE
Među neobičnim običajima koji su se nekada prakticirali u istočnoj Srbiji posebno se izdvaja STRNDŽANJE – ritual koji je predstavljao svojevrsni oblik erotske inicijacije mladih. Ova praksa bila je naročito rasprostranjen u Negotinskoj krajini i okolnim vlaškim selima, gdje je imala važnu društvenu ulogu u životu mladih.
Prema etnološkim zapisima i narodnim predanjima, mladići i djevojke bi se okupljali na osamljenim mjestima, često u špiljama ili zaklonjenim prostorima, gdje je u središtu gorjela vatra. Sudionici su na licima nosili maske, čime se čuvala anonimnost i smanjivala društvena stigmatizacija u strogo patrijarhalnoj sredini.
U takvoj atmosferi mladi su se međusobno upoznavali, dodirivali, ljubili i mijenjali partnere, često do kasno u noć. Iako iz današnje perspektive ovaj običaj može djelovati šokantno ili razuzdano, u kontekstu tadašnjeg društva imao je drukčiju svrhu.
U sredinama gdje su odnosi između spolova bili strogo kontrolirani, a brakovi često ugovarani bez mnogo osobne slobode, strndžanje je predstavljalo rijetku priliku za druženje, upoznavanje i erotsko sazrijevanje mladih prije stupanja u brak. Na taj način ovaj ritual je funkcionirao kao neformalni prostor socijalizacije i emotivnog zbližavanja u okvirima zatvorenog patrijarhalnog društva.
RUSALJE IZ DUBOKE: ŽENE KOJE KOMUNICIRAJU SA ONOSTRANIM
U srcu Homolja, u selu Duboka, stoljećima se njeguje jedan od najneobičnijih i najtajanstvenijih običaja ove regije – ritual poznat kao RUSALJE. Riječ je o fenomenu koji mnogi smatraju spojem staroslavenskih vjerovanja, pravoslavne tradicije i vlaške magijske prakse.
Prema narodnom vjerovanju, određene žene iz sela posjeduju poseban dar – sposobnost da postanu mediji između svijeta živih i svijeta mrtvih. Ovaj ritual odvija se samo jednom godišnje, na blagdan Svete Trojice, odnosno Duhove, kada se, prema vjerovanju, ‘otvaraju vrata’ između dva svijeta.
Tijekom ceremonije, uz prepoznatljive zvuke vlaške glazbe i specifične melodije, žene koje se nazivaju rusalje ulaze u dubok trans. U tom stanju počinju drhtati, vrište i gube svijest o okruženju, dok okupljeni vjeruju da kroz njih progovaraju duhovi preminulih. Obitelji tada postavljaju pitanja, traže savjete ili pokušavaju dobiti poruke od svojih najbližih s ‘one strane’.
Kada ritual dostigne vrhunac, posebna melodija služi da ‘probudi’ rusalje iz transa. Nakon toga one su potpuno iscrpljene, fizički i psihički, pa prema običaju provode naredna 24 sata u dubokom snu i oporavku.
Iako suvremena znanost ovaj fenomen najčešće objašnjava kao oblik kolektivnog transa, ili snažnog psihološkog stanja, za mnoge stanovnike Homolja rusalje i dalje predstavljaju most između vidljivog i nevidljivog svijeta – drevni ritual koji čuva uspomenu na vjerovanja stara stoljećima.
IZVOR: zena.blic.rs
Matej 28:19-20: “Idite dakle i učinite sljedbenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da žive po svemu što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik