Piše: Dražen Jugec
Nismo se borili da nepravda postane zakon, a lopovluk vrlina. Boli me duša kada vidim u što se pretvorio naš san. Ali ne pišem ovo da nas žalite, mi smo svoj obol dali, ponosno i uzdignute glave. Pišem ovo jer me sram pred onim prijateljima – braćom – kojih više nema. Razmislite malo svi skupa kamo ovo ide. Jer ako mi, koji smo stvarali i obranili ovu državu, šutimo na ovu nepravdu onda smo stvarno sve izgubili!! Za što smo se borili?
KOME SMO MI DALI SVOJU MLADOST?
Sjedim danas, gledam ove vijesti, gledam što se događa oko mene… I u meni kuha. Prošlo je toliko godina, a osjećaj isti, gorak i težak. Moram ovo napisati, jer ako ne izbacim iz sebe puknut ću.
Ja sam hrvatski dragovoljac, jedan od onih koji 1991. nisu pitali KOLIKO TO KOŠTA i što ću ja imati od toga. Nismo imali pošteno oružje, nismo imali opremu, ali imali smo SRCE VELIKO K’O KUĆA, k’o Velebit.
Ostavili smo obitelj, prekinuli mladost, faks, poslove… i otišli u nepoznato. Mnogi se moji prijatelji nikada nisu vratili. Ostali su na dalekim poljima, u neobilježenim grobovima, a njihove majke i danas plaču u tišini.
A ZA ŠTO SMO SE BORILI?
Borili smo se za slobodnu, pravednu i ponosnu zemlju u kojoj će naša djeca živjeti sretno i dostojanstveno.
A ŠTO IMAMO DANAS?
Danas gledam kako se ta ista zemlja komada i rasprodaje. Gledam kako podobni i nesposobni vladaju dok se pošten čovjek bori za preživljavanje.
Naša djeca, za čiju smo budućnost krvarili, danas pakiraju kofere, bježe glavom bez obzira u Njemačku, Irsku, Austriju… jer ovdje za njih nema mjesta ako nemaju stranačku iskaznicu ili vezu.
Najviše me boli što se nas, ISTINSKE DRAGOVOLJCE, danas spominje samo kad su obljetnice i kad nekome trebaju jeftini politički bodovi. Pretvorili ste nas u brojke i statiste na vlastitim proslavama.
Dok se razni ‘borci iz MINHENSKIH BOJNI’ šepure u prvim redovima, pravi momci, oni koji su iznijeli najteži teret, danas šute, zaboravljeni, bolesni i ostavljeni na margini društva.
Mnogi od njih jedva spajaju kraj s krajem, s mizerijom od mirovine, dok se neki drugi, koji rata vidjeli nisu, razmeću bogatstvom.
NISMO SE BORILI ZA OVAKVU DRŽAVU
Nismo se borili da nepravda postane zakon, a lopovluk vrlina. Boli me duša kada vidim u što se pretvorio naš san. Ali ne pišem ovo da nas žalite, mi smo svoj obol dali, ponosno i uzdignute glave.
Pišem ovo jer me sram pred onim prijateljima kojih više nema. Razmislite malo svi skupa kamo ovo ide. Jer ako mi, koji smo stvarali i obranili ovu državu, šutimo na ovu nepravdu onda smo stvarno sve izgubili!!
Izaija 41,10 “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se, jer ja sam Bog tvoj. Ja ću te krijepiti i pomagat ću ti, i poduprijet ću te desnicom pravednosti svoje.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Kad je novčanik važniji od duše,onda imamo to što imamo!
I mnogi naši kolege branitelji su poremetili sustav vrijednosti,previše je SMOKVINIH LISTOVA na sceni.