Piše: Vjekoslav Krsnik
Za Hrvatsku je izuzetno važno da je haški sud tzv. Domovinski rat ocijenio kao međudržavni sukob, i tu činjenicu bi svi hrvatski političari, pa tako i dva dezertera, trebali stalno naglašavati s pozicije pobjednika. U pitanju problema nestalih jadno je i bijedno da se Plenković hvali kako je u posljednjih deset godina identificirani 343 nestala branitelja i civila, a da se traži još čak 1.725 nestalih, a da pri tome ne ukaže na krivnju Srbije…
ZAŠTO DVA DEZERTERA U KNINU ŠUTE O LAŽIMA VUČIĆA I DODIKA U MRKONJIĆ GRADU?
Svojevrsni paradoks je da su dva najvažnija govornika, u povodu obilježavanja veličanstvene pobjede u Vojnoredarstvenoj operaciji ‘Oluja’, u Kninu i ove godine bili, a bit će nažalost i u nekoliko idućih godina, dva praktično vojna dezertera, predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Kad je u politički teškim uvjetima i okolnostima trebalo staviti na kocku vlastiti život, kao što je to učinilo na tisuće njihovih vršnjaka, prvi se zaposlio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a drugi je pod okriljem majke ‘vojne lekarke’ proglašen nesposobnim, da bi potom u Parizu stvarao ‘kroasan bojnu’.
Ta ekipa drugoga danas u Hrvatskoj bezobzirno provodi francusku politiku favoriziranja poražene Srbije.
To je zoran primjer, htjeli mi to ili ne, NACIONALNOG MAZOHIZMA u hrvatskom narodu, što se godinama usađivao pod raznim stranim gazdama. To je nažalost sociopsihološka karakterstika hrvatske nacije čiji proces stvaranja još traje.
Dan prije svečane obljetnice u Kninu, po već ustaljenoj praksi, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i čelnik Republike Srpske Milorad Dodik nastupili su u Mrkonjić Gradu i opetovano ponovili laž da je Vojnoredarstvena operacija ‘Oluja’ bila zločin koji Srbi ne smiju zaboraviti kako se nešto slično više nikad ne bi ponovilo.
Ovom prilikom uputno je podsjetiti na izjavu srbijanskog akademika, svojevrsnog ‘oca nacije’ Dobrice Ćosića, o laži kao srpskom nacionalnom interesu:
“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno- Laž je srpski državni interes.“
Kad patrijarh Porfirije kaže da je ‘Oluja’ bila “progon bez presedana u 20. stoljeću”, on ponavlja staru velikosrpsku laž, jer ‘Oluja’ nije bila etničko čišćenje – budući su Srbi sami organizirano pobjegli, što je između ostalog potvrdio, svjedočeći u Haaškom tribunalu, i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, izjavivši da Hrvatska vojska nije izvršila etničko čišćenje jer su to prije ‘Oluje’ učinili sami Srbi koje je na istom suđenju sam Slobodan MILOŠEVIĆ NAZVAO ‘ZEČEVIMA’.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovio je svoje stare optužbe na račun Hrvatske poručivši kako se nada “da ne će morati koristiti vojsku u obrambene svrhe” jer zna da postoje neki koji čekaju ‘drugo poluvrijeme’.
I to je jedna od njegovih laži jer se Srbija naoružava modernim ofenzivnim a ne defanzivnim oružjem, što upućuje na to da ‘drugo poluvrijeme’ – što znači mijenjanje granica u sklopu projekta ‘srpski svet’ – upravo priželjkuje sama Srbija pod Vučićevim vodstvom.
Optužio je Hrvatsku da mu nije dozvoljen posjet Jasenovcu da bi se poklonio navodno jednoj rodbinski povezanoj žrtvi, iako takva i u postojećem lažnom popisu žrtava tog logora ne postoji. Optužio je Hrvatsku da “laže svakog dana i obmanjuje svijet”, iako te laži, onako kako ih je opisao Dobrica Ćosić, upravo širi sama Srbija.
Konačno, čelnik Republike srpske Milorad Dodik, kojega su nekoliko puta ugostili Ivo Josipović, Zoran Milanović i Andrej Plenković, čak je uputio kritiku Hrvatskoj izjavivši “Sram bilo Hrvate” uz tvrdnju da je današnja Hrvatska imala za cilj “DOVRŠITI POSAO ustaške NDH”, prije svega još uvijek ustrajavajući na monstruoznoj lažnoj konstrukciji da je u Jasenovcu stradalo 700.000 žrtava, najviše Srba.
Velikosrpsku laž demantirali su podatci iz popisa stanovništva 1931. i 1948. godine – dakle prije i poslije Drugog svjetskog rata. Po tom popisu 1948. godine Srba je bilo oko milijun više, a Hrvata oko milijun manje.
Sve te opake laži koje su u Mrkonjić Gradu izrekli dva vodeća srpska političara u Srbiji i Republici srpskoj, dva vodeća hrvatska političara, predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, jednostavno su prešutjeli.
Uostalom to nije nimalo čudno jer iz godine u godinu u Kninu se ponavljaju iste fraze i zanemaruje se nekoliko golih činjenica. Prije svega, i Zoran Milanović i Andrej Plenković uporno izbjegavaju da za četverogodišnji rat optuže Srbiju i njezinu velikosrpsku politiku.
Hrvatska se tu nema što sramiti jer to nije bio Domovinski rat kako su ga nazvali dva jugohrvatska novinara, Marko Grčić i Denis Kuljiš, nego je to bio, kako je ustvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, međudržavni sukob, dakle SRPSKO-HRVATSKI RAT u kojemu je Hrvatska pobijedila
Ta je definicija usvojena nakon tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, ali je u istom predmetu Srbija, u skladu s Ćosićevom uporabom laži, tužila Hrvatsku za ganocid, ali je Međunarodni sud pravde odbacio obje tužbe.
Za Hrvatsku je važno da je taj sud tzv. Domovinski rat ocijenio kao međudržavni sukob i tu činjenicu bi svi hrvatski političari, pa tako i dva dezertera, posebno u Kninu trebali stalno naglašavati s pozicije pobjednika u tom ratu, posebice zbog toga što se Srbija naoružava modernim ofenzivnim oružjem i što prijeti projektom ‘srpskog sveta’.
U tom smislu, u pitanju problema nestalih jadno je i bijedno da se Andrej Plenković hvali kako je u posljednjih deset godina identificirani 343 nestala branitelja i civila, a da se traži još čak 1.725 nestalih, a da pri tome ne ukaže na krivnju Srbije što se ta potraga odugovlači tridesetak godina nakon završetka rata.
U Kninu je jedino Zoran Milanović izričito spomenuo Srbiju spominjući njezino naoružavanje, ali je doveo u pitanje potrebu da zbog toga Hrvatska treba povećati ulaganje u obranu.
Nije prvi put da i predsjednik države Zoran Milanović, i predsjednik Vlade Andrej Plenković, iako su u višegodišnjem međusobno kontroliranom sukobu, svojim postupcima pred javnošću dokazuju da vode politiku koja ne odgovara hrvatskome društvu i državi.
Iako je SRBIJA PORAŽENA U RATU, kojega je Hrvatskoj sama nametnula, njezino političko vodstvo iz dana u dan i dalje harangira protiv Hrvatske, a u tome joj na svojevrstan način, ne suprotstavljajući se odlučno i odrješito, kao u ovom slučaju u Kninu, sekundiraju dva vodeća hrvatska dužnosnika.
Ni jedan ni dugi nisu u stanju reći Srbiji, ali i njezinom četničkom agentu u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu, ‘popu pop, a bobu bob’.
Izbjegavanjem rješavanja pravih problema tekuća hrvatska politika prema Beogradu samo izbjegava neophodni raskid s MAZOHISTIČKIM trendom usađenim u nacionalnom identitetu.
Ponovljeni zakon 31,6 “Budite jaki i odvažni, ne bojte se i ne strepite pred njima; jer je GOSPOD, Bog tvoj, onaj koji ide s tobom. On te neće napustiti niti će te ostaviti.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Mi imamo klaune na čelu države,a ne političare.