Objavljuje Hrvatski Ratnik
Ne možemo pravo na štrajk smatrati velikim radničkim pravom samo dok štrajka netko drugi, protiv neke druge vlasti. I upravo je to ono što mi je u cijeloj ovoj priči najzanimljivije. Kada se govorilo o radničkim pravima, ljevica je uvijek bila glasna. Kada su vlastiti radnici izašli na ulicu, odjednom smo slušali koliko zarađuju, koliko njihov štrajk košta i kakve probleme stvaraju građanima. Štrajk je završen i Zagreb je odahnuo…
Štrajk je gotov, tramvaji i autobusi ponovno voze, otpad se odvozi, a oni koji su proteklih dana zazivali sud i unaprijed objašnjavali kako je sud ‘Vladin’ sada su dobili odgovor koji očito nisu očekivali.
Sud je štrajkove proglasio nezakonitima i pokazalo se upravo suprotno od onoga što se pokušavalo sugerirati – sudska odluka nije išla protiv zagrebačke vlasti. Međutim, ono što smo gledali proteklih dana bilo je zanimljivo iz još jednog razloga…
Piše Marina Logarušić
Od vlasti koja se predstavlja kao ljevica, koja toliko govori o radničkim pravima, socijalnoj osjetljivosti i zaštiti radnika, očekivala bih barem malo više obzirnosti prema vlastitim radnicima. Umjesto toga, njihove su plaće izlazile u javnost gotovo iz sata u sat. Toliko zarađuje vozač, toliko ovaj radnik, toliko onaj. I brojke, naravno, zvuče dobro.
No, je li itko pritom jasno rekao građanima što je sve uračunato u te iznose? Kolika je osnovna plaća, a koliko radnik dobije zato što radi noću, u smjenama, subotom, nedjeljom i blagdanom? Koliko je u tome prekovremenih sati, dodataka, godina staža, a koliko na konačan neto iznos utječu porezne olakšice?
Ako je netko određeni iznos zaradio radeći noću, vikendima i prekovremeno, onda nije korektno taj konačni iznos jednostavno staviti pred građane kao njegovu ‘plaću’ i ostaviti dojam da toliko dobiva za redovno radno vrijeme.
Da se razumijemo, ne tvrdim da su radnici bili u pravu niti da im treba dati sve što traže. Ne podržavam ni ideju da bilo koja skupina radnika može jednostavno zaustaviti funkcioniranje grada ne poštujući zakonske uvjete. Sud je rekao svoje i odluku treba poštovati, ali onda razgovarajmo jednako otvoreno i o drugoj strani.
Ako u Hrvatskoj mogu štrajkati učitelji, liječnici, medicinske sestre, državni i javni službenici i brojne druge skupine, onda valjda i radnici ZET-a i Holdinga imaju pravo na štrajk kada za njega ispune zakonske uvjete. A ako zbog prirode njihova posla moraju postojati nužne službe i minimum procesa rada, onda se to mora jasno urediti.
Ne možemo pravo na štrajk smatrati velikim radničkim pravom samo dok štrajka netko drugi, protiv neke druge vlasti. I upravo je to ono što mi je u cijeloj ovoj priči najzanimljivije. Kada se govorilo o radničkim pravima, ljevica je uvijek bila glasna. Kada su vlastiti radnici izašli na ulicu, odjednom smo slušali koliko zarađuju, koliko njihov štrajk košta i kakve probleme stvaraju građanima.
Štrajk je završen i Zagreb je odahnuo. Radnici su dobili prilično jasnu poruku: jedno je govoriti o radničkim pravima dok hodaš sa sindikatima ulicama, a nešto sasvim drugo kada ti isti sindikati i radnici pokucaju na tvoja vrata.
Marina Logarušić / Facebook
(Matej 18:10) “Pazite da ne prezrete jednog od ovih malenih, jer vam kažem da njihovi anđeli u nebu stalno gledaju lice Oca moga koji je u nebu.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik